Ante Gavranović
Hrvatska je pri osamostaljenju postavila dva vrlo važna strateška prioriteta. Ulazak u NATO i ulazak u Europsku uniju. Oba ta cilja su u međuvremenu ostvarena. Sada predstoje dva nova: ulazak u Schengen i u eurozonu. Oba cilja, uz strateško značenje, imaju i ozbiljne društveno-gospodarske, pa je izuzetno važno kako ćemo se postaviti mi, a kako ostatak EU prema našim novim strateškim ciljevima. Zašto se ipak, u velikom dijelu stanovništva, javlja otpor i nevjerica u uspješnost našeg puta u Europskoj zajednici?
Odgovor je dosta jednostavan. Običan građanin, u našem slučaju umirovljenici i starije osobe, još uvijek ne vidi „sebe“ u kolopletu svih zamršenih brojki i mnogobrojnih zbivanja. Čak i kad je riječ o pozitivnim pomacima kojih zasigurno ima. Naime, gospodarska uspješnost neke zemlje se može doživljavati na dva način. Samozadovoljno, kad je uporišna točka na niskoj razini, pa je svaki uspjeh i apsolutan i relativan. Puno je, međutim, sadržajniji i prihvatljiviji put tzv. benchmarkinga, dakle uspoređivanja s drugima. Tu ozbiljno padamo na ispitu.
Privid ili opsjednutost?
Činjenica da smo tek prošle godine dostigli gospodarske rezultate na razini 2008. sama po sebi dovoljno govori o ozbiljnom zaostajanju. Ostale zemlje u tranziciji ostvarile su u tom razdoblju porast BDP-a od 10 do 30 posto. Bolna je spoznaja da su Hrvatsku pretekle zemlje koje su 1990. ozbiljno zaostajale za nama. Tu poraznu sliku objavio je ovih dana Institut za međunarodna istraživanja iz Beča. Vrlo zorno je prikazano da Hrvatska ni u razdoblju 1990. do 2007., a niti kasnije sve do danas, svoj BDP, mjeren paritetom kupovne moći, u usporedbi s austrijskim ekvivalentom nije promijenila ni za mrvicu. Gdje je bila prije 12, ili prije 29 godina nalazi se i sada. Stagnacija mjerena tim gospodarskim parametrom pokazuje da životni standard prosječnoga Hrvata nije sustizao životni standard prosječnoga Austrijanca. A životni standard je ono što želi osjetiti prosječan građanin i on po tome mjeri našu prisutnost, ali i uspješnost činjenice da smo članica velike ekonomske zajednice.
Strateški okvir ili spisak želja?
Želimo vjerovati da Hrvatska zaista nastoji svojim građanima osigurati primjereni životni standard i kvalitetu života. Uza sve pomake, posebno ove Vlade, to ne uspijevamo činiti u mjeri da bi to zadovoljilo pojedine društvene skupine. To najbolje vidimo iz poraslih prosvjeda, čak i štrajkova. Strateški okvir za razvoj Hrvatske pokušava, istina, odgovoriti na pitanja kako djelotvorno osigurati prosperitet, ali i blagostanje svojih građana u konkurentnom tržišnom gospodarstvu u okvirima socijalne države prilagođene uvjetima 21. stoljeća. Inzistiranje na učinkovitosti i konkurentnosti, ali i na socijalnoj sigurnosti znači usredotočenje interesa na društveno uravnoteženom razvoju, u kojem će rezultate gospodarskog napretka osjećati svi slojevi stanovništva. Nitko ne spori određeni napredak i u tom pogledu, ali zapaža i apsolutno zaostajanje u usporedbi s drugima. A to je ono što nas najviše boli, jer smatramo da Hrvatska može i mora – bolje.
«Najveći dio rasprava oko konkurentnosti i gospodarskoga razvoja još je uvijek pretežito usmjeren na makroekonomske pokazatelje, te političke, zakonodavne i socijalne okolnosti koje označavaju uspješnu ili neuspješnu ekonomiju. Shvaćeno je da zdravi porezni sustav i monetarna politika, uvjerljiv i pouzdan sustav zakonodavstva, stabilnost demokratskih institucija i progres u socijalnim okvirima pridonose zdravoj ekonomiji. Te okolnosti su neophodne, ali nisu dovoljne. One, istina, omogućavaju da se ostvari blagostanje, ali ga same po sebi ne stvaraju. Blagostanje i bogatstvo nacije se ostvaruje na mikroekonomskoj razini gospodarstva, koja počiva na sofisticiranosti pojedinih kompanija i na kvaliteti mikroekonomskog gospodarskog i poslovnog okruženja u kojem se te nacionalne tvrtke natječu. Bez unapređivanja tih mikroekonomskih postavki, makroekonomija, političke, zakonodavne i socijalne reforme neće uroditi potpunim plodom» - ističe guru suvremene ekonomske misli, Michael. E. Porter govoreći o mjestu i ulozi mikorekonomije kao temelju blagostanja nacije.
Zastarjeli ekonomski model
U hrvatskoj se stručnoj javnosti poodavno lome koplja oko uspješnosti modela gospodarske politike koji je inauguriran Programom stabilizacije, pa nastavljen praktički sve do današnjih dana. Ocjene su različite. U jednom se ipak svi slažu: dosadašnji model gospodarstva nije adekvatan novim izazovima.
Sve dosadašnje Vlade u Hrvatskoj su pokušavale usmjeriti pozornost na tri sidra: stabilnost cijena, stabilnost valute i sposobnost servisiranja inozemnog duga. Posljednjih godina to je prošireno na smanjivanje vanjskog duga. Naznake i pravci kretanja sadašnje Vlade upućuju također na razmišljanja u, rekli bismo, takvom zadanom pravcu. Teško je, međutim, u zadanim okvirima postići ono što građane najviše zanima: bolji i kvalitetniji život.
Brojne su analize makroekonomista, gdje se slažu u jednoj postavci: svaka stopa rasta koja je ispod 5 posto vodi hrvatsko gospodarstvo u daljnje relativno zaostajanje. O tome je iznova bilo govora na nedavnom savjetovanju ekonomista u Opatiji. Najnovije izvješće o provedbi Nacionalnog programa reformi pokazuje da vrlo sporo rješavamo okvire koji bi omogućili brži priključak na ostale zemlje EU. Od ukupno planiranih aktivnosti u tom programu (Vlada ga je usvojila u travnju ove godine) provedene su samo 22 ili samo svaka peta. Suzimo li cijeli program na mjere za postizanje ciljeva Strategije Europa 2020, provedeno je njih devet od planiranih 35, što nas opet vodi samo do 26 posto ostvarenja. Znamo li da se upravo te mjere odnose na zapošljavanje, istraživanje i razvoj, klimatske promjene i energiju, obrazovanje, socijalnu uključenost i smanjenje siromaštva, dolazimo do zabrinjavajućih zaključaka.
Hrvatska već više od 10 godina oscilira na oko 60 posto prosječnog dohotka u EU, a realni podaci pokazuju da smo u odnosu na druge bivše socijalističke (tranzicijske) zemlje osjetno osiromašeni. Reakcije iz realnog sektora upućuju na činjenicu da država svojim mjerama guši poduzetništvo i zdrav razvoj, pa su i zahtjevi za promjenom stanja jasno upućeni: režite javni sektor, smanjite opterećenje kako bi se moglo otvarati nova radna mjesta. Iz HUP-a stižu kritike da poduzetnici, zahvaljujući upravo tim nametima, za državu rade šest mjeseci na godinu, dok naša konkurencija to radi tri do četiri mjeseca, što bitno umanjuje našu konkurentnost i usporava svaki pomak u razvoju.
Najvažniji ekonomski i politički dokument Vlade, državni proračun, pokazuje da Vlada nastavlja s jačanjem državne potrošnje i ne smanjuje udio države u ukupnom gospodarstvu. Država će potrošiti 147,3 milijarde kuna (bez zdravstva), a zajedno s njim se troškovi države penju na vrtoglavih 174,8 milijardi. Činjenica je da se struktura državnog proračuna nije promijenila dvadesetak godina također je bolna, ali ujedno i vrlo jasna dijagnoza hrvatske ukupne, posebno ekonomske politike. Prioritet koji se sam po sebi nameće je pitanje da li novi proračun donosi ujedno i bolji život građanima. Uz dva navedena prioriteta s početka članka, ovo se javlja kao suštinsko pitanje od kojega više ne možemo pobjeći.
Zašto zaostajemo?
Jedna teza se proteže stalno u pokušaju da se sačini prvi ozbiljniji benchmarking hrvatskoga gospodarstva. Nacionalno vijeće za konkurentnost dalo je realnu ocjenu stanja u dominantnim dijelovima gdje se upozorava: jačanje produktivnosti i opće konkurentnosti mora postati vodeća misao vodilja za stvaraoce i provoditelje ekonomske politike. Bez toga nema vidnog napretka u povećanom standardu stanovništva.
Rezultati mjerenja konkurentske snage Hrvatske pokazuju da u ovom trenutku ozbiljno zaostajemo u većini ključnih područja konkurentnosti za razvijenim tranzicijskim zemljama, posebice za susjednom Slovenijom (s kojom se prije 25 godina mogla uspješno nositi) ili Mađarskom od koje je u to vrijeme imala znatno bolje gospodarske pokazatelje i ukupne rezultate. Upravo ta činjenica naočitije ukazuje na problem: Hrvatskoj je potrebna sveobuhvatna politika ozbiljnih reformi i promjena, usmjerenih prije svega prema podizanju konkurentnosti.
Ipak, temeljno je pitanje: zašto je Hrvatska danas tako loše pozicionirana, posebno u odnosu na sada daleko uspješnije tranzicijske zemlje? Gdje leže temeljni razlozi njenoga zaostajanja? Neosporno je da na konkurentnost neke zemlje utječu mnogi, izravni i indirektni čimbenici, ali presudno je da konkurentnija postanu poduzeća, kao nositelji gospodarskoga rasta i razvoja. Pritom se, jasno, ne zaboravlja sva važnost i značenje poslovnog i društveno-ekonomskog okruženja koji utječu na konkurentnost poslovnoga sektora, ali su ipak u razmatranju konkurentnosti ti elementi u drugom planu.
Lista faktora koji onemogućuju da konkurentnost Hrvatske postigne zadovoljavajuću razinu podugačka je i, nažalost, s velikom specifičnom težinom: visoki troškovi poslovanja; visoko ukupno porezno opterećenje; visoki javni dug; slaba konkurencija koja poduzeća ne sili na inovacije i konkurentnost; neriješeni sustav zbrinjavanja otpada; kvaliteta prometne infrastrukture, velike barijere za likvidaciju poduzeća; rigidno radno zakonodavstvo i slaba učinkovitost i transparentnost javne uprave, posebice pravosuđa, samo su dio 'sante ledenoga brijega'.
Najvažniji cilj hrvatskoga gospodarstva stoga je kako na najbolji način osigurati primjerenu učinkovitost i konkurentnost na razini postojećih europskih standarda. To je put kako primjereno povećati i standard. Kad to postignemo svaki će stanovnik osjetiti korist i dobrobit naše prisutnosti u velikoj europskoj zajednici. Bit će, vjerojatno, i više zainteresirani za kretanja unutar EU.
Ostaje otvorenim pitanje kako će vlast i ostale institucije, a posebno poduzeća, reagirati na novo vrednovanje mikroekonomije, godinama potpuno zapostavljene ekonomske kategorije u nas. Upravo o tome uvelike ovisi i naš stav prema standardu. Voljeli bismo stoga da se upravo standard građana konačno uvrsti kao važan strateški prioritet.
