Slikar i performer Ivan Mesek i kanadski filmski snimatelj Damir Chytil, projektom “Whispering Walls” pričaju o egzodusu židova

Slikar i performer Ivan Mesek i poznati kanadski filmski snimatelj Damir Chytil, projektom “Whispering Walls”odlučili su nizom sekvenci i kratkih filmova koje će objediniti u veći projekt ispričati priču o egzodusu židova u Varaždinu kroz prizmu varaždinske sinagoge. Damir Chytil s 11 je godina iz Varaždina preselio u Kanadu, da bi se nedavno nakon uspješne karijere vratio u rodni grad, gdje rado svojim znanjem i umijećem podupire umjetničke projekte. U Kanadi je završio Umjetničku akademiju i diplomirao snimanje. Kao umjetnički fotograf i snimatelj svoju je karijeru gradio u National Geographicu, BBC-u, History channelu, Discovery channelu, snimajući mnogobrojne dokumentarne drame, krimiće, TV serije, dokumentarne filmove, drame, promotivne filmove i video spotove.
U pet godina je obišao svih sedam kontinenata uključujući i nedostupnu Antarktiku s ekipom filma 'The Antarctica challenge'. Snimao je na najneobičnijim mjestima hvatajući sve perspektive, pa čak i pod vodom.
.Posebno se ponosi dokumentarnim dramama, jer je tako, kaže, stekao nova iskustva i brojna zanimljiva poznanstva.Jedna od omiljenih mu je serija 'Interventions', potresna priča o životima ovisnika. Snimao je i na opasnim mjestima u Palestini, Egiptu, Izraelu… Kao filmski i TV-snimatelj Damir Chytil je osvojio oko 40 nagrada, među kojima su i Kanadski Oscar i CSC – priznanje majstora u svojoj struci.
Njegova je specijalnost estetika s posebnim potpisom, jer on se na poseban način igra svjetlom i sjenom, pa njegovi dokumentarci redovito imaju karakteristike drame, a drame karakteristike dokumentaraca. Zbog toga ne čudi i njegova najnovija suradnja s najpoznatijim varaždinskim performerom, akademskim slikarom Ivanom Mesekom, s kojim ga povezuje i slična poetika.
S Mesekom, snima film o povijesti židovske zajednice i varaždinske sinagoge pod radnim nazivom 'Whispering walls', a ideju filma obrazložio nam je Ivan Mesek.

- Radi se o projektu koji smo nazvali Whispering Walls ili Šaptajući zidovi koji je posvećen prostoru bivše sinagoge, ali ne samo prostoru kao prostoru već tužnoj sudbini židova u Varaždinu. Malo je danas onih koji znaju da je židovska zajednica nekad bila vrlo bitna za naš grad ali je 1941. godine nestala. Iskorijenjena je, preživjelo ih je nekoliko, a kao zajednica su prestali postojati. Sinagoga je nakon toga također doživjela drugačiju sudbinu, prvo kao radnički dom i kino, da bi zadnjih 25 godina stajala prazna i bez sadržaja, prepuštena na milost i nemilost vremenu. Pročelje je obnovljeno s tri strane, ali ne i s ulične, pa upravo u tom svom jadnom stanju iznimno zorno priča o egzodusu židova. A budući da sam ja konkretno zadnjih desetak godina unutra organizirao razne projekte, od koncerata klasične glazbe do video projekcija, izložbi, performancea taj me prostor i dalje zaokuplja. Kada se zamisli nad sudbinom te zajednice na poseban način utječe na čovjeka, kao da duše koje su se tamo molile iz tih zidova progovaraju, to je bilo i nekakav početni impuls da krenemo napraviti jedan eksperimentalni art film, ne igrani nego jedan drugačiji, otvoreniji eksperimentalni pristup kojim ćemo pokušati prenijeti taj svoj dojam iz prošlosti židova.
Materijale smo neke već snimili, kostur koncepcijski imamo i sad po segmentima nastavljamo raditi dalje. Napravili smo nekoliko kraćih filmova koji će imati mjesto u svom finalnom produktu ali mogu funkcionirati i kao izdvojene cjeline.
Prvi je bio Whispering Walls kad je naš pokojni glumac Božidar Smiljanić odrecitirao jedan tekst na engleksom jeziku koji vrlo sažeto priča o biti filma koji će nastati. To je bilo i zadnje pojavljivanje Božidara Smiljanića pred kamerama, jer je dva tjedna nakon projekcije tog filma umro, a drugi segment je kratki filmić ili video zapis performancea pod nazivom, Oprostiti ne zaboraviti.
Putujući prema Subotici bio sam stao kod Jasenovca i našao komad drva na popločenju prema spomeniku. To popločenje je napravljeno od željezničkih pragova po kojima su židovi bili transportirani u logor Jasenovac. Uzeo sam taj odvaljeni komad drveta i u performanceu to drvo palim, sav sam u tom dimu, a kad ono izgori s tim se pepelom posipam i ritualno čistim grijehe. Grijesi su to naših predaka koje dobijemo krivi - nekrivi isto kao što su i židovi dobili neke grijehe svojih predaka i ne znajući i ne shvaćajući koje, zbog kojih su, pod genocidnom ideologijom, kao čitava jedna zajednica završili na stratištu. To je dakle jedno ritualno čišćenje nakon kojega ispisujem poruku na zidu Oprostiti, ne zaboraviti, dakle izaći iz tog kruga mržnje i oprostiti ali ne zaboraviti - zaključio je Mesek.

Sa svog snimateljskog rakursa Damir Chytil o projektu kaže: - Jednostavnije je raditi s nekim tko ima viziju, a Ivanova je vizija prepuna emocija. Volim snimati takve situacije tako da pokušavam te emocije predočiti i vizualno, preko kamere osvjetljenja, boje, pokreta kamere. Vrlo je inspirativno raditi ovdje gdje sam rođen, nakon odmaka, tako da sada na sve gledam s drugim očima. Zapravo mislim da sada puno više cijenim to što imamo ovdje u Varaždinu nego netko tko je ovdje živio cijelo vrijeme, jer na sve gledam s novim očima pa su tako i svi ti osjećaji kod mene možda i intenzivniji.
S tehničke strane došli smo jako daleko u tehnici postprodukcije tako da se može slikati u postprodukciji jednako kao kada bi na primjer slikao kistom i bojom. Volim što se na primjer mogu igrati sa svjetlom, bojom, ali uvijek mi je motivacija taj neki osjećaj i priča, dakle taj osjećaj kako bi nešto trebalo izgledati da pojača dojam. Radeći uzeo sam koncept Ivanovog performancea da dobijem neki dojam, a zatim taj dojam pokušavam aplicirati kroz svoju tehniku.
Film ima dodatnu snagu jer nema glazbu nego šapat, zapravo sendvič od puno šaputanja koji prolaze kroz elektronski proces te tako filmu daje surealističku pozadinu jer sve što se dogodilo tim ljudima je isto takvo, objasnio je D. Chytil.