Crvene marte
Jutros je – na ulaznim vratima zgrade nasuprot naše – mršavi mladić nalijepio plakat. Učinio je to premda su stanari, žutom uljanom bojom, ispisali: „Ne lijepiti oglase“. Akciju sam pratila sjedeći uz prozor svoje radne sobe.
Prvo se oprezno prišuljao vratima, potom iz tuljca izvadio papir, uzeo ljepilo i nanio ga na gornji rub. Potom je zastao jer mu se donji dio plakata počeo savijati. Pokušao je s lijevim okomitim, ali mu se pri tome gužvao desni. U jednom je trenutku otišao do kante za smeće i ljutito je udario nogom. Plakat je uspio ukrotiti tek nakon petnaestak minuta. Nalijepio ga je ukoso i gotovo pobjegao niz ulicu. Na njegovu sreću, tih četvrt sata nitko nije ni izišao iz zgrade, nitko nije ni pokušao ući u nju. Spustila sam šalicu s kavom na niski stolić. Namjeravala sam izaći i provjeriti što piše na plakatu s kojim se suhonjavi mladić toliko namučio. Međutim, u sobu je ušla moja ravnateljica i obavijestila me da je ponovno stigla ona slikarica koja gnjavi oko one djevojčice. Baš tako je rekla. Ona i one. Za nju ni slikarica, a ni djevojčica nisu imale imena. Kao što ih nije imalo ni trideset i dvoje štićenika koliko se trenutno nalazilo u našem domu za nezbrinutu djecu.
Na plakatu, pred koji sam stala na povratku kući, bio je otiskan poziv za upis u Radionicu kreativnog pisanja. Zemljane boje, tri stare knjige, nalivpero i prazan papir. I rečenice: „Svi imamo svoje priče. Važno ih je znati ispričati. Mi ćemo vas naučiti kako“. Nisam razumjela zbog čega u gornjem desnom uglu stoji brojka 54+. Pretpostavila sam da je pedeset i četvero polaznika donja granica isplativosti i da će Centar za kulturu s radionicom krenuti ako se, do napisanog vremenskog roka, prijavi minimalno 54 zainteresiranih. Učinilo mi se to ipak prevelikom brojkom. Sjetila sam se da je naš kinooperater, u mjestašcu mog odrastanja, pristajao vrtjeti film i za puno manje posjetitelja. Moralo nas je biti najmanje 14. Cijena tečaja bila je ispisana sitnim brojkama, na sredini, uz donji rub, na mjestu na kojem je plakat bio najviše zgužvan. Vidjele su se brojke sedam i nula, a nakon male izbočine stajalo je kn. Sedam tisuća za tri mjeseca, dva puta tjedno, zasigurno ne može biti 7000 kn, može samo 700, pomislila sam. Neravnina je prikrivala, dakle, samo jednu nulu.
„Ma nemoj, vuku iz europskih fondova novce, a onda starce uče pisati pjesmice i pričice“, izgovorila je djevojka koja se našla iza mene. Nisam je do tog trenutka ni primijetila. Okrenula sam se prema njoj i upitala je:
„A kako znate da je za starce?“
„Pa valjda znate čitati brojke, piše 54 plus“, prišla je plakatu i prstom prekrila brojku.
„Aha, o , hvala vam, baš sam…baš“, zamucala sam.
„Ne ide vam baš logika“, nastavila je gledajući me.
Ne znam ni sama kojim bih prilogom opisala način na koji je buljila u mene. Drsko, ironično, podrugljivo. Nije ni važno. Mlada žena nastavljala je razgovor, premda sam sigurna kako ničim nisam pokazivala želju za tim.
„Radite? Ili ste se dograbili neke povlaštene mirovine?, nije prestajala.
Nisam razumjela njezinu potrebu za takvim, mogu slobodno reći, provokacijama.
„Budi smirena, samo mirno“, govorila sam samoj sebi. Plašila sam se samo da će me u tom trenutku posjetiti valung i da će mi lice pocrvenjeti, postati nalik boji njezinih čizama. Srećom, to se nije dogodilo.
„Ne, mlada damo, ja sam vam odgajateljica u ovom domu“, odgovorila sam joj. Okrenula sam se bočno i rukom pokazala prema secesijskoj žutoj zgradi. I zatim nastavila: „Punih trideset godina, i ne planiram još u mirovinu“.
Bila sam zadovoljna svojom smirenošću.
„Svaka čast, svaka čast. Orden za izdržljivost, s tim luzerima ne bih izdržala ni pet dana. Guše, guše, bježim od takvih, nabijaju osjećaj krivice. Ti imaš, oni nemaju… Fakat, grozan posao. I brbljanja oko korektnosti mi je preko glave. Neće vama, vjerujte vi meni, pomoći ni radionica za starce“. Naklonila mi se. Glavu je spustila do koljena, a desnu ruku položila na trbuh. I zatim se naglo ispravila i krenula. Stajala sam još nekoliko sekundi. Ovaj put znam kako. Žalosno.
Gledala sam je sve dok nije zamakla za uglom. Grabila je ljutito u crvenim martama.
„Sigurno je i sama nečim jako povrijeđena, možda i sama nešto piše, ili studira književnost…“, razgovarala sam sama sa sobom. Razumjela sam da su joj svi s 54 i iznad starci. I sama sam, u njezinim godinama, tako doživljavala ljude svojih sadašnjih godina. A i meni su bile baš 54. I imala sam priču koju sam željela ispričati. Nije mi nimalo smetao komentar o starcima. Više su me brinule rečenice koje je izgovorila o mojim štićenicima. Sad mi se potvrdilo da sam u pravu kad na roditeljskim sastancima predlažem da se učenicima, i na vjeronauku, i na etici, govori o empatiji.
*
„A zašto ne bi upisala tu radionicu?, upitao me muž dolijevajući kavu u moju šalicu.
Posljednjih godina prešli smo na onu bez kofeina. Imala sam običaj prepričati mu, nakon popodnevnog odmora, sve važnije događaje s posla. A moj posao nije bio ni malo običan. Tri desetljeća sam gledala tužne dječje oči, slušala roditeljske svađe, zgražala se nad ravnodušnošću svojih kolegica i plakala zajedno s bračnim parovima koji su godinama bili izlagani procjenama svojih sposobnosti, ljutila se na zakone koji su pisani kao da im je cilj otežati postupak posvojenja. I dok su javne rasprave trajale, djeca su odrastala, razbolijevala se, postajala ljudi koji su na ulice izlazili s velikim ranama i strahovima. I često ponavljala sudbinu svojih roditelja.
Istina, imala sam osjećaj da su sve stanice moga tijela popunjene licima te djece. Moja mi je kći često znala zamjeriti što i kod kuće pričam samo o svojim štićenicima. Na neke je bila jako i ljubomorna. Kad bih ih za blagdane dovela na kolače, kćer bi naglo zaboljela glava, odglumila bi napadaj slijepog crijeva, uzimala bi toplomjer i vrh naslanjala na radijator, potom bi ga stavljala meni pred lice i govorila: „Vidiš, vidiš, imam preko 38, a ti… „ Ozdravila bi u istoj sekundi kad bih ja rekla da ću djecu za nekoliko minuta vratiti u dom. Možda je i to razlog što je poželjela glazbu studirati u Grazu, u kojem je nakon diplome i ostala. Pomirila sam se s tim. Nisam mogla drukčije, iako sam pokušala. Pokušala sam i zaboraviti one koji su otišli iz doma, trudila sam se osloboditi mjesto za nove, ali bezuspješno. Baza podataka se punila, memorija povećavala. Dolazili su novi, a stariji nisu brisani. Uostalom, mnogi od njih i nisu mogli biti zaboravljeni jer su se često javljali, telefonom, pismom, mejlom. Neki su me redovito i posjećivali. Rijetki među njima su dolazili da bi zajedno oživljavali domske dane. Češće su pred mene iznosili nove događaje, nove probleme i uvlačili me u svoje odnose, obiteljske ili poslovne. Znala sam nakon takvih susreta tresti glavom, lijevo – desno, skakati na jednoj nozi, vjerujući da ću se na taj način osloboditi barem dijela informacija. A u isto vrijeme voljela sam te svoje već odrasle štićenike i pitala se po kojem je to pravilu uređen svijet.
Da, možda bi bilo dobro da upišem radionicu, da neke sudbine pokušam uobličiti u priče. Možda me onda neke od njih i napuste. Možda to i nije pošteno. Ne možda, sigurno nije. Sebe želim osloboditi, a oni koji će postati mojom temom vjerovat će da sam to učinila isključivo zbog njih. I bit će mi još i zahvalni. Priče će umnožavati i dijeliti pronađenim članovima obitelji i poznanicima koje doživljavaju prijateljima.
„Otiđi i raspitaj se“, rekao mi je muž. On uvijek govori malo. I sluša puno.
*
Mlada tajnica Centra za kulturu pružila mi je formular i uplatnicu na sedam stotina kuna. Jednino što je izgovorila bilo je: „Vi imate dovoljno godina?“ Shvatila sam da ju je na to pitanje nagovorila moja žuta haljina na kojoj su bile našivene crne i zelene kućice. „Imam, imam, ne brinite“, nasmiješila sam se. „I kad krećemo?“, nastavila sam.
Znala sam kad krećemo, ali sam željela riječima popuniti prostor koji je odisao nekom nezainteresiranošću i mladenačkim čuđenjem. Sve piše na papirima, odbrusila mi je, i krenula rukom prema mobitelu. Što to meni treba, lijepo je počelo, pomislila sam i izašla bez pozdrava. Između toga da i sama budem nepristojna, ili da me živcira tuđe ignoriranje, izabrala sam prvo. Jer, dobro sam znala da mi mlada tajnica ne bi uzvratila pozdrav.
U uredu sam pročitala papir. Dva sata tjedno, tri voditelja, od kojih su mi dvoje, pjesnik i prozaistica, bili potpuno nepoznati, dok je treći bio romanopisac, inače ugledni psihijatar, u čijim sam tekstovima uživala i o čijem sam sretnom životu čitala u ženskim tjednicima. Na prvi susret moramo kako nas je ravnatelj Centra, potpisan na dnu, savjetovao, donijeti ispunjen formular. A to je značilo, između ostaloga, navesti ime i prezime pisca pod čijim bismo voditeljstvom željeli naučit oblikovati književni tekst, ili pak možda usavršiti vlastite spisateljske sposobnosti. Slutila sam da će većina polaznika, baš kao i ja, napisati upravo Lea Milanovića, autora domaćih bestselera. Da sam bila u pravu, pokazalo se već na prvom susretu. Dvadeset i dvoje, od ukupno dvadeset i petero, upisalo je njega. Dvoje je željelo pjesnika. A ja sam sama navela ime mlade spisateljice. Naučila sam s mladima, a i slutila sam, upravo takve rezultate mentorskih izbora. Pitala sam se kako će se osjećati mlado stvorenje ako pokraj svog imena ugleda samo prazne crte, bez ijednog imena i prezimena nekoga tko je poželio vještine pisanja savladavati baš od njega.
Postupila sam tako premda sam znala da bi Milanović bio bolji izbor. Željela sam krenuti s pričom o svojoj prvoj štićenici, današnjoj poznatoj slikarici koja je nedavno napunila četrdeset godina i koja se punih pet godina bori sa zakonima da usvoji dijete. E, to želim naučiti na radionici. Reći isto, ali ljepše, nikako suhim administrativnim jezikom. Papirologija i zakoni, kao da slušam resornu ministricu u debati na državnoj televiziji. I sad, kad je sve pri kraju, ravnateljica je zaključila da imamo puno mlađih, i to imućnijih bračnih parova, koji su zainteresirani za našu djecu. Posebno za tu djevojčicu na koju se „zakvačila“, baš je tako rekla „zakvačila“, umišljena umjetnica. Uzaludno je to što sam joj u nekoliko navrata pokušala, u najkraćim crtama, ispričati život te žene koja bi željela biti majka, što sam joj otkrila nešto što sam samo ja o njoj znala, nešto zbog čega sam se kajala, ali sam, u isto vrijeme, i sebi opraštala jer sam se nadala da ću tim surovim podacima, probuditi njezinu osjećajnost. Uzaludno. A ja sam se sve teže nosila s činjenicom da ništa ne mogu učiniti, da samo mogu, u akvarelima i crtežima moje bivše štićenice, prepoznavati ogromnu tugu i tihu nadu.
Izvadila sam blokić koji su mi za Božić darovali moji štićenici. Na koricama je bila fotografija gradske šetnice u magli. Bila sam zadovoljna što sam u učionici sama. S pedeset i četiri godine odgovarao mi je i te kako individualizirani pristup. Pripremila sam i posebnu olovku. Na njoj je pisalo moje ime. Osjećala sam silnu tremu pred susret s mladom spisateljicom. Čak sam i pripremila kratko izlaganje o razlozima zbog kojih sam upisala tečaj, a napisala sam i nekoliko natuknica po kojima sam namjeravala, ako se ona s tim složi, razvijati prvu priču.
A onda su se otvorila vrata. Ne znam zbog čega sam u tom trenutku pogledala u pod. Stresla sam se. Crvene marte su, samo u tri koraka, došle do katedre. Podigla sam glavu. Preda mnom je stajala djevojka s ulice. Ne znam je li me prepoznala. Vjerujem da nije. Prvo je izgovorila svoje ime i prezime, a potom nastavila nizati rečenice. Pretpostavljam da me njima željela uvjeriti kako je ona prava osoba na pravom mjestu. Nisam čula što govori. Gledala sam je kako otvara usta a iz njih su se učionicom širile rečenice koje mi je kazivala nekoliko dana prije, ispred onog plakata izvješenog na zgradi nasuprot mog doma.
Srećom, zaboravila sam isključiti mobitel. Zazvonio je. „Oprostite, moram se javiti. Ustala sam, pokupila sve sa stola, uzela ruksak i izašla iz prostorije. Nisam se morala javiti. Broj je poznat. Agent jedne mobilne mreže koji svakih deset sati nudi sve unosniju ponudu. Spremila sam ga u memoriju upravo zbog toga da mu se više ne javljam. Ušla sam u tajništvo i rekla da ipak neću moći dolaziti. „Ali, mi vam ne možemo vratiti uplatu“, odgovorila mi je tajnica. Odmahnula sam rukom i napustila njezin ured.
Osjećala sam se jako dobro. Priče o mojim štićenicama sigurnije su kod mene, pohranjene u stanicama moga tijela. Moja nesuđena mentorica nije osoba koja je zaslužila dobiti uvid u takve sudbine. Njoj ne smiju pripasti riječi o mojoj slikarici i njezinoj ženskoj patnji.
„Već si se vratila’“, upitao me suprug, malo začuđeno. Kad sam mu rekla razlog svoje odluke, samo je izgovorio: „Imaš pravo“.
Samo to. Kratko, ali dovoljno.
Sutradan sam sa zgrade skinula plakat. Jesam li to učinila iz inata, ili osvete, sasvim je svejedno.
