I opet isti doručak! Hoteli su postali toliko predvidivi da bih mogao pogoditi što će biti za doručak 23. kolovoza sljedeće godine?! Nešto kineske riže, malo lososa, piletina u imaginarnom sojinom umaku i neko nepoznato ukiseljeno povrće, a možda i pokoje bijelo jaje na oko. Nedostaje mi kulen, kulenova seka, malo crvenog luka, a dobro bi došao i koji čvarak. O svinjskoj masti i narodnom kruhu da i ne pričam. Imam osjećaj da će mi se nakon egzotične hrane pogoršati krvna slika, a najgore što mi se može dogoditi je da omršavim. Stalni će čitatelji ove kolumne već znati da prezirem zdrav način života (vjerojatno će me općenarodni fitnes treneri sada obrisati s Fejsa), nemasni jogurt i Colu bez šećera, ali trenutno sam u situaciji da mi je žao što prije puta u Japan kofere nisam napunio brojnim slavonskim delikatesama. Šalim se, naravno, veliki je prekršaj unositi u Japan meso i voćke i ne bi mi se dalo upoznavati njihov pravosudni sustav.
Vjerojatno je manje korumpiran od ovog našeg, ali mi volimo naš sustav i ne treba ga mijenjati dok je svijeta i vijeka! Život u Japanu nije lak i da sam Japanac, vjerojatno ne bih bio crna japanska buba već nekakav bijeli bumbar. Japanske novinare na zadatke u limuzinama voze vozači, izuzetno su cijenjeni i dobro plaćeni i kada bi spomenuo te iznose, mnogim bi kolegicama i kolegicama iz naše branše pozlilo pa bolje da ne iznosim te pikanterije. Visoki standard života postavio je i visoke cijene. To praktički znači da je Tokio jedan od najskupljih gradova svijeta, ne samo po cijenama stanova i hotela, već i prema cijenama u supermarketima, restoranima i trgovinama.
Ono što se može naći dosta povoljnije je tehnika jer su Japanci uvijek ispred svih pa ono što se u Hrvatskoj prodaje za tisuću kuna, u Tokiju je već zastarjelo i može se naći za petstotinjak ili puno manje. Grad je doista impresivan, i noću i danju. Noću ga krasi sjajna rasvjeta bez sijalica koje su pregorjele, a danju zanimljivi ljudi koji se noseći suncobrane štite od sunca. Ulicama jure tisuće taksija koji po basnoslovnim cijenama prevoze putnike, a ukoliko se trebate „provozati“ dvadesetak kilometara“, vožnja će vas stajati oko 15.000 jena ili 869 kuna! Zato nije čudo da su velike gužve u tokijskom metrou u kojem cijena karte varira od dvjestotinjak do 400 jena. U Tokiju se gradskim prijevozom bavi nekoliko kompanija koje međusobno nemaju nikakve dogovore, tako da praktički dnevna karta npr. JR kompanijom znači da za svaku drugu trebate kupiti drugu kartu pa dnevno za obični promet može otići i dvjestotinjak kuna.
Prilično smušeno za 21. stoljeće, ali zamislite kada bi u Osijeku tramvajski promet regulirala jedna tvrtka, a autobusni promet – druga. Svaka bi imala svoju kartu i to je kraj priče. Eto, to je Tokio, ali neka nama našeg Osijeka i Butra kartica. S jedne strane naši ljudi idealiziraju Japan i misle da je ondje sve točno, uređeno i sređeno. To je samo jedna strana medalje jer doista nije tako. I vlakovi kasne, autobusi, ljudi griješe, doista ljubazno se ispričaju, ali što vam vrijedi isprika ako vam proliju kavu po leđima. Zaključio sam da Japan ima puno tužnih ljudi od kojih mnogi snuždeno sjede u metrou ili se ulicama kreću teško, a nakon što su ih stigle godine i bolesti nakon puno godina predanog rada.
Mnogi od njih putuju u inozemstvo, poput Amerikanaca, ali sada se ne može nigdje u inozemstvo pa se sve manje druže i padaju u osamu. Priča mi jedna Japanka da mladi čovjek ima samo dvije opcije, upisati željeni fakultet ili započeti raditi. Mnogi ne upišu željeni fakultet i skončaju samoubojstvom bacajući se pod vlak (čak 99 posto slučajeva) prilikom čega se putnike u vagonima obavještava da vlak kasni zbog razloga „person entry“, a kašnjenje vlaka velika je pljuska sustavu koji se bazira na točnosti! Negdje sam pročitao da obitelj osobe koja se baci pod vlak mora doživotno plaćati kaznu japanskim željeznicama, a ovisi o kojoj liniji je riječ (prigradskoj ili kružnoj), a ukoliko je nesretnik bio alkoholiziran, to se smatra olakotnom okolnošću?! Doista bizarno i nevjerojatno, ali istinito. Čudno je i da je u vagonima zabranjeno razgovaranje na mobitel, konzumiranje hrane i pića te razgovaranje. Ali, što jest – jest, ukoliko slučajno nešto ostavite na nekom mjestu, nitko to neće ukrasti već će vas tamo čekati. A život ide dalje, nastavljam pjevušiti dok mi se iz slušalica dok se vozim metroom udaraju neke stare Čoline pjesme od kojih je jedna povezana s naslovom. Priču o gejšama i javnim kućama ostavljam za sljedeći put, a o mračnim temama ovoga mjeseca više neću. Časna pionirska!
AUTOR: Slobodan Kadić
