Neki je dan na HRT-u i raznim televizijama aktualna ministrica kulture govorila o tome „kako će posebno podržavati kulturna događanja, tj. kulturne izvedbe – a to znači kazališne predstave, koncerte, balete itd. “ na vanjskim prostorima. U isto vrijeme, i to mnogo agresivnije, govori se (i već provodi) o “otvaranju granica, o tome da gosti iz drugih („okolnih“ ali i daljih EU država) dolaze kod nas sasvim slobodno“ – ako imaju neki poslovni sastanak, ugovor o boravku kod nas i „ako će se pridržavati svi mjera koje Hrvatska traži – socijalna distanca, mjere opreza u komunikaciji“ itd. itd.
No, oni će se željeti okupati, a bogme će ići i na kulturne priredbe. Jer, neminovno je da će ih biti. Što bi inače „jadni“ turisti radili kod nas noću – ne mogu samo ići u restorane (gdje je isto, čini se, ograničen boravak i to – vremenski?!) Ima tu dakle i nedoumica.
No, da se vratim kulturi. Bili smo svi oduševljeni i odušak nam je bila on-line komunikacija s prijenosima mnogobrojnih ranije snimljenih predstava, koncerata, prikazivanjem fundusa značajnih muzeja, s ad hoc sastavljenim pjesmama poznatih izvođača koji su liječili svoje ali i naše živce. Jer, lijepo je slušati neku poznatu pjesmu iz raznih domova – dobro uštimanu dobro upjevanu, dobro izvedenu i – najčešće radosnu. Ili čak i ako se „falšalo“... Bili smo svi nekako preplavljeni pozitivnim osjećajima u doba socijalne distance, dok smo više-manje i sami (samo neki prisilno) bili u nekoj vrsti kućne izolacije i „išli van samo ako se mora“.
Primjećujete kako se ovaj put više posvećujem kulturi u širem značenju te riječi, a neću ni spominjati sve on-line akcije svih kazališta, muzeja i ostalih kulturnih djelatnosti, (jer bih sigurno nekoga preskočila, a to svakako ne bi bilo u redu, jer ih je bilo puno), no jedno mi je jako važno.
U prvom zapisu nazvanom SOS napisala sam kako nam naviše zadovoljstva u krizi s koronom predstavlja knjiga i njezino listanje. Dakle ne on-line čitanje. Kad su se poslije otvorile knjižnice pokazalo se koliko sam bila u pravu (a ne zavaravam se)– nisam jedina. I drugi su to pretpostavljali i to s pravom i drago mi je što ih ima, dapače. Dakle, i na radiju i na TV-u pokazano je kako su ljudi stajali u redovima, hrlili u knjižnice, vraćali stare i uzimali nove knjige (a one stare, su, rekli su u knjižnicama – spremane radi „luftanja“ i izbjegavanja korone - u posebnim kutijama!).
Vidite li opet paradoks: zapravo su mjere koje su još tu (opet u kulturi!) dosta stroge - i s pravom, držim, dok gospoda turisti (samo zato što ostavljaju više novca ili – ako treba nek' me netko razuvjeri) „moraju se samo držati naših pravila ...“,a i davatelji turističkih usluga nisu pod toliko velikim korona povećalom.
Čitam neki da opet i gledam što izjavljuje Šestan u Splitu: da će Splitsko ljeto dati više predstava ali s manje publike/ gledatelja – a rezultat bi bio podjednak. Sve je to u redu – ali opet kao da za kulturnjake važe stroža pravila – I pitam se tko će im platiti te prekovremene sate? Bojim se – nema tih novaca. Na žalost. Mladena Vuković, trenutno na čelu ZG kulture neki dan je rekla: "Stižu novci, morali ste čekati, ali mislimo na vas.“ Je li to dovoljno? Voljela bih da bude, iskreno, posebno zato što će se uvažiti i on-line akcije kulturnjaka, to uostalom kaže i aktualna ministrica kulture! No, neki dosta "militantni" kulturnjaci, pojedinci, nisu bili zadovoljni, pa su jako prosvjedovali riječju i boravcima na ulici (kao i vezano uz obrazovanje – ali o tome drugom prigodom). Držim da nam svima treba više strpljenja i blagonaklonosti, a za „sakupljanje političkih i inih bodova“ uvijek ima vremena. Ako su argumenti pravi i zasnovani na radu, pa i u kulturi, naravno ...
Da se vratim Splitu – izvedena je u tom gradu – koji po tradiciji jednostavno u svemu mora biti prvi - prva „normalna u novim distanciranim uvjetima“ predstava. A u ovim vremenima kad su mjere „olabavljene“ Split je za tako nešto više nego pogodan, posebno po vanjskim prostorima. E, ali ne, oni su prvu predstavu dali u kazalištu, pa je pomama za besplatnim kartama za prve dvije predstave (18. i 20. svibnja), dakle za 140 mjesta svaki put bila ogromna. I bio se je napravio red pred blagajnom. Red je kazati da je izvedena drama katalonskih dramatičarki „Laponija“ i da redateljica Nenni Delmestre u isto vrijeme naglašava „kako s kolegama iz svijeta redovno raspravlja o budućnosti kazališta“. Sudeći po takvim stavovima, nade, budućnosti i pozitive za kazalište ima – ako ju se želi i djelatno živjeti !
I mladima, najmlađima se nudi ovih dana da idu u lutkarska kazališta, s roditeljima naravno, što je sjajno i u psihološkom i u kulturološkom smislu. I to i za dječicu i za roditelje – za prve jer će se naviknuti na posjećivanje vrijednih predstava, a stariji jer će na neki način opet postati djeca – dobrohotna i sklona odvojiti vrijeme za svoju djecu na pravi način. Dakle, ima nešto dobro ne samo u odlasku korone (a nadajmo se najboljem) nego i u njenom „boravku“ među nama – ako postajemo bolji ljudi. Ali o tome još malo dalje ...
Sve to pokazuje kako se ukazuje sunce na kraju tunela (što je jako lijepa i pozitivna izreka), a i neminovno je to, jer je sunce sinonim za proljeće i ljeto, čak jesen. A zima – onda ćemo se prizemljiti. I kako kaže aktualni Papa Franjo na misama: budimo barem malo bolji ljudi nakon svega. Možemo mi to i kao narod, zar ne?
Dok sam razmišljala (/odlučivala o pozitivnom završetku ovog napisa sustigla me je jutros kolumna Ante Tomića koju on završava stavom kako nema Boga i kako nećemo biti bolji ljudi. U ovo vrijeme kad se popularni i uvaženi Nino Raspudić oprašta od svoje kolumne u VL (kako je najavio u gledanoj emisiji javne televizije), jer ulazi u politiku i „želi djelovati“, usuđujem se ja odgovoriti autoru kolumne u SD (a Nino je s njim imao polemika): Ima Boga, samo treba u njega vjerovati. I bit ćemo bolji ljudi – samo moramo to željeti. Najbolji je primjer iz njegovog glasila, da ne ponavljam koje je to. Krasan je, prepun poštovanja i osjećaja i uvažavanja i tuge, bio oproštaj od slavnog novinara Tonča Bonaccija, prekrasno se pisalo o Bekimu Sejranoviću (citirat ću koji redak kasnije njegove riječi)..., s pravom su podsjetili u istom tom mediju o tome kako Duško Kečkemet (veliki erudit i stručnjak i vrijedan znanstvenik) nije dovoljno nagrađen ni valoriziran dok je bio i živ. I što sad?
Valja mi posegnuti za riječima Pape Franje, jer je u nedjelju 24. svibnja govorio o sredstvima javih priopćavanja, pa je rekao i ovo:
Gotovo ni ne opažamo koliko postajemo pohlepni za tračevima i klevetama, koliko nasilja i neistina konzumiramo. Često s komunikacijskih razboja umjesto konstruktivnih priča koje služe jačanju društvenih veza i kulturnog tkiva izlaze destruktivne i provokativne priče koje uništavaju i trgaju krhke niti suživota. Skupljajući neprovjerene informacije, ponavljajući banalne diskurse i tvrdnje koje su lažne, ali uvjerljive, nasrćući na druge porukama mržnje ne pomažemo u tkanju ljudske povijesti, nego čovjeka lišavamo njegova dostojanstva.
No dok su priče koje se koriste u instrumentalne svrhe i moć kratkoga vijeka, dobra priča može nadići granice prostora i vremena. Stoljećima kasnije ostaje aktualna jer hrani život.
U doba u kojem je falsifikacija sve sofisticiranija i postiže zapanjujuće razmjere (deep fake), treba nam mudrost kako bismo mogli prigrliti i stvarati lijepe, istinite i dobre priče. Potrebna nam je hrabrost da odbacimo lažne i zle priče. Potrebni su nam strpljivost i moć raspoznavanja kako bismo ponovno otkrili priče koje nam pomažu da ne izgubimo nît vodilju usred mnogih današnjih razdora. Potrebne su nam priče koje će iznijeti na vidjelo istinu o nama samima, također u skrovitom junaštvu svakodnevnog života.
Rekao je Papa Franjo i ovo:
Po Duhu Svetom svaka priča, čak i ona koja je pala u najveći zaborav, čak i ona koja izgleda kao da je pisana na najiskrivljenijim crtama, može pružiti nadahnuće, može se iznova roditi kao remek-djelo i postati dodatak Evanđelju. Poput Augustinovih Ispovijesti. Poput Hodočasnikove ispovijesti svetog Ignacija. Poput Povijesti jedne duše Terezije od Djeteta Isusa. Poput Zaručnika, poput Braće Karamazova. Poput nebrojenih drugih priča koje su na divan način oslikale susret između Božje slobode i čovjekove slobode. Svaki od nas zna različite priče koje imaju miris Evanđelja, koje svjedoče o ljubavi koja preobražava život. Te priče traže da ih se dijeli, prepričava i oživljava u svakom dobu, na svakom jeziku, svim sredstvima.
A citirat ću i pokojnog, prerano preminulog književnika Bekima Sejranovića: “Sve ima svoj početak i kraj, i jedino što ima smisla je uživati kad ti je dobro, stisnuti zube kad ti je teško. Biti svjestan da će i jedno i drugo proći kao što sve na ovom svijetu prođe. I opet se vrati. U nekom drugom obliku.” Ako to nije vjerovanje u neki novi život ne znam što jest.
I da se vratim odgovoru kolegi kolumnisti: mnogi su vlasnici ugostiteljskih objekata „virili“ koliko drugi imaju gostiju i priželjkivali bolju zaradu, a ujedno su govorili kako su gosti „ludi“, pa uvijek traže bolje i više ... Kao da to nije legitimno.
I zato: slažem se s početkom Tomićeve kolumne, ali krajem nikako. Jer ako imamo vjere znat ćemo da ima i Boga, ako želimo – bit ćemo bolji ljudi To je jedina prava prilika i za nas i za našu djecu. Bez obzira na koronu. Jer uvijek će biti prepreka i teških situacija, uvijek će biti kriza i izbora, ali život teče dalje. U ovom ili nekom drugom obliku. Živimo ga (i pišimo o njemu) na pravi način ! Pozitiva umjesto negative pravi je početak za tako nešto, ma što netko drugi mislio o tome ..
