Ante Gavranović
Piše: Ante Gavranović
Novi trendovi u svjetskoj trgovini pružaju manevarski prostor hrvatskom gospodarstvu da ojača svoje pozicije. Primjerice, izgradnja LNG postrojenja i njegovo najavljeno proširenje stavlja Hrvatsku u posve drukčiju poziciju u pogledu energetske sigurnosti. Ideja o samodostatnosti javlja se i na drugim područjima, ali u širim europskim okvirima prevladava ideja nearshoringa, proizvodnja što bliže središnjici. Praksa pokazuje da u suvremenim okvirima ekonomske politike ima relativno malo mjesta za ekonomski protekcionizam i zatvaranje u vlastite okvire. To se posebno odnosi namanje zemlje.
Zbog toga se sve više razmišlja o konceptu nearshoringa, povratka proizvodnje s udaljenog Istoka, posebice Kine i Indije, u lokacije koje su bliže Zapadnoj Europi. Novi trendovi, nesigurnost i naglašena potreba većeg (europskog) zajedništva u uvjetima određenog kaosa u svjetskim okvirima nesumnjivo je realna šansa se da se i hrvatsko gospodarstvo pokuša šire uključiti u spomenuti proces nearshoringa. Realno je pitanje možemo li to učiniti. Koja su to područja industrije koja možemo ponuditi, a da odgovaraju potrebnim standardima.
SVJETSKI problemi s trgovinom i transportom, nastali uslijed pandemije covida-19, preoblikuju gospodarske trendove. Dobavni lanci su poremećeni, prijevoz je poskupio i usporio, a sve to stvara nestašice i rast cijena u Europi. Lockdowni, prisilne promjene kupovnih navika, ograničavanje kretanja i putovanja, granične kontrole, nepredvidivost državnih politika i razne zabrane dovode do rastezanja trgovačkih pravaca.
Prva iskustva u Hrvatskoj već imamo
U travnju ove godine su austrijski mediji javljali kako je proizvođač zrakoplovnih dijelova FACC izgradio novu tvornicu u Jakovlju, mjestu blizu Zagreba. Ulaganje iznosi 12.5 milijuna eura te je najveća greenfield investicija te kompanije izvan Austrije. Čak i industrije u kojima Hrvatska odavno više nije konkurentna i zanimljiva naglo postaju interesantne. Talijanska ABS grupa, vlasnik nekadašnje Željezare Sisak, najavila je ulaganje od 200 milijuna eura u izgradnju nove valjaonice. Cijeli ciklus investicije bi trebao iznositi i do 400 milijuna eura. Slovenska Iskra je još 2021. kupila hrvatskog proizvođača električnih kabela Elku i uložila sedam milijuna eura u digitalizaciju i proizvodnju. Već od ranije imamo izmještene industrije odjeće i obuće, napose u Međimurju, varaždinskom kraju I u Krapini.
Tako i Hrvatska profitira od trenda skraćivanja dostavnih pravaca te povratka proizvodnje u Europu. Prema Državnom zavodu za statistiku o robnoj razmjeni Republike Hrvatske s inozemstvom, ukupni izvoz u 2021. je iznosio 19.1 milijardu eura. Taj se trend nastavlja: hrvatski izvoz ubrzano raste. Nažalost, uvoz raste brže od izvoza, pa je pokrivenost uvoza izvozom u padu.To je cijena pomanjkanja potrebnih resursa za povećanje proizvodnje I izvoza. Za svaki postotak povećanja izvoza moramo povećati naš uvoz za 1,2.do 1,3 posto. Velikim dijelom je to nepovoljno nasljeđe pogrešne ekonomske poitike u ranijoj državi, gdje se namjerno “osakatilo” snažnu industrijsku proizvodnju u Hrvatskoj na račun manje ili potpuno nerazvijenih krajeva Jugoslavije. Posljedice takve politike danas plaćamo većim uvozom.
Višedesetljetni proces offshoringa, u kojem su kompanije premještale proizvodnju i nabavu u udaljene zemlje gdje je radna snaga jeftina, dolazi kraju, a započinje proces nearshoringa, u kojem kompanije iz SAD-a i Zapadne Europe traže države koje su relativno blizu glavnim tržištima, ali ipak dovoljno daleko da su niže plaće radnika nego u matičnim državama.
Hrvatska po tom pitanju ima prednosti i mane. Članica je EU i u usporedbi s državama zapadnog Balkana relativno uređena država, dio je zajedničkog tržišta EU i nema trgovinskih barijera u izvozu/uvozu te ima sličnije institucije zemljama iz koje dolaze investitori nego što je to slučaj s konkurencijom na zapadnom Balkanu. S druge strane, nema toliko jeftin rad jer je prosječna plaća daleko veća (i do dvostruko).
Ako investitor traži jeftinu radnu snagu, Hrvatska će teško konkurirati svojim povoljnijim susjedima. No kad je kriterij neometan pristup jedinstvenom europskom tržištu, Hrvatska postaje mnogo zanimljivije odredište i redovito ulazi u uži izbor, tvrde u Ministrstvu gospodarstva. Hrvatskoj je cilj privući investicije koje će pridonijeti stvaranju kvalitetnih radnih mjesta i održivom razvoju. Bitno je pozicionirati se kao atraktivno mjesto za ulaganja budućnosti koja će pridonijeti zelenom, uključivom i digitalnom oporavku. U Ministarstvu gospodarstva odgovaraju da ne mogu iznositi javno koji to investitori žele premjestiti proizvodnju u Lijepu Našu, no tvrde da je 'ove godine zaprimljen velik broj upita potencijalnih investitora koji traže novu lokaciju za svoju investiciju. Najviše upita zaprimljeno je od investitora iz Njemačke i SAD-a, a najzanimljiviji sektori su ICT i proizvodnja dijelova za vozila nove generacije'.
U takvim uvjetima, sposobnost dostizanja svjetske tehnološke granice kao preduvjeta održivog rasta na visokim razinama dohotka ovisit će sve više o izgradnji vlastitih kapaciteta tehnologije i znanja. Ukoliko ne možemo tražiti svoju priliku u postojećim industrijama u kojima je „kolač“ već raspodijeljen, a ulazni troškovi učenja su veliki, logično se nameće ideja da mogućnosti reindustrijalizacije treba tražiti u novim, nadolazećim industrijama.
Izvoz – žila-kucavica gospodarstva
U našoj složenoj i problemima bremenitoj svakidašnjici kao da se zaboravlja da je nepogovorna orijentacija na izvoz neka vrsta naše gospodarske sudbine i da o sposobnosti razrješavanja toga pitanja uvelike ovisi i budući ukupni razvoj hrvatskoga gospodarstva. U procesu nearshoringa to pitanje postaje od prvorazredne važnosti i uvelike određuje smjer kretanja hrvatskoga gospodarstva, napose industrije.
Najnoviji podaci o stanju hrvatskoga izvoza govore da taj postulat (još) nismo prihvatili, o čemu svjedoči podatak da 85 posto hrvatskih tvrtki posluje isključivo na domaćem tržištu. Isto tako, 28 posto ukupnoga hrvatskog izvoza ostvaruje 100 najvećih izvoznika. Dodajmo tome i činjenicu da su 52 tvrtke među 100 najvećih izvoznika u vlasništvu stranih kompanija. Za ukupne odnose u vanjskotrgovinskoj bilanci važan je i podatak da nam je za svaki euro izvoza potreban 1,2 eura uvoznih sirovina i opreme što samo po sebi govori da je stupanj dodane vrijednosti u izvoznim proizvodima izrazito nizak.
Uostalom, to potvrđuje pokazatelj da je u robnom izvozu iz Hrvatske udio visoke tehmološke obrade 1989. iznosio 68 posto, a da je sada sveden na ispod 30 posto. Nažalost, struktura i kvaliteta izvoza počivaju na proizvodima niske tehnološke razine. Ona ne samo da je snižena, već se i dalje urušava. Na tim osnovama nema potrebne dodane vrijednosti. Naš cilj bi trebao biti ne samo u povećanju izvoza (što je neophodno!!!) već prije svega u kvaliteti strukture izvoza. To znači da trebamo podizati trajno tehnološku osnovu domaće proizvodnje. Postavlja se pitanje s kojom to industrijom namjeravamo učiniti?
Raskorak kao konstanta
Raskorak izvoza i uvoza zapravo je trajna konstanta hrvatskoga gospodarstva i, sam po sebi, ne bi morao označavati negativan ukupni gospodarski odnos, osobito u uvjetima tranzicije, kada se pretežito uspostavlja određena neravnoteža u izvoznim mogućnostima i uvoznim potrebama svake od tih zemalja. No, pritom valja imati u vidu barem dvije činjenice. Prvo, kakva je struktura uvoza i u što se ona preusmjerava, i, drugo, mijenjaju li se uvozom realne izvozne mogućnosti, tj. omogućava li uvoz opreme ozbiljnije promjene u osposobljenosti hrvatskih izvoznika. Odgovori na oba postavljena pitanja zasad su nepovoljni, i to je ono što u ukupnom stanju zapravo i najviše zabrinjava.
Poruka za budućnost
Ipak, za visok i dugoročno održiv gospodarski rast te za podizanje produktivnosti i konkurentnosti potrebno je ustrajno raditi na reformama i hvatati korak s novim znanjima, tehnologijama i trendovima u svijetu. Ostalo je mnogo prostora za daljnji napredak, koji se mora temeljiti na investicijama, sustavnim strukturnim reformama, pametnoj fiskalnoj konsolidaciji i politikama koje promiču poduzetničke projekte. Pritom je jasno da je potrebno provesti reformu javne uprave i pravosuđa, modernizirati sustav obrazovanja, znanosti, istraživanja i razvoja, prilagoditi se potrebama poslodavaca i poticati razvoj poljoprivrede i tehnološki naprednih industrija. Nadalje, potrebno je uređenje i reorganizacija zdravstvenog i mirovinskog sustava, socijalnih naknada i izgradnja fleksibilnog tržišta rada.
Zajednički nazivnik svih tih nastojanja mogli bismo svesti na formulu da se samo kroz povećanu produktivnost, oslonac na domaću proizvodnju, domaću pamet, znanje i vještine, kvalitetu i primjerene cijene može stvarati dodana vrijednost i podizati opća konkurentnost. Bez nje nema izlaza iz duboke krize koja je zahvatila sve pore društvenog i gospodarskog života.
U odabiru zemalja i industrija koje će se premiještati unutar EU upravo ti elementi imaju presudnu ulogu. Nearshoring je šansa da dokažemo da možemo puno više no što ostvarujemo. Hrvatska može i mora bolje. I to bi nam trebala biti stalna gospodarska krilatica.
