HIA
Pouke iz 2008.
Velika financijska kriza 2008. pokazala je da sustav može izgledati stabilno upravo onda kada se u njemu gomilaju rizici koje tržište, regulatori i investitori podcjenjuju. Prije sloma prevladavalo je uvjerenje da su financijska tržišta dovoljno sofisticirana, banke dovoljno iskusne, a rizici dovoljno raspoređeni da se ozbiljna kriza može izbjeći.
Događaji koji su uslijedili pokazali su koliko je takvo uvjerenje bilo pogrešno. Kriza je počela na američkom tržištu nekretnina i hipotekarnih kredita, ali se preko složenih financijskih proizvoda i povezanosti banaka brzo prelila na globalno gospodarstvo.
Danas se ne može očekivati ponavljanje 2008. u istom obliku. Ključno je pitanje jesu li uzroci tadašnjeg sloma uklonjeni ili su samo promijenili oblik i preselili se u manje vidljive dijelove financijskog sustava.
Gdje su najveći rizici?
Upozorenja međunarodnih financijskih institucija tijekom 2026. usmjerena su na nekoliko područja: visoku zaduženost država, rizike refinanciranja, rast financiranja izvan tradicionalnog bankarskog sustava, osjetljivost tržišta obveznica te visoke valuacije dijela tehnološkog sektora i ulaganja povezanih s umjetnom inteligencijom.
MMF je u travanjskom izvješću upozorio da visoki javni dug, veća ovisnost o kratkoročnom zaduživanju i povezanost država i banaka mogu povećati ranjivost tržišta državnih obveznica. Istodobno, MMF navodi da su financijska tržišta zasad uglavnom stabilna, ali da bi geopolitički šokovi, inflacija i stroži uvjeti financiranja mogli pojačati postojeće slabosti.
Poseban problem može nastati ako investitori počnu zahtijevati više kamatne stope za državno zaduživanje. Tada rastu troškovi otplate duga, smanjuje se prostor za javne investicije, a državama ostaje manje fiskalnog prostora za reakciju u eventualnoj recesiji.
Rizici izvan banaka
Jedna od najvećih razlika u odnosu na 2008. jest rast financiranja izvan tradicionalnih banaka. Privatni kreditni fondovi, investicijski fondovi, hedge fondovi i drugi nebankovni posrednici postali su važniji izvor kapitala, ali su često manje transparentni i drukčije regulirani od banaka.
Takav razvoj sam po sebi nije nužno problem. Privatno kreditiranje može poduzećima omogućiti pristup kapitalu koji ne bi lako dobila preko banaka. Međutim, rizik raste kada je teško procijeniti razinu zaduženosti, kvalitetu kredita, likvidnost fondova i njihovu povezanost s bankama, osiguravateljima i mirovinskim fondovima.
ESB je u svibnju zaključio da izravna izloženost financijskih institucija europodručja privatnom kreditiranju zasad izgleda ograničeno, pa privatni kredit sam po sebi trenutačno vjerojatno nije izvor sistemske krize. Ipak, upozorava da bi osiguravatelji i mirovinski fondovi u nepovoljnom scenariju mogli pretrpjeti veće gubitke zbog prelijevanja stresa na tržišta visokoprinosnih obveznica, zajmova s polugom i dionica.
Umjetna inteligencija i tržišni optimizam
Ulaganja u umjetnu inteligenciju mogu povećati produktivnost i potaknuti gospodarski rast. No, kao i u svakom investicijskom ciklusu, postoji opasnost da velika očekivanja prerastu u pretjerani optimizam.
BIS je u godišnjem izvješću upozorio da su ulaganja u infrastrukturu i ekosustav umjetne inteligencije djelomično koncentrirana, ponekad financirana dugom i povezana složenim lancima financiranja. Ako očekivani prihodi i rast produktivnosti izostanu, korekcija tržišnih vrijednosti mogla bi brzo pooštriti uvjete financiranja.
MMF također navodi da visoke valuacije i koncentracija ulaganja, osobito u kompanijama povezanima s umjetnom inteligencijom, povećavaju rizik pada cijena ako se tržišna očekivanja promijene.
Drugim riječima, problem ne bi bio sama tehnologija, nego mogućnost da cijene imovine rastu brže od stvarnih prihoda, dobiti i produktivnosti koje bi trebale opravdati takve procjene vrijednosti.
Kriza ne mora početi u banci
Godine 2008. središte problema bilo je američko tržište nekretnina, uz loše hipotekarne kredite, složene vrijednosne papire i veliku izloženost banaka. Sljedeći ozbiljan poremećaj mogao bi imati drukčiji okidač: nagli rast prinosa na državne obveznice, problemi na tržištu privatnog kreditiranja, korekcija tehnoloških dionica ili kombinacija geopolitičkog šoka, inflacije i pooštravanja financijskih uvjeta.
To je ključna razlika: kriza ne mora početi u bankama da bi na kraju pogodila banke. Ako fondovi počnu prisilno prodavati imovinu, cijene mogu pasti, kolateral može izgubiti vrijednost, a krediti poduzećima i kućanstvima mogu postati skuplji ili nedostupni.
Pad burzovnih indeksa sam po sebi ne mora izazvati recesiju. No ako mu se pridruže skuplji krediti, slabija dostupnost financiranja, rast nezaposlenosti i pad potrošnje, tržišni poremećaj može prerasti u širu gospodarsku krizu.
Što smo naučili?
Nakon 2008. uvedeni su stroži kapitalni i likvidnosni zahtjevi za banke, pojačan je nadzor, a središnje banke stekle su više iskustva u upravljanju financijskim stresom. To je važan razlog zbog kojeg je bankarski sustav danas, u mnogim državama, otporniji nego prije globalne financijske krize.
Najvažnije pouke mogu se sažeti u pet točaka:
• Banke moraju imati dovoljno kapitala i likvidnosti za izvanredne situacije.
• Stabilnost pojedinačne banke ne jamči stabilnost cijelog financijskog sustava.
• Središnje banke i regulatori moraju moći reagirati brzo i koordinirano.
• Rizici se ne smiju promatrati samo unutar banaka, nego u cijelom financijskom sustavu.
• Financijska kriza gotovo uvijek postaje gospodarska i društvena kriza.
Što nismo naučili?
Unatoč reformama, neke stare slabosti i dalje postoje. Prva je uvjerenje da cijene imovine mogu rasti gotovo neograničeno. Prije 2008. to su bile nekretnine i hipotekarni vrijednosni papiri, a danas se sličan optimizam može pojaviti kod tehnoloških dionica, privatnih ulaganja ili pojedinih dijelova tržišta obveznica.
Drugi je problem kultura zaduživanja. Dug može biti koristan kada financira produktivna ulaganja, infrastrukturu ili razvoj. Rizik nastaje kada se zaduživanjem financira tekuća potrošnja, kupnja precijenjene imovine ili projekti koji ovise o trajno niskim kamatnim stopama.
Treći je problem neravnomjerna raspodjela rizika. U dobrim vremenima dobit uglavnom ostaje privatna, dok u velikoj krizi države često moraju intervenirati kako bi spriječile nekontrolirani slom. Takve intervencije mogu biti nužne, ali njihova cijena često se prelijeva na porezne obveznike, javni dug i buduće generacije.
Jesmo li spremniji?
Odgovor je djelomično potvrdan. Banke su općenito bolje kapitalizirane i likvidnije nego prije 2008., a nadzor i alati središnjih banaka razvijeniji su nego tada.
No, financijski sustav istodobno je složeniji. Visok javni dug, rast važnosti nebankovnih financijskih institucija, osjetljivost tržišta obveznica i koncentrirana ulaganja u tehnološki sektor stvaraju nove kanale kroz koje se stres može širiti. BIS upozorava da bi kombinacija visokog javnog duga, ranjivosti tržišta i financiranja ulaganja u umjetnu inteligenciju mogla povećati rizik naglog pooštravanja financijskih uvjeta.
Zaključak
Nema dovoljno razloga za tvrdnju da je nova globalna financijska kriza neizbježna ili neposredno pred vratima. Međutim, postoje jasni razlozi za oprez.
Najvažnija lekcija iz 2008. nije da će se svaka kriza ponoviti na isti način, nego da se financijski rizici najčešće gomilaju u razdobljima optimizma. Svijet je nakon prethodne krize bolje naučio spašavati financijski sustav kada problemi izbiju, ali još nije u potpunosti riješio problem pretjeranog zaduživanja, precjenjivanja imovine i prebacivanja rizika u dijelove sustava koji su slabije vidljivi.
Pitanje zato nije samo hoće li se ponoviti 2008. godina. Važnije je hoće li regulatori, države, investitori i javnost na vrijeme prepoznati novu vrstu krize — čak i ako njezin početak bude drukčiji od svega što smo dosad vidjeli.
