HNK Varaždin praizvedbom djela "Pazi na prazninu" iznjedrilo hit predstavu dostojnu svjetskih pozornica

HNK Varaždin praizvedbom djela "Pazi na prazninu" iznjedrilo hit predstavu dostojnu svjetskih pozornica

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu praizvedbom djela "Pazi na prazninu" iznjedrilo je u prosincu hit predstavu dostojnu svjetskih pozornica. Tako bismo ukratko mogli opisati najnoviji projekt mlađe ekipe na čelu s autorom i redateljem Romanom Nikolićem, koja je igrana 16. prosinca, ali bez publike i koja će vjerujemo u varaždinsko Hrvatsko narodno kazalište privući i brojnu mladu publiku jer u toj predstavi poglavito oni mogu prepoznati sebe ali i vrijeme u kojem svi mi živimo.
Predstava je to značajnija što je riječ o mladom autoru kojemu je to ujedno i redateljski prvijenac u nacionalnom kazalištu, te da mu je priliku da to ostvari dalo varaždinsko kazalište koje već godinama njeguje suradnju s mladim, tek stasalim, redateljima i glumcima ili studentima glume ili režije.
I ovom prigodom pokazalo se da je odluka intendantice Jasne Jakovljević bila puni pogodak jer mladenački zanos i kreativnost ono je što često nedostaje mnogim kazališnim kućama, ali i publici naviknutoj da prihvaća ono što joj se daje i ne propitkujući je li to ono nešto što ocrtava vrijeme iza nas ili ono u kojem živimo ili samo možda kroz djela klasike gradi kule od karata u našim mislima asocirajući na neke naše skrivene emocije, iskustva ili opažanja.

U ovom djelu, naslovljenom "Pazi na prazninu" autor i redatelj u nama želi pobuditi uspavanu emociju te spoznaju o vlastitom bivanju i bivanju onih drugih uokolo nas. Nastoji osvijestiti naše strahove i boli i podučiti nas da svijet oko nas predstavlja jednako nas u drugima i druge u nama, iako smo odijeljeni prazninom koja je osobito u mladosti kroz različite stupnjeve otuđenja svima nama zadana kategorija.
I dok putujemo jedni pored drugih prostranstvima svojih svjetova jedina kategorija bez koje kao individue ne postojimo, uistinu, ta je osamljenost u gomili, u praznini u kojoj bivamo duša natopljenih, bolima, strahovima, nostalgijom ili očekivanjima od kojih se mnoga i neće ostvariti. Putujemo prihvaćajući druge kao kulise koje smo sami "osmislili", pridajući im usputna značenja i ne pomišljajući da osoba koju slučajno susretnemo na stanici metroa nije tek naša puka predodžba i prosudba već još jedan zasebni univerzum, odijeljen od nas prazninom prostora, odnosa ili mogućnosti poimanja.
Radnju koja se događa na stanici metroa, autor, odnosno redatelj započinje scenama unutarnjih monologa likova da bi na vrhuncu ocrtao sav taj nesmiljeni žrvanj izvanjskog svijeta koji poput matrixa žestokim ritmom obgrljuje i zarobljava svakoga tko se usudi propitkivati.
Predstava je suvremena, iznimno katarzična i nabijena emocijom koja zaustavlja dah. Vjerujemo da će je mlada publika oduševljeno prihvatiti, a kada prođe vrijeme pandemije možda će naći put i do publike svjetskih pozornica. Već dugo nismo imali prigode gledati jednu tako kvalitetnu suvremenu predstavu. Samo još da je što prije može vidjeti i publika.

O predstavi dramaturginja - Olja Lozica 

Na svijetu postoji toliko tema za razgovor.
Sve te teme mogući su objekti pažnje u kazalištu. Koja je važnija? Koja nas se tema više tiče? Okrutnost? Bezosjećajnost? Nepravda? Nesloboda? Nejednakost? Bespravnost? Nasilje? Na što smo osjetljivi, kao ljudi? Što nas dira? Što želimo promijeniti u svijetu? Što želimo promijeniti na nama samima, odnosno U nama samima? Postoji li ono nešto čemu svi mi, kao ljudi, težimo? Koja je to tema? Koje je to pitanje? Gdje početi? Od čega? Od koga? Možda ovo zvuči kao niz općenitih pitanja, i jest na neki način, ali sva su ta pitanja svakom čovjeku koji imalo gleda oko sebe – bliska. Nisu li? Svi mi gledamo oko sebe. Motrimo. Razmišljamo. Pitamo se. Zaključujemo. Temeljem toga djelujemo. I… Nešto hoćemo. Što hoćemo? Nismo li se svi nekad u nekom trenutku svoga život upitali – zašto je svijet takav kakav je; zašto se događa to što se događa; mogu li ja ikako to promijeniti; jesam li bahat(a) ako imam tu želju; je li ta želja za promjenom iskrena, zbilja nastala iz potrebe da svima bude bolje ili želim mijenjati svijet samo zato da se ja u njemu bolje osjećam tako što će se svi oko mene osjećati bolje? Želim li mijenjati svijet iz svog ega ili je to stvarnosna ljudska potreba? Jesam li lažan(a) u tome? Smeta li me nepravda spram drugih zato što to unižava moj vlastiti mir ili me smeta nepravda zato što zbiljski vjerujem u bolji svijet, u nas, ljude? Vjerujem u prepoznavanje, razumijevanje; da je moguće bez bremena, osude, srama i krivnje živjeti život na Zemlji i dati obol ljudskom rodu…
Nema one teme koja se svih dotiče, kao što nema one teme koja se barem nekog ne dotiče. Nema. Jer ta tema ne bi postojala nekom u mislima da nema neke veze barem s nekim, pa čak i s jednim jedinim čovjekom na svijetu. Nema teme koja nas se ne dotiče. Ali koja nas se dotiče najviše?
Kontekst? Naravno. Uvijek je pitanje konteksta. Nisu iste teme bile goruće prije 100 godina, 300 godina ili danas. Ili jesu? Naravno, opet se pitamo. Koja je to tema koja nas dira, provocira, i kad nam ne da mira, kad je potiskujemo, ona izbija u prvi plan na najneočekivanijem mjestu i u najneočekivanijem vremenu? Hm… Pitam se ja, pita se on, i pitate vi… Valjda.
Jer, tako smo se nas dvoje pitali.
Kad smo počeli s radom na predstavi Romano je rekao nešto u stilu – Razmišljam o stanicama. Razmišljam o metro stanicama diljem svijeta. Tamo je toliko mnogo ljudi. Oni dolaze, prolaze, odlaze. I mi se zatečemo u tim masama ljudi. I imamo svoje misli. A ne pitamo se što se tu dogodilo? Ja sam pitala – Koja je tema? Što je to čega se želiš dotaknuti? Odgovorio je, nešto kao – Je li se u ovom prostoru dogodilo nešto prije naših misli? Možda je baš na ovom mjestu netko nekoga silovao ili poljubio ili zaprosio ili… A možda ništa od toga. I onda se lovimo kako druge prosuđujemo temeljem njihovog izgleda. Vidim osobu koja na sebi ima nešto nalik dronjcima već automatski upisujem priču u tu osobu, a nemam pojma. Vidim osobu koja urla, bezobrazna je, ja je stavljam u ladicu, ne dopuštam vrijeme razmišljanja samom sebi da shvatim – ja ne znam koja je pozadina priče te osobe, jer ja reagiram iz svog trenutačnog iskustva. Ja tu osobu „mjerim“, stavljam u neku ladicu, neki kalup, donosim neku prosudbu temeljem mojeg vlastitog osjećanja u tom trenutku. Nemam vremena za sebe. Nemam vremena da se shvatim – ja dišem. Jurim od mjesta do mjesta, osiguravam sebi egzistenciju, trčim za smislenošću, pitam se tko sam ja, ali u tom trenutku kada nailazim na neku osobu, vrlo rijetko se pitam – tko je zapravo ona. Koja je njezina povijest? Zašto ima takav izraz lica? Zašto koristi te riječi, taj ton? Ne, ja za to nemam vremena. Ne pitam se. Mi se ne pitamo. A trebali bismo se pitati. I ljutim se jer je ta osoba neprijatna. A zapravo sam i ja sam taj koji ne dopušta drugom da bude drugi. Očekujem da sjedne u sliku koju sam gradio čitavog života. Kakav sam onda ja?
I onda dođu noći, trenutci u kojima se kao probuđen šokiram nad samim sobom i upitam se – zašto, ne, kako sam donio sud temeljem ničega; kako’; zašto?; ‘tko mi daje pravo?I želim to promijeniti. Ali ne ide preko noći. I ne znam. Ne znam ni ja – odgovaram. Ali želim o tome progovarat. Kako? … Ne znam.
Samo znam da me se tiče.
Ni kazalište to ne može promijeniti, dragi. Uzvraćam.
Tišina.
Ne može. Ali može barem na trenutak baciti fokus svjetla na te trenutke koje svi mi zajedno, a opet svatko za sebe, proživljava, ako ne na dnevnoj bazi, ali onda vrlo često.
Ne trebamo se ničega bojati. Ničeg. Pogotovo ne samih sebe.
Pogotovo ne – promijene.
Olja Lozica

 


Pravo značenje teksta je u njegovoj praznini.
Bilješke uz ideju predstave - Vesna Kosec Torjanac
„U kazalištu se stvari pretpostavljaju.“
Kazalište računa na gledateljevo očekivanje događaja. Čitajući kazališno znakovlje, gledatelj pretpostavlja tijek fabule, upisuje značenja, stvara sud o likovima.
„Moglo se dogoditi…“
Na pozornici je moguće prikazati nebrojeno svjetova. Svijet na pozornici nije stvaran, već zamisliv, onaj koji na estetski način preispituje etička načela. Aristotel u svojoj Poetici upućuje da se prikažu događaji koji se nisu, ali bi se mogli dogoditi. Suvremenim dramskim postupkom ova se uputa može izokrenuti: moguće događaje koje pretpostavlja publika zamijeniti sa stvarnim.
Istina ili fikcija, život ili kazalište?
Tragedija je oponašanje, kaže Aristotel. Imaginacija ili zamišljanje radnje koja bi se mogla dogoditi potiče gledatelja na razmišljanje o općenitostima. Može li stvarni događaj prikazan na pozornici polučiti katarzu kao temeljnu svrhu tragedije? Mogu li suvremene teme dosegnuti težinu tragične patnje kojom bi publika kroz rešeto istresla zlo i postala dijelom bolje društvene zajednice? O suosjećanju Aristotel govori kao o nekoj vrsti bola što ga zadaje prizor zla, smrtonosnog ili bolnog, koje se okomljuje na onoga tko to ne zaslužuje; zla za koje bi čovjek mogao očekivati da će snaći njega ili nekog njemu bližnjeg. (II. knjiga Retorike, Aristotel, 1989, 107.) U dubini gledališta, u mraku, u udobnom naslonjaču, gledatelj je zaštićen jer na pozornici pati netko drugi, a ne on (Freud).
Suosjećanje koje predstava izaziva u gledatelja, emocije, pokoja suza… imaju li vijek trajanja? Rasprše li se već na prvom uglu iza kazališta, kad se stopimo sa sveprisutnim konformizmom, političkom korektnošću, strahovima, frustracijama, jednom riječju, s novim ulogama koje nameće život.
Idemo iz početka.
U životu se očekuju događaji prema ustaljenim pravilima. Čitajući znakovlje oko sebe, odjeću, nečiji hod, gestu, frizuru…, čovjek upisuje vrijednosni sud – pretpostavlja.
U životu supostoji nebrojeno svjetova. Samo je jedan očekivan i prihvatljiv – naš.
U životu je istina konstrukt pojedinca ili jednakomisleće grupe. Dokument gubi vjerodostojnost ako se ne poklapa s našom istinom.
Čemu onda kazalište?
Kazalište nastoji izmamiti emocije i razbistriti razum. Nastoji prikazati život u nebrojeno svjetova i u stvarnosti ga održati mogućim. Popuniti prazninu smislom.
Vesna Kosec-Torjanac
REDATELJ: Romano Nikolić
DRAMATURGINJA: Olja Lozica
SCENOGRAFKINJA I KOSTIMOGRAFKINJA: Zdravka Ivandija Kirigin
DIZAJNERICA RASVJETE: Vesna Kolarec
SKLADATELJ I IZBOR GLAZBE: Damir Šimunović
VIDEO PROJEKCIJE: Ivan Lušičić
INSPICIJENT: Vedran Dervenkar
ASISTENTICA KOSTIMOGRAFKINJE: Žarka Krpan
DIZAJN PLAKATA: Vladimir Resner
Premijera 16. prosinca 2020.
Praizvedba 16. prosinca 2020.

Ansambl predstave
Hana Hegedušić
Iva Kraljević
Beti Lučić
Robert Plemić
Spazam Orgazam

Hia.com.hr koristi kolačiće (tzv. cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva i funkcionalnosti.