Započeti komunikaciju s nepoznatim osobama mnogima je nemoguća misija. Ne sjetimo se svaki put nekog pravog pitanja, možda nije uvijek dobar trenutak za sve sudionike neke moguće konverzacije, ponekad se tu umiješaju i kulturne ili jezične barijere… gotovo da bismo mogli nabrojati više smetnji dobroj komunikaciji nego onog što joj ide u prilog. A ponekad imamo samo jednu priliku za ostavljanje dojma ili prezentiranje naše ideje.
Stefan, makedonski Rom kojeg sam upoznao nekog ranog subotnjeg jutra u centru Skopja, nema problema sa započinjanjem komunikacije. Taman sam želio fotografirati Aleksandra makedonskog kako dominira trgom, kad me Stefan upitao ne želim li radije fotografirati njega, ranog skopskog šetača s dvolitarnom polupraznom (ili polupunom, o tome ćemo nekom drugom prilikom) plastičnom flašom piva u ruci. Znao sam kamo to vodi, no svejedno sam pristao na igru, na razgovor. Aleksandar će biti ovdje i kojom drugom prilikom, spomenike ne ruše baš tako često, dok je mala vjerojatnost da ću Stefana ikad više sresti. Majstor je svoj prodajni razgovor poveo preko svog boravka u Crnoj Gori, vješto spojivši svoja lutanja s mojim hrvatskim porijeklom naglasivši da su mu u najtežim trenucima crnogorski Hrvati bili najveća pomoć. Lukavo je pronašao način da mi se učini bližim, bliskijim. Njegova obitelj živi u Skopju, a on o njoj savjesno brine, što sam lako mogao dokučiti iz našeg susreta na koji sam stigao iz hotela u kojem sam proveo noć, a on iz noćnog lutanja gradom s pivom u ruci. Brojnu obitelj ipak treba prehraniti pa odlazimo do bankomata podići nešto denara i do pekare kupiti najveću štrucu kruha, pecivo za svakog člana Stefanove obitelji i po burek za nas dvojicu. Malu nagradu za dobru jutarnju prodaju, kusur od pekare, strpao sam mu u džep zamolivši ga za selfie ispred trgovine ovlaštene za prodaju ekoloških cigareta.
Stefan je odličan prodavač. Lako započinje komunikaciju izbjegavajući onaj pogrešan prvi kontakt: „Gospodine, mogu li Vas nešto pitati?“. Kod njega nema tog pitanja kojim bi se odmah svrstao u gomilu prosjaka, u prosjek koji kupca ne zanima. On ne ostavlja veliki prostor odbijanju jer svojim osmijehom i komunikacijom koncentriranom na benefite kupca (dobro jutarnje raspoloženje, slušanje zanimljive priče, dobar osjećaj pomoći nekome tko ima manje) osvaja na prvu, svjestan da nema prilike za popravak. Stefan je i etičan, nije želio da idemo u pekaru u koju sam ja naumio krenuti jer je ta skuplja, a sasvim dobar kruh i pecivo mogu kupiti i u pekari preko puta čije su cijene prihvatljivije.
Svojom je ugodnom komunikacijom dao dobar zamah mom skopskom danu pred odlazak na dvotjedno istraživanje Turske u koju sam krenuo s ruksakom na leđima. Prenio mi je svoju pozitivu koja svakom putniku na početku putovanja treba. Dao mi je osjećaj da sam svojim prilogom, bez obzira o koliko se malom iznosu ovdje radi, donio osmijehe na lica njegovih ukućana, pune trbuščiće klinaca koji vjerojatno bosi i ne baš pretjerano odjeveni jurcaju nekim skopskim predgrađem. Dao mi je vrijednost za moje vrijeme i za moj novac.
Kad nešto kupujem, trebalo mi to ili ne, volim kad prodavač znalački odradi svoj komunikacijski dio, bez guranja, bez nasilnih pokušaja prodaje pod svaku cijenu. Volim vidjeti njegov/njezin trud i snalažljivost, a osjećaj da sam u našem odnosu dobio nešto vrijedno neprocjenjiv mi je.
Neprocjenjiv je i osmijeh kojim je započeo dan, samo ulicu dalje od ploče s citatom Majke Tereze, nekadašnje stanovnice Skopja, koja kaže: „Mir započinje osmijehom“. Želim vam mir i širok osmijeh nakon svakog susreta s ljudima koji će vam svojom komunikacijom oplemeniti jutro, dan, a možda i život.
