Ako me nešto posebno iznenadilo to je Biškek (Bișkek), glavni grad Republike Kirgistan. Već i sam dolazak u njega bila je zanimljiva pustolovina… Nekoliko dana boravka u Almatyu, nekadašnjem glavnom gradu Kazahstana, bio je lijep hedonistički doživljaj u nekoj vrsti socijalističkog okruženja. Široki bulevari koji pridonose osjećaju pustoši neovisno o velikom prometu, nisu omeli prijatelja i mene u zdušnom razgledavanju i uživanju u jelima pripremljenim od ždrebetine. Dobro, bio je pametniji od mene pa u nacionalnom restoranu nije popio fermentirno kobilje mlijeko koje mi je odlično pročistilo crijeva. I to baš meni koji idem samo na sigurna jela bečke kuhinje! A jeste li znali da je čak gotovo trećina hrane koju ljudi jedu proizvedena procesom fermentacije, a industrija koja se bavi proizvodnjom fermentirane hrane je jedna od najvećih na svijetu?
Valjalo je krenuti dalje još u jednu državu Srednje Azije, a isto važnoj na čuvenom Putu svile… Zanimljivo je kako su države Srednjem Istoka, a koje su bile sastavni dio SSSR-a, prilično međusobno posvađane. Ili si za današnju Rusiju ili protiv nje. Pa, ako nisu istomišljenice obično nema, ili uopće nema, dobre prometne povezanosti, a ponekad se i malo ratuje. Zato smo uzeli mlađeg vozača s Mercedesom (dobro uščuvani i vrlo udobni „Genscher“) i krenuli put Kirgistana. S vrlo malo korištenog engleskog, ali puno ruskog jezika, saznali smo da se najbolje oženiti Kirginjom budući da ih se ne treba platiti i uz to donose miraz! A ne s Kazahstanom za koju će otići najmanje pet tisuća eura. A ako je prijatelj mlad i neoženjen, na te činjenice ga je upozorio desetak puta tijekom vožnje uz neodobravanje što već nije oženjen i nema već barem troje djece. Ti Europljani, nikako ih razumjeti, he, he!
Prvo smo krenuli odličnom cestom, pa naišli na izgradnju nove ceste, a na kraju završili na prilično pohabanom asfaltu do granice s Kirgistanom. Kako smo joj se približavali tako se sve više osjećalo siromaštvo i veća pustoš. Pred kirgistanskim graničnim prijelazom smo trebali izaći iz automobila i prtljagu ponijeti sa sobom. Nakon nekoliko uobičajenih pitanja graničnog policajca sumnjivom putniku - turisti mogao sam nastaviti, ali prijatelj je „zaglavio“. Slijedila je bujica pitanja: tko je, zašto je došao i ima li dovoljno novaca (zamislite iz Europske unije!). Tko zna koliko bi još bilo pitanja da se nije snašao i pozvao „oca“ (mene). Tada je udaren pečat u putovnicu i mogli smo nastaviti pješice do našeg automobila parkiranog kod prvih većinom montažnih kućica s trgovinama i gostionicama.
Naš vozač je odjednom počeo voziti neobično sporo rekavši kako su na svakih petsto i više metara kamere koje snimaju brzinu, a kazna je nekih 100 dolara što je mnogima plaća. Srećom, Biškek je blizu, pa vožnja nije dugo trajala do glavnog grada na čijem je području postojala karavanska postaja na Putu svile. Grad je na 800 metara nadmorske visine, a do nacionalnog parka Ala-Arč je četrdesetak kilometara. Odlučite li se na posjet Kirgistanu preporučam ljeto budući da su zime hladne, ali s malo snijega.
Biškek je u povijesti nosio različitih imena. Smatra se da današnje ime grada prema legendi "Kırk Kız", odnosno da je Kirgijska nacija nastala od četrdeset djevojaka iz četrdeset različitih plemena. Na to ukazuje i kirgistanska zastava koja predstavlja Sunce s 40 krakova, koji predstavljaju 40 kirgiških plemena, a prekriženo pruće unutar Sunca predstavlja pogled iz jurte prema nebu.
Podsjećam da je Kirgistan postao samostalna država 1991. godine raspadom Sovjetskog Saveza. I to se vidi na svakom koraku. Biškek su uglavnom izgradili Rusi, pa su zgrade u tipično sovjetskom socrealističkom stilu. Čak se drveće u parkovima, bulevarima i uličicama zalijeva sustavom kanala koje su gradili Rusi. Biškek je inače jedan od najzelenijih gradova u središnjoj Aziji. Nažalost, zgrade iz doba SSSR-a često su u raspadnutom stanju, pločnici zu zapušteni, a i vozni park je prastari… A s druge strane glavni bulevar Prospekt Chui sjaji kao i parkovi uz njega.
Panfilov park je vrlo zanimljiv jer se obilaskom vraćamo u vrijeme kada se, posebno u socijalističkim državama, puno toga gradilo za djecu i vrijedi uživati u mnogim sovjetskim atrakcijama u parku. Ili pjevati u malim karaoke kabinama, pojesti šašlik ili jednostavno šetati i proučavati život stanovnika. Park je napravljen u obliku zvijezde i kad je osnovan 1924. godine nazvan je Park Zvijezda. Preko puta parka je i vrlo zanimljiva zgrada kirgistanske vlade nazvana Bijela kuća. No, iznad svega su lijepi stanovnici - mješavina raznih naroda.
Za doživljaj grada dovoljna su dva dana (osim ako želite obići visoku Ala planinu, samo nekoliko kilometara od glavnog grada). Mi nećemo u planine pa smo došli ranije ujutro, noćili i otišli drugog dana predvečer. Prvo smo posjetili glavni trg Ala Too trg sa spomenikom Manasu, ratniku rođenom u Kirgistanu, a njegov ep (20 puta duži od Odieseje) opisuje njegove napore da ujedini razna zaraćena plemena kako bi stvorio mirnu domovinu za svoj narod, i velikom kirgistanskom zastavom na mjestu gdje je stajao spomenik Lenjinu. Sada je Lenjinov spomenik, umjesto ispred, iza zgrade Državnog povijesnog muzeja u kojem postoje razni izlošci iz doba Sovjetskog Saveza kao i vrijedni nalazi iz povijesti i kulture Kirgiza. Na trgu je posebno živo navečer, a mnogim domaćim turistima je vrhunac doživljaja slikanje upravo ovdje.
Postoji mjesto koje treba neizostavno posjetiti. Dordoi Bazar je najveći bazar u Kirgistanu i jedan od najvećih u Aziji, kojeg možemo usporediti s vikend tržnicom Chatuchak u Bangkoku i Grand Bazarom u Teheranu. Inače, pazar ili bazar je trajno trgovačko područje, trgovište ili ulica s trgovinama gdje se razna roba prodaje ili razmjenjuje.
Veći dio tržnice izgrađen je od dvostrukog složenih kontejnera s time da je donji dućan, a gornji skladište. Preko je sedam tisuća kontejnera, a čak oko 70.000 ljudi tu radi službeno ili neslužbeno. Sve je povezno u obliku ulica, a veličina odgovara prostoru 160 ragbi igrališta. Kako je jedno je veliko 100 na 60 metara, tržnica zauzima prostor od 1600 na 1120 metara!
Veći dio tržnice izgrađen je od dvostrukog složenih kontejnera s time da je donji dućan, a gornji skladište. Preko je sedam tisuća kontejnera, a čak oko 70.000 ljudi tu radi službeno ili neslužbeno. Sve je povezno u obliku ulica, a veličina odgovara prostoru 160 ragbi igrališta. Kako je jedno je veliko 100 na 60 metara, tržnica zauzima prostor od 1600 na 1120 metara!
Čini mi se da je važnije napisati što se sve tu može naći i kupiti. Većina proizvoda dolazi iz Kine, zatim iz Turske te iz Tajlanda i Europe. Doslovno sve od igle do lokomotive. Eh, da, njih nije bilo, he, he… Također prehrambeni proizvodi, te bogata ugostiteljska ponuda za tako veliki broj trgovaca i posjetitelja. Ne brinite što ne znate kirgiski, a trgovci engleski ili njemački. Ovdje se odlično sporazumijeva na - ruskom. Na tržnicu je lako doći minibusima koji voze i do graničnih prijelaza kako bi dovezli kupce iz susjednih država. Autobusi voze čak do ruskog Urala i zapadnog Sibira. To se zove posao!
Svratili smo i u robnu kuću CU) radi kupnje suvenira, a za razgledavanje grada nije potrebno koristiti javni prijevoz. Ako želite vidjeti više i stvaran život negdje u predgrađu, tada izaberite maršrutku kao najčešći najjeftiniji prijevoz dostupan u bilo kojem dijelu grada, jeftin autobus, minibus ili cjenovno pristupačan taksi.
Kako god, posjet Biškeku se isplati i zbog Ruske pravoslavne crkva koja je najveća pravoslavna crkva u Aziji i Muzeja Mihail Frunze koji je bio jedan od važnih vojnih zapovjednika Crvene armije tijekom ruskog građanskog rata. Pravo je to mjesto ukoliko vas zanima povijest Sovjetskog Saveza.
Noćni život u Biškeku je dobar zahvaljujući mnogobrojnim studentima. Mnogo je barova, pubova, klubova i scenskih nastupa često do jutra. A za one koji žele mirnije mjesto za izlazak postoji niz odličnih restorana s ponudom kirgiških jela temeljenih na mesu i tijestu, kao u Kazahstanu, Rusiji i Kini. Kımız (kumis) se smatra nacionalnim pićem Kirgistana. To je fermentirani mliječni proizvod koji se radi od kobiljeg ili magarećeg mlijeka. Oprezno s njime da ne prođete kao ja u Almatyju.
Približavala se večer i krenuli smo natrag u Taškent. Prelazak granice bilo mi je možda najjezivije iskustvo. Gurali smo se, na uzbekistanskoj strani u prolazu - kavezu sličnom za lavove u cirkusu i to u potpunom mraku. Graničari su odlučivali tko ima prednost, a to su bile uglavnom žene s malom djecom. Fotografiranje je strogo zabranjeno! Kada smo napokon došli na red dali su nam mali papirić na koji smo trebali napisati odgovore na svakojaka pitanja. Prijateljev rukopis nitko ne zna pročitati, osim njega. Ispunio je taj listić, predao ga, a da ga nisu pogledali, a mi smo mogli odahnuti!
Nekoliko zanimljivosti o Kirgistanu:
- Bivši predsjednici su gotovo svi ogrezli u kriminalu, a dio ih je uspio pobjeći iz države.
- Rudnik zlata Kumtor u planinama Tian Shan jedno je od najvećih nalazišta zlata na svijetu (zlato predstavlja 43% izvoza Kirgistana)!
- U Kirgistanu još uvijek postoji drevna tradicija lova s orlovima.
- Smatra se da je imenica „Kirgiz“ izvedena od turske riječi koja znači „četrdeset“.
- Stanovnici Kirgistana gostoljubivi su i kulturni. Starijim osobama obraćaju se s “vi”, a pristojnim se smatra ponuditi im sjedalo u javnom prijevozu ili najbolje mjesto za stolom.
- S roditeljima najčešće ostaje najmlađi sin, čak i nakon što se oženi, te se brine za njih kad ostare.
- Vjerovali ili ne, nekoliko sovjetskih i ruskih čelnika imaju svoj planinski vrh u Kirgistanu. Lenjinov je na 7134 m, Jeljcinov na 5168 m, a Putinov na 4446 m. Najviši je Vrh pobjede.
