„Medeja“ – nova varaždinska premijera kao ogledalo suvremenosti i katarzični požar uma i savjesti

Premijerno izvedena u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu, u koprodukciji s Dubrovačkim ljetnim igrama i Slovenskim narodnim gledališčem Maribor, predstava „Medeja“ redatelja Martina Kušeja donijela je uznemirujuće, snažno i potresno čitanje jednog od najpoznatijih klasičnih djela europske književnosti. 

Polazeći od Euripidove „Medeje“, napisane 431. godine prije Krista, i oslanjajući se na suvremene reinterpretacije Simona Stonea i Heinera Müllera, redatelj Martin Kušej gradi dramu koja prelazi granice vremena. Njegova Medeja živi u današnjem svijetu – svijetu u kojem su se promijenili dekor i ritam života ali ne i ljudska priroda, koju i dalje pokreću iste sile – ljubav, strast, ambicija, sebičnost i želja za moći.

U središtu priče nalazi se razoren odnos muškarca i žene – Luke (Jazona) i Ane (Medeje) – dvoje ljudi koji su nekoć dijelili ljubav, a sada dijele samo povijest, djecu i bol. Luka, suvremeni Jazon, ne odustaje od cilja da u svemu bude uspješan – „dva u jedan“, ljubav i karijera zapakirani u celofan interesa. Dok gradi novi život s mlađom ljubavnicom Klarom, ne odriče se ničega što je njegovo: ni doma, ni djece, ni moći.

Ana (Medeja) postaje žrtvom – sustava, društva, ljubavi, ali i same sebe. Nakon izlaska iz psihijatrijske ustanove pokušava vratiti kontrolu nad životom, ali njezin emocionalni slom prerasta u destrukciju. U svom „ludilu“, koje je više lucidnost nego bolest, ona čini ono nezamislivo – uzima pravo odlučivati o životima svoje djece, jedinoga što joj je još preostalo. 

Euripid nije zamislio Medeju kao čudovište, nego kao provokaciju. Namjerno brišući granicu između etičkog užasa i intelektualne dosljednosti, stvorio je ženu koja misli, zna i ne pristaje. Njezini monolozi nisu ispadi ludila, nego briljantno artikulirani logički nizovi. Njezina moć, međutim, ostaje povezana s destrukcijom – i zato Medeja, i kad pobjeđuje, ne izlazi kao pobjednica.

Kušejeva „Medeja“ nije objekt promatranja, nego agens, lakmus papir društva koje žene još uvijek promatra kroz dijagnozu, a ne kroz razumijevanje. Dok je ona u očima drugih iracionalna i neuračunljiva, on – premda hladan i proračunat – ostaje moralno neokrznut.

Helena Minić Matanić u ulozi Ane/Medeje donosi snažnu, slojevitu interpretaciju žene koja istodobno voli, mrzi, razara i pati. Njezina izvedba balansira na rubu eruptivne strasti i unutarnjeg raspada, precizno vođena emocijom i suzdržanošću. Za sjajnu interpretaciju Medeje Helena Minić dobitnica je nagrade Orlando za najuspješnije dramsko ostvarenje Dubrovačkih ljetnih igara.

Uliks Fehmiu kao Luka/Jazon hladan je racionalist, savršeno prepoznatljiv u svojoj samodopadnosti i emocionalnoj praznini. Julija Klavžar kao Klara unosi nijansu nevinosti u vrtlog strasti i izdaje.

Maša Žilavec (Margareta/Dojilja/Pripovjedačica) stvara okvir pripovijesti, dok Vladimir Vlaškalić (Kristijan) i Aleš Valič (Borut) precizno nadograđuju svijet u kojem sve ima cijenu. Mladi glumci Tvrtko Kolar (Edi) i Jan Rendić (Leon) unose nježnost, humor i bol dječje percepcije tragedije – njihove su scene emotivni epicentar predstave.

Kušej scenografski gradi hladan, gotovo laboratorijski prostor, strukturalno se oslanjajući na unutarnju logiku antičke drame. Ogoljeli prostor, pokret je sveden na minimum jer naglasak je čovjekovoj unutrašnjosti psihološkoj napetosti koja se ne razrješava fizičkom akcijom, nego raste i zgušnjava se kroz govor, a ubojstva djece skrivaju se u plamenu gdje požar biva ne samo maska užasa već i moralna pouka društva koje je u krizi, društva bez budućnosti. Scenografiju potpisuje Annette Murschetz, uz suradnicu Hanu Ramujkić, dok kostimografkinja Ana Savić Gecan i oblikovateljica svjetla Vesna Kolarec stvaraju ambijent suvremene sterilnosti, prostora u kojem se ljudska intima razotkriva do boli. Redatelj pri tome poseže za mrakom između dvaju prizora kako bi pojačao dramatiku i približio, usporedio, suvremenu priču s antičkim predloškom. Glazbu potpisuje Aki Traar, a autor dojmljivih video projekcija je Tobias Jonas. Dramaturgiju i prijevod potpisuje Vesna Đikanović, čiji rad povezuje antičku strukturu s današnjim govorom i ritmom.

Prema riječima slovenske glumice Julije Klavžar, upravo je varaždinska izvedba, u zatvorenom prostoru, dala predstavi novu dublju dimenziju: „Igra u zatvorenom prostoru omogućila je veću povezanost i kontakt s publikom, koja je na trenutke doslovno zaustavljala dah, uranjajući u prostore drame.“

Upravo ta neposrednost i napetost između glumaca i publike ono je što varaždinsku „Medeju“ čini posebnim iskustvom – predstavu koja ne ostavlja prostor ravnodušnosti, nego gledatelja uvlači u samu srž Euripidove misli: u tragičnu ljepotu ljudske strasti i ranjivosti. Kušejeva „Medeja“ postaje ogledalo suvremenog svijeta: priča o ženi koja ne pristaje na tišinu, o muškarcu koji ne zna voljeti, o društvu koje ne zna razumjeti. Jer, kako bi rekao Euripid – „nema veće boli od one kad pametno srce voli.“

U ovoj Medeji ljubav više nije spasenje, nego rana koja ne zarasta – i ogledalo koje nas sve razotkriva u katarzičnom požaru uma i savjesti.

Ansambl i autorski tim

Ana (Medeja): Helena Minić Matanić
Luka (Jazon): Uliks Fehmiu
Klara: Julija Klavžar
Margareta / Dojilja / Pripovjedačica: Maša Žilavec
Kristijan: Vladimir Vlaškalić
Borut: Aleš Valič
Edi: Tvrtko Kolar
Leon: Jan Rendić

Redatelj: Martin Kušej
Prevoditeljica i dramaturginja: Vesna Đikanović
Scenografkinja: Annette Murschetz
Suradnica za scenografiju: Hana Ramujkić
Kostimografkinja: Ana Savić Gecan
Skladatelj: Aki Traar
Autor videa: Tobias Jonas
Oblikovanje svjetla: Vesna Kolarec
Asistent redatelja: Herbert Stöger
Druga asistentica redatelja: Katarina Julija Pipan
Asistentica kostimografkinje: Tjaša Frumen
Lektorica za hrvatski jezik: Ines Carović
Inspicijent: Miro Pačalat

Premijera na Dubrovačkim ljetnim igrama: 27. srpnja 2025.
Premijera u Slovenskom narodnom gledališču Maribor: 3. listopada 2025.
Premijera u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu: 26. studenoga 2025.