Ante Gavranović
U ovoj novoj normalnosti, možemo očekivati da će četiri pristupa postati redoviti dio svakodnevnog života: sveprisutno testiranje; sigurnije interakcije na radnim mjestima, školama i mjestima za rekreaciju i zabavu; i brz odgovor na žarišta prijenosa.
Otvorite li bilo koju TV ili radio postaju ili dnevne novine odnosno platformu društvenih mreža zasuti ste podacima i pokazateljima o utjecaju korone na gospodarska, socijalna, a sve više i na politička pitanja. Ljudi kao da boluju i umiru samo od korone. I dok se veliki dio svijeta bori s tom nemilom pošasti 21. stoljeća, prisutna su i promišljanja kako živjeti s tom pandemijom. Studija Mc Kinsey upravo otvara ovu temu.
Svijet koji se žarko nadao konačnom prekidu s pandemijom COVID-19 mogao bi biti razočaran – tenor je koji se provlači kroz studiju. Na mnogim mjestima pandemija se nastavlja nesmanjenom žestinom; neke zemlje trenutno pate od najveće stope hospitalizacije i smrti. Vrlo prenosiva priroda varijante Delta, stalna neodlučnost s cjepivom i nepotpuna zaštita od prijenosa trenutnim javnozdravstvenim mjerama znače da je cilj “nula COVID-19” vrlo vjerojatno nemoguće ostvariti bez strogih mjera javnog zdravlja.
Većina društava, uključujući Ujedinjeno Kraljevstvo, Sjedinjene Države i veći dio Europe, morat će naučiti živjeti s COVID-19, barem u nekom srednjoročnom razdoblju. Pri tome polaze od činjenice da ovo što se sada događa nije neobično. Epidemije završavaju na jedan od dva načina - ili ćemo zatvoriti sve lance prijenosa i dovesti slučajeve na nulu, kao i sve dosadašnje epidemije ebole, ili bolest postaje stalni dio zaraznih bolesti i prerasta u endem, kao što je to, na primjer, tuberkuloza. Društva će se jednostavno morati prilagoditi životu uz COVID-19 – jedan je od glavnih zaključaka Studije.
Potreban je stoga pomak s gledanja na COVID-19 kao jednokratnu prijetnju na gledanje kao na dio svakodnevnog života s koji moramo naučiti živjeti. Uskoro bi se svakodnevni rizici s kojima se suočavamo s COVID-19 mogli činiti dijelom normalnog svakodnevnog života kao i rizici kojima se izlažemo kada svake zime stavljamo automobil u pogon ili se krećemo kroz sezonu gripe.
Studija McKinsey ide još i dalje. Cjelovit pristup upravljanju endemskim COVID-19 zahtijeva razmatranje četiri isprepletena elementa. Prvo, društvo će morati postići konsenzus o tome što je prihvatljivo opterećenje bolesti i koristiti te ciljeve za definiranje prihvatljive nove normale. Tada će nam trebati sveobuhvatan pristup za praćenje napretka prema ovom standardu, definiranje novih protokola za upravljanje bolestima za ograničavanje smrti i uspostavljanje praksi za usporavanje prijenosa. Istkana zajedno, ova četiri imperativa čine sveobuhvatan pristup upravljanju endemskim COVID-19 .
Društva moraju postaviti ciljeve kako će izgledati nova normalnost i oko njih izgraditi konsenzus. Ciljevi će se razlikovati na različitim lokacijama, ali trebaju se primjenjivati tri vodeća načela. Prvo, ciljevi moraju prepoznati utjecaj COVID-19 na “cijelo društvo”. Ciljevi za zdravstveni teret bolesti ostaju najvažniji, ali zemlje također mogu uvesti ciljeve za ekonomske i društvene poremećaje. Važan kontekst bit će promatranje cilja ukupnog tereta COVID-19 u odnosu na druge bolesti.
Drugo, ciljevi moraju biti realni i uravnotežiti različite potrebe društva. U mnogim zemljama nula slučajeva neće biti prikladna meta, jer zahtijeva stalne mjere javnog zdravstva koje postavljaju značajna ograničenja društvu, posebice tvrtkama i školama. Neke zemlje stoga resetiraju svoja očekivanja:
Ciljevi također moraju biti realni, inače će mnogi sektori društva brzo izgubiti interes. A lideri ne smiju postavljati ciljeve na način koji zahtijeva da najranjiviji u društvu snose nerazmjeran teret – na primjer, zahtijevajući od radnika s niskim plaćama da komuniciraju ili provode politike.
Treće, vođe moraju izgraditi najširi mogući konsenzus oko ciljeva kroz učinkovitu komunikaciju, naglašavajući prirodu ciljeva za cijelo društvo. Velik dio političkih nesloga koje je COVID-19 stvorio tijekom posljednjih 20 mjeseci proizašao je iz razlika u mišljenjima o relativnoj važnosti zdravlja, ekonomskih i društvenih ciljeva. Neće se svi složiti sa svakom metom, ali dio upravljanja endemskim COVID-19 zahtijeva stvaranje društvenog ugovora koji prepoznaje potrebu za kontrolom utjecaja bolesti na zdravlje uz normalizaciju društva u najvećoj mogućoj mjeri.
Nakon što se uspostave realni, višesektorski ciljevi, jurisdikcije bi trebale pratiti napredak u odnosu na njih na jednostavan, transparentan način. Konačno, priopćavanje podataka o praćenju javnosti mora biti jednostavno i temeljito.
Izazov koji dolazi odvijat će se na četiri fronta: razvoj i primjena cjepiva, povećanje učinkovitosti liječenja, priprema zdravstvenih sustava i posebne potrebe ranjivih populacija. Pravednost treba biti utkana u sve intervencije za ograničavanje bolesti i smrti. Svaki pristup životu s endemskim COVID-19 mora imati prilagođene strategije za dopiranje do tih zajednica i programe koji osiguravaju pristup cjepivima, tretmanima i skrbi koji ih najbolje mogu zaštititi. U ovoj novoj normalnosti, možemo očekivati da će četiri pristupa postati redoviti dio svakodnevnog života: sveprisutno testiranje; sigurnije interakcije na radnim mjestima, školama i mjestima za rekreaciju i zabavu; i brz odgovor na žarišta prijenosa.
Konačno, kada se lokalne epidemije dogode unatoč raširenim sigurnijim interakcijama (a hoće), društva moraju imati infrastrukturu za brzi odgovor kako bi ograničila eksponencijalni prijenos. Iako su kapaciteti za istraživanje slučajeva i traženje kontakata bili preopterećeni u nekim trenucima tijekom pandemije, oni mogu igrati ključnu ulogu u odgovoru na lokaliziranije epidemije. Suradnja u javnom sektoru, privatnom sektoru i sustavu pružanja njege – uključujući korištenje zajedničkih komunikacijskih platformi i dijeljenje podataka gdje je to moguće – bit će ključna za brzo reagiranje i zadržavanje žarišnih točaka.
