Priča Tomislava Ribića "Keltur" objavljena je u časopisu Futura.

KELTUR

1.

            Bilo je to u godini Smrti, pri kraju Vremena. Neprestano je razmišljao o Postojanom: kako ga zaustaviti, kako vratiti. Bilo je to prije početka Novog doba.

            Zubima je oštrio nokte. Nervozno je grebao kosu i ljuštio prhuti iz kose sve do krvi. U svakom predmetu, pojavi prepoznao je znakovlje. Predavao se je velikoj Igri predosjećajući da nema još mnogo vremena.

            Izvadio je iz željezne škrinje u platno umotanu knjigu, nasljeđe pradjedova, pronađenu na polju u blizini keltskog groba i spisanu runama u štavljenoj ovčjoj koži. Listao knjigu bojažljivo, s nekim nevidljivim poštovanjem u kojem se zrcalio tračak straha od spoznaja tajni starih plemena.

            Stare žene isplele su priče o velikom blagu grobnice. O kovčezima zlata i srebra, zlatnoj kočiji kojom se vozio mladi vojskovođa Keltur, o njegovu duhu koji bi upregao kočiju o grom i provozao se nebom da oslobodi zatočenu dragu koju su oteli poganski bogovi onkraj duge.

2.

            U toj knjizi bila su sakupljena sva znanja Vremena i Svemira. U početku ih nije htio uporabiti. A onda se Smrt ukazala na vratima.

            Smrt je već tri dana sjedila u sobi. Nije se ni pomakla. Promatrala je Olanu, svu ispijenu i blijedu.

            Šutio je i nijemo gledao Olanu. Razmišljao je kako da otjera Smrt. Pitao se koliko jaka treba biti ljubav da savlada Smrt. I je li je ljubav dovoljna da čovjek ne ostane sam na Otoku živih duša.

            Oblaci su bili niski. Kao da su pojeli krovove kuća... Tama se prilijepila za zemlju. Grom je prošeto sobom. Smrt se nije pomaknula. Olana joj je pružila ruku kao sestri, kao dragom biću postajući ista: hladna i ledena, plava.

            Izgradio je zvučni zid. Jedva da je stao u sobu. Snimio je sve zvukovlje prirode i satima ih slušao. Opuštao se, dok bi tražio Nešto slušajući prirodu kako šapuće iz zvučnog zida. Osjetio bi Vječnost kao nešto blizu. Osjetio bi da korača krajem Svemira. Došao bi do granice Vremena, zastao, ne otvorivši vrata vratio se natrag. Bojao se stupiti u Vječnost. Želio je ostati u ovom vremenu. Mislio je da je ovladao Vremenom sve dok Smrt nije otvorila vrata.

            Tiha i hladna vrebala je svoj čas. Oči su joj polako poprimale boju Olaninih.

            U sobu je uletjela pčela. Smrt se trzne, uplaši. Uhvatio je pčelu i stavio je u kutiju iznad Olane.

Znao je da pčela može uhvatiti duh koji izlazi iz Tijela prije Smrti. Znao je da se Smrt uplašila pčele i njezine brzine. Smrt je bila troma kornjača.

            Uhvati je! Uhvati! – ponavljao je.

4.

            Pčela se zavukla u Olaninu gustu kosu. Kao da je osjetila Duh koji se odvaja od Tijela.

Svatko je čekao svoj dio plijena.

            Viole su se zatresle posljednjim trzajima. Zvuk basa, nepozvani, mrtvački bas, iznenada se stvorio u prostoru iznenadivši tišinu.

            Osjetio je mučninu. Nešto ga je presjeklo u želucu. Osjetio je snažnu vrtoglavicu. Posrnuo je, ali nije pao.

            Oblaci su počeli ulaziti u sobu. Veliki i sivi, kišni i snježni. Kumulusi. Stratusi. Sve je bilo puno neke crnine. I posljednje, prije kratka bljeska – glas je pčele iz zvučnog zida:

            "Kelture! Kelture, oslobodi me!"

                        Prepoznao je glas. I prasak i stari poganski smijeh pijanih plemena u pjesmi groma. Sobom je prošao bljesak. I Munja. Zvučni zid pretvori se u crni, mutni vir. Iz njega je naglo izletjela kočija i povukla ga za sobom. Ledeni duh Keltura smijao se grohotom. Soba je bila puna leda i mraza. Oblaci su izbacili snijeg i vatru. Rigali su poput vulkana. Poslije svega je ostao smrad paleži.

            Kilometar dalje bio je vedar dan. Ni traga oluji. Dvije pčele su zujale nad zdjelom juhe.