Plašim se kako će ubrzo, samo što nije, svanuti jutro s kojim će na snagu stupiti zakon o zabrani sjećanja. Istoga će nam dana televizijski urednici ponuditi i tri nove raskošne emisije o kuharskim umijećima. Nove recepte nećemo smjeti dovoditi u vezu s predjelima i desertima serviranim na našim nekadašnjim trpezama.U trgovačkim će nam centrima nuditi jagode propisanog oblika i veličine. Kušat ćemo ih s nelagodom jer ćemo zatajivati kako umjesto njih jedemo samo sjećanje na one iz starih vrtova; roskaste, sočne, male, velike.
Ne znam što će se nakon toga jutra dogoditi s bićima kojima je sjećanje važno koliko i čist zrak, zagrljaj djeteta i čaša hladne vode u vrućim danima. Slutim da će netko dovoljno glasan i odvažan smisliti valjane teze pobune i kroz njih uvjeriti zakonodavce kako mi postojimo, i kako jesmo, isključivo po onome što smo do sada dali i primili, što smo proživjeli i pohranili u sebi. Istina je, netko sasvim plitko, a netko dublje ispod kože. Važno ja samo da smo to učinili. Pripadam onima neposlušnima koji odbijaju pristati na priču o zaboravu kao najboljoj zaštiti. Četiri puta godišnje posjećujem grad kojem sam se tajno, uz njegova ulazna vrata, još kao mlada žena na pragu tridesetih, zaklela na vječnu ljubav. Prijatelji koji me dočekuju i koji ga za razliku od mene nisu napuštali, sve su umorniji. Samo rijetki shvaćaju razloge zbog kojih redovito objedujem u restoranu na adresi u susjedstvu podstanarskog stana iz kojeg sam iselila prije više od dva desetljeća. Spominju mi nove restorane, neka nova jela i nove navike. Ne slušam ih. Znam da ću za najviše jedan sat sjesti za onaj isti stol, pod onaj isti prozor, s pogledom na onu istu ušorenu cestu. I da će okus naručenog jela biti baš onaj nekadašnji, unatoč činjenici što se riječ „voz“- iz naziva jela – promijenila u „vlak“, i što je posvojni pridjev, ispred prijevoznog sredstva, upozoravao na neku drugu, sada bivšu, regiju („leskovačku“). Zanemarujem činjenicu o preimenovanju. Puno su mi milija sjećanja na proslave imendana i malih ljubavnih obljetnica. Mesni niz kojeg pred mene iznosi konobar ima čarobnu moć vraćanja u vrijeme kada smo se voljeli bez stida i kad smo se brinuli o lošim dijagnozama svojih prijatelja snažnije nego o svojim vlastitima. Uz treći, četvrti dio kompozicije, tamo negdje kad na postaju uđe pečena slavonska kobasica, počinjem si iznova postavljati pitanja. Ona su godinama nepromijenjena, i godinama ostaju bez odgovora.
Jesu li ljeta moga djetinjstva trajala doista puno duže nego što traju danas, za ove klince koji rastu uz mene i redovito krajem kolovoza počinju ponavljati, s nekom osudom u glasu, kako su praznici prebrzo prošli i kako ih povratak u školske klupe nimalo ne veseli. Je li tržnica na kojoj sam prije dvadesetak godina kupovala papriku i patlidžane stvarno bila šarenija i mirisnija od ove danas, po čijim prodajnim klupama, modernijim i izgubljenijim u svojoj istosti, neveselo tragam za onim, barem malo nalik, ljubičastim i crvenkastim tonovima. Jesu li nekadašnje zime bile toliko hladnije od današnjih? Jer, u danima velikih snjegova, djevojkama bi, čim bi provirile iz domova, pucale usne, unatoč činjenici da su ih nekoliko minuta prije brižno namazale mirisnim grožđanim mastima pakiranim u malim plastičnim ružičastim posudicama. Jesu li poslije za trpezom plakale zaista samo zbog toga što su im je svaki dodir sa žlicom napunjenom varivom kiselog kupusa pojačavao crvenilo i izazivao bol, ili im je plač bio komentar na riječi domaćice koja je prostor kuhinje – u godišnjem dobu kratkih dana i dugih noći – ispunjavala litanijskim rečenicama o čudnim moćima najvažnijeg vitamina. Jesu li cvjetovi bazge, u proljećima što su ostala iza nas, bili raskošniji i nekako se predanije davali prstima žene koja ih je brala, sušila na lanenom stolnjaku i od njega spravljala čajeve? Jesu li mrlje od rastopljene čokolade, zafriga, limunova soka, guste kave, koje su nekada davale kolorit receptima ispisanim na trgovačkim papirima ili u lipinim bilježnicama narančastih korica, bolja preporuka od hladnog podatka o broju posjetitelja na internetskog stranici jednog od proslavljenih kuhara.
Danas mi se čini i da su ljeta moga djetinjstva trajala duže, i da su tržnice mirisale snažnije, i da je c vitamin žareći usne štitio od svake bolesti, i da se cvijet bazge s užitkom davao jagodicama preplavljenim nježnošću i brigom. I da je, na kraju, moja baka – vjerujući da je žena povlašteno biće jer joj je, po nekim za nju prihvatljivim zakonima i običajima, zadužena da brine za trpezu – imala pravo kad mi je savjetovala da se „držim“ samo onih recepata koji su „zamucani“. „Što ti je teže pročitati, to je sigurnije da se po tom receptu pravilo. Ne vjeruj čistim stranicama i ne prepisuj ih.“, upozoravala je. Trudila sam se poslušati je. I ne iznevjerivati okuse na kojima sam odrasla i za kojima sam tragala i onda kad sam se našla daleko od tanjura na čijem je dnu zabrinuta Crvenkapica, kroz gustu šumu, nosila košaru napunjenu kolačima i vinom.
