LJUBLJNA - Nikada do sada toliko slovenskih intelektualaca, očigledno lijevog političkog usmjerenja nije se tako brojno i tako oštro okomilo na vladu, koja je isti tako lijeve orijentacije pod vodstvom vrhunskog stručnjaka energetike i premijera dr. Roberta Goloba. Ovog dugog tjedna odmora, zbog tradicionalnih jesenskih školskih praznika, čak 65 političara i mislilaca mirovnjaka u slovenskoj javnosti objavili su otvoreno pismo državnome vodstvu Slovenije pod optužujućim naslovom : „Kuda plovi slovenska vanjska politika i politika sigurnosti“? Da budemo odmah jasni, to je poveća skupina slovenske političke elite, koja od prvog dana pokazuje veliko razumijevanje za rusku agresiju na samostalnu državu Ukrajinu. Istina, ovom pismu se ne pridružuje nijedan od bivših živih predsjednika Slovenije(Milan Kučan, Danilo Türk i Borut Pahor), koji su također predstavnici slovenske političke ljevice. To svakako nije dobro za stabilnost sadašnje vlade, koja ima velike probleme sa stanjem u zdravstvu, ali i u još nekoliko ministarskih resora i nalazi se pred većom rekonstrukcijom već poslije godine dana svojega mandata. Tako zapravo dalja sudbina ove vlade u dobroj mjeri zavisi kako će se postaviti prema ovom pismu u kojemu se oštro kritizira čitav politički vrh. Ta kritika se formalno temelji na nespornom članku 124. Ustava Republike Slovenije u kojemu se kaže, da „država u održavanju sigurnosti polazi prije svega od politike mira, kulture mira i nenasilja“.
Međutim u otvorenom pismu se pokušava dokazati kako državno vodstvo Slovenije postupa suprotno od Ustava. Oni se jasno i glasno protive odbrani Ukrajine od ruske agresije jer, kako kažu „to je izazvana agresija“, što je nelogično i neopravdano, jer agresija je zlo samo po sebi. Treba reći, da se Ukrajina branila od upada ruskih snaga i nasilnog djelovanja ruskih pobunjeničkih skupina u samoj Ukrajini i već doživjela agresiju okupacijom Krima od strane ruske vojske. Sada kada se grčevito brani od ruske agresije, slovenski mirovnjaci pokušavaju akt agresije pravdati parolama ruske ratne propagande, pa tvrde da je „ruska agresija posljedica bezglavog širenja NATO saveza na područje bivšeg Sovjetskog saveza“!? Koliko je samo nelogičnosti i netočnosti u takvoj tvrdnji. Prije svega Ukrajina je samostalna, međunarodno priznata država, pa o svojoj sudbini i međunarodnim odnosima odlučuje suvereno.
S druge strane Ukrajina nije još član NATO saveza, ali nije više ni u sastavu bivšeg Sovjetskog saveza. Pitamo se što bi to posljedično značilo za Europu, ako bi osudili širenje NATO saveza na područje bivšeg ostvarivanja ruskih interesa? To bi značilo da bi postali ugroženi državni sustavi u Baltičkim državama ( Litva ; Latvija i Estnja), ali i u svim državama bivšeg Sovjetskog saveza i državama Varšavskog obrambenog pakta. Takva ideja je prisutna u Kremlju, što potencijalno otvara nove opasnosti širenja ruske agresivnosti, posebno u slučaju većih uspjeha ruske vojske na bojišnicama diljem Ukrajine, a tu mogućnost za sada ne možemo isključiti.
Daleko od svakih realnih predviđanja i ozbiljnijeg analitičkog pristupa ratnih namjera ruske strane, u navedenom pismu navodnog traženja mira u nemirnoj Europi iznosi se pretpostavka ili post festum preporuka slovenskom političkome vrhu, da je „trebalo ostvariti medijatorsku ulogu u Moskvi i tako pokušati postići prekid ruske agresije“. U realnoj politici i vojno političkoj analitici takav potez bi bio nepromišljena iluzija i akt besmislenog priznavanja okupiranog teritorija Ukrajine od strane ruske vojske. Naravno, Slovenija se je tada, u početku ruske agresije na Ukrajinu ponašala dosljedno kao članica NATO i EU u odzivu protiv ruskoj agresiji na samostalnu Ukrajinu, što je grupa „mirotvoraca“ slovenskih uglednih osoba ocijenila kao negativno za interes mira. Konkretno, zamjera se „novoj koaliciji lijeve sredine, da nije izvršila ni trunke analize uzroka ruske odluke“!?
To stvarno ne stoji, jer činjenice govore suprotno. Naime, ove godine, pa i prije, od samoga početka ruske agresije na Ukrajinu, slovenska vlada i cjelokupni politički vrh, uključujući i političku oporbu, više puta, zapravo u redovitim intervalima novih ratnih okolnosti, raspravljali su i ocjenjivali analize rata u Ukrajini, na svojim redovitim i izvanrednim sjednicama, pa su o svemu tome donosili odluke u prilog podrški Ukrajini kao žrtvi agresije. U pismu se nadalje zamjera državnom vodstvu što se „ obavezalo na vjernost NATO-u i EU“, jer je moglo računati da će tako za Rusiju „postati neprijateljska država“, što je logično, jer je Rusija izvršila agresiju na samostalnu evropsku državu.
Iako na prvi pogled izgledaju različiti događaji, sami autori ovog pisma povezuju agresiju Hamasa u Izraelu sa agresijom Rusije u Ukrajini. I za jednu i za drugu nasilnu akciju na samostalne države kroz jednostrano gledanje na uzroke agresije, pokušavaju prividnim priznavanjem akta agresije u dodacima o uzrocima tih agresija tražiti opravdanje, koje se svodi na osudu uloge Nata, Europske unije i posebno SAD.
U čemu je tu glavni problem ili glavna praznina u koju se uvlače ovakve nakaradne ocjene stvarnog stanja stvari i pojava u međunarodnim odnosima? Tu prazninu čini nepostojanje učinkovitog međunarodnog utjecaja na stvaranje mira u Ukrajini i Izraelu, a posebno je to postalo do kraja očigledno u slučaju tragične ruske agresije u Ukrajini, koja se nastavlja nesmanjenom žestinom već drugu godinu. I u jednom i u drugom ratnom slučaju i ljudskim tragedijama utjecaj Organizacije ujedinjenih naroda je jedva zamjetljiv, a beznadno neučinkovit. Kod takvog stanja u očuvanju svjetskog mira potrebne su najveće promjene. Kako onda odgovoriti na pitanje „kuda plovi slovenska politika“: u još već dosljednost u sprječavanju i osudi svakog agresora, što je jedino opravdano na putu svjetskog mira ili u novim traženjima licemjernih opravdanja za upotrebu sile prema nedužnom civilnom pučanstvu i opravdavanja agresije bilo koje strane i bilo gdje na svijetu. Nažalost ovakva pisma, gdje god se pojave stvaraju maglu u globalnom svijetu. U takvoj magli je vidljivost zločina slabija, a žrtve zločina još veće.
