Gradski muzej u Varaždinu obilježio je obljetnicu znamenitog govora Ivana Kukuljevića Sakcinskog u Hrvatskom saboru, govora koji je utemeljio hrvatski nacionalni identitet u politici. Prvi govor koji je neki zastupnik u Hrvatskom saboru održao na narodnom hrvatskom jeziku je znameniti govor Ivana Kukuljevića Sakcinskog 2. svibnja 1843. godine. Izgovoren ilirskom štokavštinom u duhu hrvatskog narodnog preporoda, predstavlja prekretnicu u političkoj i književnoj povijesti hrvatskog naroda. U svom obraćanju saborskim zastupnicima pozvao ih je da donesu odluku o zamjeni „mrtvog latinskog“ jezika živim narodnim. Pritom ih je podsjetio na potrebu zajedništva i očuvanja Hrvata i Slavonaca kao slobodnog i nezavisnog naroda. Govor je izazvao burne reakcije; od mlađih zastupnika bio je popraćen oduševljenim aplauzom, dok su stariji bili suzdržaniji smatrajući ga pomodnim odjekom događanja u drugim europskim zemljama i njegovom mladošću. Međutim, dvadeset sedmogodišnji Kukuljević ubrzo se svojim javnim nastupima i tekstovima u tadašnjim glasilima profilirao u jednog od najistaknutijih govornika u Hrvatskoj. Njegovom zaslugom, na sjednicama Sabora i županija sve se više raspravljalo na narodnom govoru, sve do 1847. kada je postao službeni jezik u Hrvatskoj. (Ljerka Šimunić, muzejska savjetnica u GMV-u)
Ivan Kukuljević Sakcinski (Varaždin, 29. 5. 1816. – Puhakovec, Hrvatsko zagorje, 1. 8. 1889.) bio je hrvatski književnik, političar,povjesničar, epigrafičar, konzervator, arhivist i sakupljač umjetnina. Prvi je započeo s pothvatom znanstvenog argumen- tiranja i artikuliranja ukupnosti činjenica koje tvore hrvatski nacionalni identitet te ukazao na njegove osobitosti. Shvaćajući važnost institucija, a napose arhiva i muzeja u smislu sabiranja, čuvanja, znanstvenog obrađivanja i prezentiranja materijalnih svjedočanstava hrvatske baštine, te kritičkog pristupa obrađivanja hrvatske povijesti, Kukuljevića se s pravom može nazvati začetnikom hrvatskog identiteta.
U povodu 200. obljetnice njegova rođenja Hrvatski povijesni muzej i Gradski muzej Varaždin realizirali su veliku izložbu Ivan Kukuljević Sakcinski – začetnik hrvatskog identiteta, koja je u Zagrebu i Varaždinu održana 2016. – 2017. godine. Na povijesnoj sjednici Hrvatskog sabora održanoj 23. listopada 1847. prihvaćen je prijedlog Ivana Kukuljevića Sakcinskog o uvođenju hrvatskog jezika u škole i urede kao službenog. Odluci je prethodio veličanstven Kukuljevićev govor koji se smatra simbolom hrvatske nacionalne svijesti.
Koncept govora čuva se u fundusu Gradskog muzeja Varaždin, GMV KPO 2448. Predmeti iz ostavštine obitelji Kukuljević Sakcinski nalaze se i u fundusu Gradskog muzeja Varaždin, od kojih je manji dio izložen u Stalnom postavu Kulturno-povijesnog odjela u Starom gradu.
Izvor: katalog izložbe Ivan Kukuljević Sakcinski – začetnik hrvatskog identiteta, Zagreb – Varaždin, 2016. Gradski muzej Varaždin Šetalište J. J. Strossmayera 3, tel. 042 658 754, 658 750, Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. , www.gmv.hr
Govor prenosimo u cijelosti
"Preuzvišeni gospodine grofe Bane!
Presvietli Velmože!
Slavni Stališi i Redovi!
Kao što svaki pravi Hrvat i Slavonac, tako sam i ja velikom zaisto radosti i nutrnjim uzhićenjem razumio, da sl. stališi i redovi ovih kraljevinah žele podignutje katedrah za narodni naš jezik i literaturu, kako ja mislim, ne samo u Akademiji, nego u cijelom dištriktu Akademije zagrebačke; čim bez dvojbe to steći žele, da se svi izobraženiji stanovnici kraljevinah naših svoj materinski jezik dobro i izvrstno nauče. Nu pitam ja s poniznim dopuštenjem: za kakovu će korist i svrhu biti učenje našega jezika? kakovim uspjehom? kakovom posljedicom? kakovim trudom učit će se ga stanovnici domovine naše, ako sa znanjem njegovim ne bude nikad nikakovo dobro skopčano? ako po njem nitko ništa ne bude si mogao zaslužiti! i ako mi nikad nećemo pomisliti uvesti ga u javni život? zaisto će ostati on bez toga kao i dosada u tmini, š njim će se zabavljati samo oni, koji baš zato vremena imali budu, uostalom neće ga ipak veća stran naroda znati, a oni, koji se s javnim životom bave i koji su u javnih službah stavljeni, zanemarit će ga kao i dosada; podignutje pako naših katedrah i učionah neće na drugo služiti nego na zasljepljenje domorodacah i tuđinah. - Znam ja, da mi kako smo ovdje sakupljeni, s veće strane naš jezik dobro ne znamo i da se u cieloj domovini našoj osobe obadvojeg spola lahko na prste prebrojiti dadu, koje u svom materinskom jeziku dobro govoriti, čitati i pisati znadu, a što je tomu uzrok, nego to: da ga mi u javnom životu i u poslovih nigdje ne upotrebljavamo i š njim se samo natoliko zabavljamo kao gizdavi gospodar sa svojim plaćenim slugom.
Još ne zna veća stran naroda našega kakova je to višnja slast i milina svojim prirođenim materinskim jezikom govoriti moći i smjeti; to samo on može iskreno ćutiti, koj je duže vremena među tuđimi narodi u tuđih državah stanovati i živjeti morao. -Mi svoj jezik čuvamo još uviek samo za družinu i za naše kmete! - u obćinski život i u poslove uveli smo u onih još barbarskih vremena, kad na cielom svietu jedni jezik latinski za izobražen i izdjelan držao se jest, taj jezik; u družtveni život i u familiju našu uvukao se je s vremenom jezik njemački i promienio prirođenu našu narav i način mišljenja otacah naših, u Primorju pako učinio je to jezik talijanski. - Šta smo mi postigli po tom, nego to, da smo se odtuđili samim sebi, da smo se odciepili od susjedne jednorodne braće svoje, i da mnogi od naroda našega ni ne znadu od kojega su naroda i koji puci po rodu, po krvi i po jeziku spadaju k nama!!!
Mi gledamo svaki dan kako nam domovina sve dublje i dublje propada, kano imanje one djetce, što su pod svakojakimi tutori; svaki si tutor utakne nješta u đep, svaki si nješta prisvoji napokon djetci neće ostati ništa. Mi smo malo Latini, malo Niemci malo Talijani, malo Mađari i malo Slavjani, a ukupno (iskreno govoreći) nismo baš ništa! Mrtvi jezik rimski a živi magjarski, njemački i talijanski, to su naši tutori, živi nam se groze, mrtvi nas drži za grlo, duši nas i nemoćne nas vodi i predaje živim u ruke; sada imamo još toliko sile, da se suprotstavimo mrtvomu, zamala nećemo moći nadvladati žive, ako se čvrsto ne stavimo na svoje noge tj. ako svoj jezik ne utvrdimo u domovini i ne postavimo ga vladajućim. - Susjedi naši, osobito braća naša konštitucionalna Mađari, neće već odstupljivat od svojega jezika i iz prijateljstva i uljudnosti prama nam ili iz drugog kakova uzroka neće ga zaista zamjenjivati ma s ikojim drugim a najmanje mrtvim, nu i to potrebovati od njih značilo bi: svezat htjeti orlu krila, da k nebu ne poleti; njihova stalnost i jedinost u jeziku nadvladat će zaisto našu nestalnost, neslogu i mješariju.
Čuli smo jučer preuzvišenu gospodu bana i biskupa pred sakupjenim i slavnimi stališi i redovi ovih kraljevinah izjaviti se, da će oni u velikom saboru ugarskom i magjarski govoriti, ako time stvari i našoj domovini budu hasnit mogli; mi se tomu nismo protivili, niti se želimo, nam je drago da su i preuzvišena gospoda toga mnienja, da Hrvati i Slavonci u javnom životu ne moraju uviek kod jezika latinskog ostati, i njihova misao veseli nas zaisto tim više, buduć da se možemo ufati i nadati, da oni s vremenom u Hrvatskoj, k Hrvatom i hrvatski budu govorili, kad će jednoć naš jezik u javni život uveden biti. Nu čitam ja u očijuh mnogih ovdje nazočnih tu misao: da to dopuštenje, da se naš materinski jezik u javni život i u poslove uvede, nikad i nikad zadobiti nećemo! Pitam ja nato slobodnim duhom: tko može jednomu cijelom narodu, pa bio on i bogzna kako malen, nu ako istinitu i krepku volju imade svojim prirođenim jezikom govoriti, njega na prvo mjesto staviti i po tom narodnost svoju podići? Tko može i smije slobodnomu jednomu narodu kao što su konštitucionalni Hrvati i Slavonci to zapriečiti? Ima li sile na svietu, koja ono, što komu Bog dade, uzeti smije? ili pako kojoj stvari drugo ravnanje podati nego joj je Bog odlučio, a na što su jezici narodah odlučeni, to će svaki između nas znati; ja mislim najviše na taj cilj, da se po njih narodi od inih luče, da se njimi barem kod kuće služe i da svaki narod svoj jezik nad sve ine poštuje, ljubi i uzvisuje; ajdmo dakle i mi sa svojim k tomu cilju; držimo se u tom primjera ostalih narodah evropejskih, koji su živimi jezici zamienili mrtve i po tom najviše k svom narodnom razvitku doprinieli; pogledajmo samo na susjede, koji su s nami pod istim žezlom austrijskim, svaki od njih: Niemac, Magjar i Talijan postavio je svoj jezik na prvo mjesto, samo mi ponizni i krotki Slavjani, kojih u carstvu imade 17 milijunah, samo mi plašljivi Hrvati i Slavonci, koji u svojoj domovini nismo s nikojim drugim pukom smiešani, bojimo se našega jezika, kao kakovog strašila i služimo radje tuđemu i tuđoj volji i činimo samo ono, što se drugim liepo i krasno biti vidi, i što je drugim hasnovito.
Ili je možebiti jezik slavnih predah naših od providnosti nebeske ili od kakova prokletstva na to odsuđen, da uviek u robstvu i kod prostoga puka prebiva, da uviek u blatu kopa, da nikad u visinu poletjeti ne smije, kud toliki drugi jezici od našega manje mili i sladki, manje bogati i izdjelani, manje krepki i silni kroz toliko vjekovah već lete i uzdržavaju se? Pitam ja sve iskrene Hrvate i Slavonce, što jim nato srdce veli? - Je li naš jezik, najdalje razšireni, jezik najprostraniji u cielom svietu za vječnu tminu ili za jasnu bistru svjetlost stvoren? Ako je za prvo, odhitimo ga odmah što prije zauviek u vjekoviti grob i zaboravimo ga posve; ne podižimo mu nikakovih učionah ni katedrah, nego ogrlimo cielom silom prvoga života, koj nam se ponudi, bio azijatski ili evropejski, možebiti, da ćemo š njim barem u tuđem kipu sretniji postati!! - ali ako je stvoren za svjetlost, moramo ga čistiti od svake tmine, koja ga sada svud još krije, moramo se samo za njega skrbiti, samo š njim najviše zabavljati se i kao majka dijete svoje nad svimi drugimi stvari ljubiti ga; on nam mora biti prvi srdcu našemu, on mora biti i prvi našemu duhu! š njim i po njem moramo nesretnu domovinu i nesretni naš narod sretnim učiniti; on neka kod nas zakon daje i razglašuje, on neka bude trublja buduće naše sreće i slave!!!
Mi smo potomci onih predah, koji su u staro vrieme materinski svoj jezik na toliko ljubili, da su ga već u 9. stoletju izpovjednici obijuh vjeroizpovjedanjah u istu crkvu uveli i njega time u svietu s najstarijim grčkim i latinskim uzporedili, a u domovini ga svojoj nad nje uzvisili; mnogo ih je to truda stalo, ali su oni svojom stalnošću sve težkoće nadvladali, i još sada se velika strana našega naroda njime u crkvi služi! Mi smo sinovi majke Slave, koja je svojom djetcom sav sviet oplodila i koja samo zato tako duboko u tmini i potlačena leži; jer im je jezik potlačen; pokažimo dakle da smo vriedni bit potomcima takovih predah, da smo vriedni biti sinovima takove majke, i da ono što nas i jezik naš tlači razdrobiti želimo, hoćemo i možemo!!!
Naš narod proslavio se je mnogokrat u historiji junačtvom, smionošću i hrabrošću; pomislimo samo na vremena Aleksandra Velikoga macedonskoga, na slavne domaće naše vladare Ograna, Dušana i Krešimira, na branitelje Metula i Siska, na boj grobnički, na rat sedmo- i tridesetogodišnji, ter na najnoviji francezki; u sva ta bojna vremena proslavio se je tjelesnom silom i nadvladao pukove kopjem u ruci; ali sada je nastalo izobraženo 19. stoletje, u kom se puci duhom i umom među sobom bore, trebalo bi dakle, da jih i time nadvladamo, ili barem da se š njimi uzporedimo, nu kako ćemo to učiniti, kad je duh naroda našeg, narodni naš jezik u lancih, kad se potlačen svigdje tuđemu mora klanjati! - radimo dakle složno i krepko, da se barem u domovini njemu drugi već jedankrat klanjali budu. Nemojmo se u tom obziru strašiti svake sjenke, koja nam se grozi; nemojmo se bojati, da ćemo po tom ustav naš ili konstituciju našu i municipalna prava naša izgubiti; ona će time samo bolje ustanoviti i utvrditi se; ne svađajmo se u domovini svojoj kano braća, radi jedne stvari, koja nam svim jednako draga, jednako sveta biti mora, nego čuvajmo hrabro i bratinski ono do zadnje kaplje krvi, što je naše; samo tako možemo u Hrvatskoj i Slavonskoj ostati Hrvati i Slavonci, a u svietu slobodni i nezavisni narod.
Crni oblaci, puni dažda i grada, vise nad nami i domovinom našom, silne velike vode obkoljivaju nas od svih stranah i groze nam se strašnom poplavicom; kako se možemo od nje osloboditi, nego ako jame i kanale kopali budemo, po kojih će se vode odcediti, i ako tvrdi most sagradili budemo, po kojem ćemo na suhom preko njih proći i od svake pogibelji izbaviti se; taj je most naš materinski jezik; ako smo mi njega doma ustanovili, utvrdili i podigli, ne imamo se strašiti već ništa od nikakove strane, od nikakove stvari!!!
Na koncu činim pozorne slavne stališe i redove tih kraljevinah, da ja nisam od one u bjesnilu trčeće stranke, koja odmah i sve i sva steći želi; poznam ja dobro one velike presude; onaj mali obskurantizam i onu neizmjernu nemarnost, koja u domovini našoj vladaju i čine, da se sve tuđe domaćemu i svaki tuđi jezik materinskome predpostavlja; zato sam ja samo toga mnienja, da bi slavni stališi i redovi nato već jedankrat misliti počeli, kako da svoj jezik tuđemu predpostave, i njega u javni život uvedu, i da se u molbi za podignutje katedrah narodnoga jezika ta klausula prida, da mi te katedre zato molimo, budući da mislimo s vremenom svoj jezik po primjeru drugih europejskih narodah, u javni život i u poslove uvesti i mrtvoga živim zamieniti; jer ako mi nato nikada nećemo ni pomisliti, ostat ćemo kao i dosada, ne narod, nego sjena od naroda, a u Europi među narodi, koji se svi živimi jezici služe, kao zapušteni mali otok na moru, i umrieti ćemo prije ili poslie s mrtvim jezikom i mi, i to umrieti kao onaj čovjek, koj u cielom svom življenju za uzdržanje svoga života baš ništa radio nije!!! Rekoh.
