Akcija #školazasve stigla do OŠ "Mato Lovrak u Petrinji", a donatori Varaždinci

- Danas smo u Petrinju dostavili novu pošiljku doniranih torbi i školskog pribora. Varaždinci su se od prvog dana pridružili našoj donatorskoj akciji #školazasve, a na poticaj Dječjega gradskog vijeća organizirano su proveli akciju kroz svih 7 varaždinskih OŠ i Centra Tomislav Špoljar. Prikupljeno je 226 školskih torbi. Torbe su napunjene svim potrebnim priborom (novim) za određeni razred: bilježnicama, pisankama, priborom za nastavu likovne kulture, priborom za matematiku, pernicama i svime ostalim potrebnim za nastavu.

- Da bi torbe stigle u prave ruke, uspostavljen je kontakt s Ankicom Krnjajić Magdić ravnateljicom Osnovne škole "Mato Lovrak" u Petrinji koja je izrazila potrebu za torbama i veliku zahvalnost. Hvala svima u ime djece iz Petrinje kojima ćemo, vjerujem, izmamiti sretan osmijeh na lice. – Napisala je Spomenka Saraga, na svom fb profilu i profilu grupe #školazasve, sinoć, odmah nakon našeg povratka iz potresom teško postradale Petrinje.

Akcija #školazasve počela je osnivanjem fb grupe koje je idejni začetnik bila Željka Balja, a u Zagrebu su joj se pridružile Spomenka Saraga i Mirjana Vidović, koje su pozorno pratile donacije i pazile da baš svaka torba bude opremljena svim potrebnim priborom. - Počele smo kao volonterke iz jednostavne potrebe i želje da se nekako uključimo, da pomognemo tom stanovništvu jer smo strahote potresa osjetili i mi u Zagrebu - kaže Željka, zahvalna na podršci Spomenke i Mirjane ali i mnogobrojnih roditelja, učitelja i djece te svih koji su se uključili svojim donacijama i podrškom.
Do danas potrebne školske torbe i pribor putem te akcije dobile su sve škole koje su to zatražile ili se javile organizatoricama. U Varaždinu donacijama su se uključile sve osnovne škole i Centar Tomislav Špoljar, a među prvima i OŠ Vinica te neki roditelji, pojedinačno. Na početku našeg prikupljanja prijevoz do Zagreba i Petrinje organiziran je kombijem Marijana Martinjaša iz restorana Međimurski dvori, a zadnje prikupljanje pomogli su varaždinski vatrogasci i Kos Transporti, koje je u ime Dječjeg gradskog vijeća organizirala Dubravka Novak, uz pomoć Jelene Toth, direktorice Turističke zajednice Grada.

Na licu mjesta u Petrinji iako tlo još podrhtava, a pred dva dana ponovno se osjetio potres jačine oko 4 stupnja po Richteru stanovnici su još prestravljeni, a strah, tuga i nada pomiješani su osjećaji jer ono što se godinama gradilo i stvaralo sada je razoreno i nitko ne zna kada će to zlo prestati.

Lakše je sve napustiti i otići ako si živio u stanu kojeg više nema, ali kako ostaviti kuću, zemlju na kojoj si rođen i koja ti je dosad bila jedini dom i sigurnost? Svejedno, zbog straha i traume mnogi su otišli, neki možda i zauvijek.

Žitelji Petrinje nakon domovinskog rata ovom su katastrofom po drugi puta izgubili svoj dom, no, mnogi ni danas ne posustaju premda tllo pod njihovim nogama i dalje povremeno zatutnji te stvara nove pukotine na prometnicama, objektima koji su najvećim dijelom za rušenje ili nisu sigurni kao prebivalište.

Dosad je uz pomoć mnogobrojnih volontera i Hrvatske vojske počišćen teren, pa kod gotovo svake kuće, osobito one starije na ulici stoji hrpa otpadne cigle, crjepova i ostalog građevinskog materijala...
Ljudi ponegdje sami, a ponegdje uz pomoć drugih popravljaju krovove. Mnogi su već dobili kontejnere za privremeni smještaj, jer im kuće nisu sigurne za stanovanje. Dimnjaci su srušeni i još se ne obnavljaju, a na obnovu onu glavnu čekaju svi. U selima gdje su kuće starije također, kažu nam naši sugovornici, veliki čemer i jad. Spas je u solidarnosti koju su pokazali žitelji Hrvatske i nekih zemalja koje su poslale pomoć, a upravo to dobro srce Hrvatske ono je što ljudima na potresenom području pobuđuje nadu i daje hrabrosti za ostanak.

Onima koji imaju na to pravo u Petrinji dobro dođe organizirana prehrana u šatorima Pletera. Jedna od takvih obitelji je i Jelenina. Ona je spremačica iz OŠ Mato Lovrak i kaže da su njoj i suprugu i njihovoj troje djece kontejner i kamp prikolica sada jedini siguran dom i utočište. To im je ističe veliki dar nakon što su u ogromnome strahu nakon razornog potresa i Novu godinu proveli spavajući u automobilu.

Unatoč svemu ni ona ni njezina obitelj, pa i susjedi i suradnici na poslu nisu izgubili vjeru u bolje sutra, jer potres koji je razrušio domove donio im je nešto možda i puno vrijednije, a to je zajedništvo, solidarnost i nove prijatelje. Još samo da podrhtavanje tla što prije prestane, pa da se zaboravi na taj strah, prionut će oni s puno entuzijazma još jednoj velikoj obnovi i sve će ponovno biti dobro.