Nema sumnje da su komercijalne farmaceutske tvrtke u posljednja tri četvrtine 20. stoljeća stavile na tržište brojne iznimno važne lijekove. Farmaceutske tvrtke vjerojatno neće nastaviti proizvoditi korisne lijekove sličnom brzinom u budućnosti. Većina lijekova koji se danas stavljaju na tržište samo su varijacije na postojeće teme. Nema medicinskog opravdanja za kontinuirano trošenje golemih količina novca na tradicionalna istraživanja od strane farmaceutskih kompanija.
Unatoč golemim ulaganjima u istraživačke programe, velik dio proizvoda smatran je neinovativnim. Fokus istraživanja farmaceutskih tvrtki uglavnom je bio na razvoju proizvoda s potencijalom za intenzivnu prodaju, često ciljajući na stanja koja zahtijevaju dugotrajno liječenje.
Opsežna količina istraživanja i resursa posvećenih stvaranju novih proizvoda nije nužno rezultirala smislenim napretkom, a broj istinski revolucionarnih lijekova predstavljenih 1970-ih bio je beznačajan, s malo toga što bi opravdalo stalne izdatke za tradicionalna istraživanja farmaceutskih kompanija. Konkurencija među farmaceutskim tvrtkama dovela je do širenja varijacija postojećih, umjesto novih ili različitih proizvoda. Možemo slobodno reći da je dobar dio novca potrošenog na medicinska istraživanja potrošen na farmaceutske tvrtke. Promatrači unutar medicinske struke uvelike su podijeljeni u svojim stavovima prema ovoj tvrdnji: dok jedni hvale "fenomenalni uspjeh medicinskog liječenja“ drugi liječnici optužili su industriju lijekova da troši previše novca na reklamiranje i razvoj profitabilnih, ali medicinski nepotrebnih lijekova, a nedovoljno na stvarno korisna istraživanja. Prema izvješću Ureda za nacionalni gospodarski razvoj, „Focus on Pharmaceuticals“, dobar udio novih lijekova koji se stavljaju na tržište nema nikakvu prednost u odnosu na postojeće, oni samo zbunjuju pacijente i liječnike.
Od 1950-ih nije bilo pravih otkrića u farmaceutskim istraživanjima. Objavilo je to Udruženje britanske farmaceutske industrije (“ABPI”) pod naslovom 'Farmaceutsko istraživanje i javno vlasništvo'. Pisac John Maddox tvrdi da je “u proteklih 15 godina došlo do uvođenja sve specifičnijih lijekova za liječenje bolesti srca, astme, steroida za liječenje metaboličkih bolesti kao i za regulaciju plodnosti.” To nipošto nije impresivan popis kada se uzme u obzir uložen trud i sredstva. Kao što priznaje John Maddox u ovoj publikaciji ABPI-ja, "Istraživački programi koji koštaju nekoliko milijuna funti i troše energiju desetaka vještih znanstvenika nekoliko godina zaredom često se otpisuju kao bezvrijedni." Mnogi jednako skupi istraživački programi koji nisu otpisani samo proizvode varijacije na postojeće teme. Proizvodnja novih antacida, tableta za smirenje i tableta za spavanje je naizgled beskrajna. Industrija je posebno zainteresirana za stanja kao što su peptički ulkusi, anemija uzrokovana nedostatkom željeza, ekcemi i psorijaza, pretilost, nesanica i kronični bolovi kao što su bolovi artritisa. To su stanja koja često zahtijevaju dugotrajno liječenje i vrlo su česta.
U ljeto 1975. liječnici u Ujedinjenom Kraljevstvu mogli su birati između 57 različitih marki i vrsta antacida kada su se suočili s pacijentom koji pati od gastritisa ili peptičkog ulkusa. Svi su različiti spojevi sadržavali različite količine antacida. Jedine razlike bile su nazivi proizvoda, imena proizvođača i cijene. Evo jednog primjera. Sve tvrtke koje su proizvodile tih 57 različitih antacida žestoko promoviraju svoje proizvode, sve tvrde da je njihova verzija najbolja, a da stvar bude još kompliciranija, u dostupnim proizvodima nema trajnosti. Kako jedan proizvod padne u nemilost ili ne uspije privući nove liječnike koji ih propisuju, tako će tvrtka lansirati novi, željna da zadrži svoj dio vrijednog tržišta antacida. Proizvodnja ovih novih sorti uključuje istraživački projekt, ali teško da je to istraživanje koje bi moglo korisno dodati arsenalu lijekova.
Dupliciranje proizvoda se nastavlja u svim profitabilnim područjima: različite vrste preparata baziranih na željezu, velik broj spermatocidnih kontraceptiva, oralnih te ostalih kontraceptiva, pripravaka za pacijente s aknama, pripravaka za pacijente kojima je potreban lokalni steroid (ovi se lijekovi koriste za pacijente s dugotrajnim stanjima poput ekcema i psorijaze koji zahtijevaju polu-kontinuiranu terapiju i stoga su potencijalno vrlo isplativi), lijekova za pacijente koji pokušavaju izgubiti na težini, lijekova za pacijente koji ne mogu spavati, preparati za pacijente koji se žale na mučninu te preparata protiv bolova a u novije vrijeme i gomila cjepiva.
Osim otkrića sulfonamida, penicilina, steroida, klorpromazina i inzulina u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, bilo je relativno malo otkrića od pravog značaja. Farmaceutske tvrtke danas proizvode stotine različitih proizvoda za srčana oboljenja, ali još uvijek je daleko najvažniji i najpropisivaniji digitalis, koji se koristi već dva stoljeća. Proizvođači lijekova, međutim, prirodno nisu voljni priznati da je farmakološka revolucija gotova i da će umjesto spektakularnijih otkrića doći samo do proliferacije proizvoda koji nude marginalne prednosti malom broju pacijenata.
Mnogo novca farmaceutskih kompanija troši se na istraživanje novih lijekova koji će pomoći u ublažavanju tjeskobe i depresije. Lijekovi koji su do sada otkriveni bili su dvosmislene vrijednosti. Ništa nije imalo isti učinak kao klorpromazin 1950-ih. Postoji mnogo različitih novih lijekova koji imaju malo veću vrijednost od placeba. Oni su, međutim, proizvedeni i propisani jer je ovo moderno područje i područje u kojem postoji veliki potencijal za zaradu. Farmaceutske tvrtke koje su proizvele prve učinkovite lijekove protiv zaraznih bolesti pokrenule su zlatnu groznicu koja još uvijek traje. Svaka tvrtka koja može proizvesti lijek koji ima stvarni učinak na jedno ili drugo uobičajeno mentalno stanje zna da će zaraditi bogatstvo. I liječnici i industrija rado ignoriraju etičke probleme koje bi proizvelo otkriće takvog lijeka.
Meni je osobno najbliži primjer raka. Ogromne količine novca potrošene su na potragu za lijekom kojim bi se napao rak. Do sada su proizvedeni lijekovi korišteni samo na malom broju pacijenata, iako je bilo povremenih tvrdnji da će učinkoviti lijek protiv raka vjerojatno postati dostupan. Ono što će se vjerojatno dogoditi u sljedećih nekoliko godina bit će promocija lijekova protiv raka. Mnogo je dokaza koji pokazuju da farmaceutske tvrtke nemaju nimalo grižnje savjesti zbog promicanja lijekova koji mogu biti opasni, ako misle da mogu zaraditi. Nedvojbeno postoji veliko tržište za ove lijekove i bit će lako tvrditi da će se lijekovi morati propisivati na duge vremenske periode.
U svojim pokušajima da proizvedu revolucionarne spojeve koji će odgovarati učinku prvih antibiotika i prvih steroida, farmaceutske tvrtke su razvile i prodale niz vrlo opasnih supstanci koje su potaknule liječnike da ih naširoko propisuju na temelju ograničenih ispitivanja. Bolnička i opća ispitivanja često provode liječnici koji rade za tvrtku koja je proizvela lijek koji se ispituje. Čak i ako su dotični liječnici ugovorno zaposleni izvan tvrtke, postoji velika vjerojatnost da će dobiti naknadu za svoj rad. U Americi bolnice farmaceutskim tvrtkama naplaćuju svaki dostavljeni zapis o slučaju. Veličina nagrade je nevažna: činjenica je da kada se liječnicima ponude poticaji, liječnici zapravo postaju zaposlenici dotičnih kompanija i njihova se izvješća neizbježno moraju razmatrati imajući tu činjenicu na umu.
Istraživanje novih lijekova opterećeno je mnogim etičkim problemima. Poteškoće se mogu pojaviti, primjerice, ako se otkrije novi lijek koji, iako je sam po sebi izvrstan, nema marketinšku prednost u odnosu na proizvode konkurenata. I nije nepoznato da tvrtka razvije proizvod koji ima prednosti u odnosu na postojeće lijekove, ali da se suzdrži od njegovog stavljanja na tržište jer već ima tržišnog lidera i ne vidi smisao u natjecanju sa samim sobom. (How Drug Companies Deceive Doctors)
https://epoha.com.hr/2024/05/10/kresimir-pavelic-kriza-stvaranja-novih-lijekova/
