Na samu Cvjetnicu, 10. travnja 1922. godine na otoku Zlarinu rođena je najveća hrvatska pjesnikinja Vesna Parun. Njezin 100. rođendan „neslučajno“ pada na Cvjetnicu – spomen patnje i muke koja otvara vrata uskrsnuću i obnovi. Upravo kako je i živjela naša pjesnikinja. Njezin rođendan posebno će se svečano obilježiti na otoku Šolti, među maslinicima, gdje je posljednje počivalište Vesne Parun. Veliki rođendan hrvatske poezije povod je razgovoru sa Sanjom Knežević, autoricom knjige „Golubica iz crnoga maslinika“, posvećenoj književnom stvaralaštvu Vesne Parun, ali i jednoj od sudionica bogatoga programa u Grohotama na Šolti.
Profesorice Knežević, ovih ste dana na Šolti, sudjelujete u manifestaciji Dani Vesne Parun koji priprema KIC Šolta. Poznato je da je Vesna Parun sama odabrala Šoltu za svoje posljednje počivalište. Što za pjesnikinju znače otoci? I ona se poput naših iseljenika na kraju života poželjela vratiti zavičaju.
Vesna Parun silno je vezana uz otoke i Dalmaciju. Na Zlarinu je rođena i tamo je već zarana upoznala sudbinu otočke žene koja će „mjesto naušnica nositi uteg bola“. Tijekom života na Visu upoznala je svoju sudbonosnu ljubav, otočanina s Brača. Njezina majka Antica Mateljan rodom je sa Šolte i baš zato željela je da njezino posljednje počivalište bude otok majke, one koja ju je i donijela na svijet. O otocima je Vesna Parun mnogo pisala. Dosta je boravila i u Kukljici na otoku Ugljanu. Tu je i nastao njezin Mačak Džingiskan. Gotovo je profetska njezina pjesma „Tri su otoka…“ – otok rođenja, otok ljubavi i otok smrti.
U svojoj knjizi pišete da je ova pjesnikinja i kada je živjela u Zagrebu, njezin nutarnji (duhovni) život nikad nije napustio zavičaj.
Pjesnikinja Vesna Parun stalno je živjela Mediteran. Tematski je ostala stalno vezana uz zavičaj. Književna kritika zapazila je kako ni u jednom hrvatskom pjesničkom opusu nema toliko florealnih motiva kao u opusu Vesne Parun. Bujnost mediteranskoga pejzaža, njegova ljepota, zasigurno je uvjetovala i njezinu posvećenost bujnosti vlastitoga izraza, bujnim metaforama, oglazbljenosti i slikovitosti pjesničke riječi. U svojoj posljednjoj knjizi „Ja koja ima nevinije ruke“ svjedoči da je antologijsku pjesmu „Usnuli mladić“, pjesmu koja je sva isktana ljepotom maritimnog pejzaža, napisala u vrućici, u nekoj hladnoj zagrebačkoj sobi.
Po Vašem mišljenju, cijeni li danas hrvatska kultura svoju najveću pjesnikinju?
Poznavatelji i zaljubljenici u poeziju doista je iskreno cijene i vole. Međutim, institucije su po običaje zakazale. Mogli bismo Ministarstvo kulture pitati što su pripravili za njezin veliki jubilej?! Ipak, kako sam spomenula pojedinci i manje sredine dostojanstveno će i lijepo proslaviti veliki jubilej Vesne Parun. Osobito bih tu izdvojila Marinu Garbin i njezin program na Šolti, gdje će biti postavljeno deset ploča sa stihovima Vesne Parun na hrvatskom i engleskom jeziku. To je ono što će ostati i nakon slavljeničkog šušura. Ljubitelji poezije obilježavaju veliki rođendan hrvatske poezije i kroz vlastite, virtualne programe. „Poetski tren“ Gordane Kovačić posvećen Vesni Parun krasan je primjer osobnog entuzijazma, profesionalnosti i zaljubljenosti u poeziju. Čini mi se da je to zajedničko svoj čitateljskoj publici Vesne Parun. Ona je svojom poezijom i životom posvjedočila što znači živjeti za poeziju. Zato je i možemo vidjeti kako kroz život nosi maslinovu grančicu ljubavi i poezije.
