Ne volim sushi! Nikako mi, nekada davno, nije legla sirova ribica u riži u novootvorenom japanskom restoranu u Pekingu pa sam zbog nje dva dana bolovao?! Otad ga volim samo gledati i fotografirati, ali ne i jesti. Ali, zato postoje mnogi drugi fantastični japanski pileći i riblji specijaliteti koje volim, naravno, potopljene u sojinom ulju s abnormalnim dodacima čilija, a o miso juhi da i ne pričam. I slastice su mi mile, posebice one čokoladne kuglice napunjene voćem te keksići raznih oblika i čarobnih aroma. Japan je doista fascinantan. Nakon 11 sati laganog leta iz Pariza (puno sam „degustirao“, priznajem) i svih koronavirusnih procedura, osjećao sam se lagan kao oblatna te spreman za novu pustolovinu. Tokio sam ostavio za kraj, ali sam jedva čekao da zakoračim u tradicionalni Kyoto i nešto moderniju Osaku.
Cijena hotela u Japanu je prava bagatela pa noćenje u vrhunskom hotelu s nekoliko zvjezdica s onim čarobnim ekološkim WC školjkama koje sve obavljaju same pa nema potrebe za toaletnim papirom – stoji nešto više od stotinjak kuna, baš onoliko koliko u nekim bliskim državama treba platiti za hostelski krevet s rupom u posteljini. Doista, nekoliko dana u ta dva grada me u potpunosti regeneriralo, a trebalo mi je nekoliko dana da me napusti moj dragi stari prijatelj „jet lag“.
Azija me posebice pogodi pa sam prvih nekoliko dana zamjene dana i noći kao ubijen, ali kako vrijeme odmiče, sve je izdržljivije. Slično mi se ne događa kada npr. putujem na američki kontinent. Ovoga puta nisam pio tablete melatonina već sam to riješio prirodnim putem, natjerao sam se spavanje kada padne mrak, a kada je svanulo, nekoliko sam puta otvorenih očiju doslovce buljio u Sunce jer sam u američkom općenarodnom mjesečniku Readers Digest (koji mi redovito stiže u poštanski sandučić) pročitao da to pomaže. A kako nije teško žabu u vodu natjerati probao sam i čini mi se – uspio.
Doista kao da tijelo primi neku poruku da je dan, a oni koji često ne putuju na istok ili zapad ili im je nepoznat taj osjećaj kada si budan, a tijelo ti spava - vjerojatno sada misle da sam možda na petoj čašici sakea, alkoholnog pića od fermentirane riže, ali – niks! Iako mi je sake drag, draži mi je Platon pa ću danas malo i filozofirati o onome što sam vidio tijekom nekoliko dana u Kyotu i Osaki. Prvi dan nakon oporavka, autobusom sam odjezdio u predgrađe Kyota kako bih popodne proveo u najljepšoj bambusovoj šumi na svijetu „Sagano“ u Arashiyami koja se nalazi i u knjizi mjesta koje treba posjetiti prije nego umremo (ulaz je besplatan?!).
Nestašni cvrčci su cvrčali, sunčeve su se zrake teško probijale kroz visoke krošnje, a ja sam se već izgubio u bespuću povijesne zbiljnosti. Neizmjerna je ljepota bila ispred mene, a još je bilo blaženije jer su te nedjelje ljudi nešto duže spavali pa je prazni prostor itekako godio. Odmah uz šumu, nalazi se i sjeverni ulaz u budistički hram Tenryu-ji koji se nalazi na popisu UNESCO-a (ulaz 500 japanskih jena koji se označavaju znakom ¥ ili 29 kuna), a ukoliko želite ući u pagodu, treba platiti i dodatnih 15-ak kuna. Tamo će vas dočekati prekrasno jezero za pravu zen atmosferu, a budistički hramovi su u Japanu često smješteni uz bambusove šume na koje se gleda kao sredstvo obrane od zla, a bambus se smatra simbolom snage.
Nakon hrama, na 35 stupnjeva sa sladoledom u ljepljivim rukama uskočio sam u starinski vagon romantične i pitoreskne Sagano željeznice (630 jena) i tako pola sata uživao u vedutama prekrasnog krajolika sve do mjestašca Kameoka iz kojeg sam se običnom željeznicom vratio do Kyota. Što bi tek rekli Japanci kad bi se provozali samozapaljujućim šinobusom od Mikleuša do Đurđenovca s pogledom na derutne željezničke stanice kao iz filma Mosta na rijeci Kwai, teško mi je i pomisliti! Nije to jedini vlak kojim sam putovao.
Nisam mogao propustiti vožnju najbržim japanskim „shinkansen“ vlakom. Iako je vožnja od Kyota do Shin-Osake trajala samo 14 minuta (vlak leti 300 km/sat), osjećaj je bio neopisiv (1440 jena).
Riječ je o vlaku Nozomi, što na japanskom znači nada, a tip je bio N700 Supreme, najnoviji na japanskim prugama koji razdaljinu od petsto kilometara od Tokija do Osake proleti za nevjerojatnih 150 minuta. Osaka je jedna druga priča, moderni neonski grad s luksuznim trgovinama, a o gejšama i bordelima u Japanu ću neki drugi put. Nije ovo zadnje javljanje iz Japana, Zemljom Izlazećeg Sunca ću nazbilj i nahvao, kako je to Marin Držić bez sušija davno spominjao, tj. doista i namjerno!
Autor teksta i fotografija: Slobodan Kadić - Dopisnik HIA-e iz Kyota
