Ante Gavranović
Piše: Ante Gavranović
Izgradnja Europske unije došla je do faze kada je potrebno donijeti odluku o daljnjem jačanju središnje vlasti, odnosno europske vlade koja se nalazi u Bruxellesu i Europskog parlamenta u Strasbourgu. Ključni čelnici drže da bi bilo kakvo usporavanje moglo dovesti do kolapsa europske integracijske hidre.
Svakog dana vidimo, zapravo, sve veće napore unutar EU da se uspostavi jedinstvo oko pojedinih gorućih pitanja, ali se ti procesi stalno otežavaju i usporavaju. Time slabe međunarodnu poziciju Europske unije, što opet nije u interesu bilo koje članice. Upravo ta dvojnost interesa pokazuje da je Europska unija na ozbiljnoj prekretnici. Opstanak ili raspad? Razumni ljudi i recentni stručnjaci pritom odmah postavljaju pitanje: a koja je alternativa?
Povijest europskoga ujedinjavanja potvrđuje jedno pravilo: svaki put kad su Francuska i Njemačka vodile usklađenu politiku i zajednički gurale u istome pravcu, Europa se kretala prema proklamiranome cilju; ideja jedinstva pobjeđivala je prepreke razjedinjenosti. Kad su njihovi odnosi u zastoju ili krizi, i Europa je u krizi. Najvažnije pitanje u ovom trenutku ozbiljnih razgovora o budućnosti EU-a jest mogu li Emmanuel Macron, nakon odlaska Angele Merkel, i čelnici drugih članica EU pokrenuti treću veliku reformu koja bi Europu digla na nekadašnji rang u svjetskoj politici i na visoko mjesto u globaliziranome gospodarstvu. Očigledno je, naime, da politika „svatko za sebe“, ne može biti perspektivna Europi u globaliziranome svijetu.
Dvojni suverenitet?
Na takvome uvjerenju Macron se javlja kao novi ideolog za novu fazu europske politike: ne odustaje od nacionalnog suvereniteta, što su branili svi njegovi prethodnici, ali zastupa i potrebu dvojnoga, dakle i europskoga suvereniteta, što je sasvim novo za Francusku; ne odustaje ni od zajedničke valute, ali razumije da euro nije zaštićen ako svaka država vodi svoju poreznu politiku, i da države ne mogu beskonačno odgađati uvođenje zajedničkih organa, i kontrole i vlasti; ne bi mijenjao ni režim slobodnoga kretanja ljudi i roba, ali bi pojačao kontrolne mehanizme, s više autonomije i solidarnosti; i konačno, ne bi ukidao briselske institucije, ali bi ih vezao i obvezivao da budu učinkovitije, da budu bliže građanima i u njihovoj službi; ne zaboravlja da je Europa postojbina ljudskih prava i sloboda, ali misli da Europa ne može udomiti svu sirotinju svijeta.
EU se sučeljava i sa različitim, počesto divergentnim stavovima pojedinih članica, na primjer s Mađarskom i Poljskom. Vjerojatno će toga biti i više, jer inflacija, recesija i opasnost od stagflacije unose elemente nacionalnog protekcionizma.
Europa je došla do točke na kojoj će ili proći i osigurati ono što joj dramatično nedostaje, učinkovitost i solidarnost, ili će pasti, zato što nije učinkovita i solidarna. Vrati li se francusko-njemačka lokomotiva na stari kolosijek, držeći se voznoga reda, europske bi države mogle obnoviti nadu da će svoje probleme rješavati s više, a ne s manje Europe. Problem je što u sadašnjem obliku jednostavno nema alternative “ujedinjenoj Europi”.
Može li se EU raspasti?
Nadnacionalne, globalističke snage mogu samo zakomplicirati put suverenističkim strankama da u nekim europskim zemljama dođu na vlast, ali to ne mogu spriječiti. Naime, za ove stranke je kredo i da europske integracije ne bi trebale dovesti do nestanka zemalja i naroda. Ovaj stav je stekao široku popularnost u Europi. On ukazuje da postoji alternativa, a ona se sastoji u promjeni elita i odbijanju nasilne integracije. Ljudi su očito umorni od ”vodećih elita”, manjka i daljnjeg dokidanja neovisnosti, korupcije, neodgovornosti i tuposti.
Ako se europske integracije sada ubace u višu brzinu, EU bi se mogla raspasti. U pozadini Brexita, rastućih proturječnosti sa Sjedinjenim Američkim Državama i nepotrebno napetih odnosa s Rusijom, rast javnog nezadovoljstva zbog jačih euro-integracija je cijena koju bi EU mogla platiti svojim raspadom. Isto tako, Europa ”dviju brzina” nije opcija o kojoj se baš želi raspravljati.
Jačanje euro-integracija znači da se epoha nacionalnih država u Europi približava svom logičnom kraju. Otpori tom procesu sve su veći i nalazimo se na prekretnici na kojoj se odlučuje hoće li nestati nacije i nacionalne države ili će nestati Europska unija. Nas zanima i budućnost Hrvatske u tom nadmetanju.
