Festival Dore Pejačević posvećen je životu i djelu plodne i hrabre skladateljice koja je bila sjajna i po djelima koje je stvarala i po životu u kojem je svjedočila hrabrost, talent, odlučnost, upornost, uspjeh, ali i prerani odlazak (prije 100 godina). Spomenuti Festival upravo traje u Zagrebu na nekoliko lokacija i s iznimnim uspjehom. Glavni organizator cijelog Festivala je Zagrebačka filharmonija, ali tu su uključene još mnoge važne institucije i osobe.
Program Festivala predstavljen je prije 10-ak dana, jer je riječ o zahtjevnom pothvatu, na konferenciji za novinare kojoj su, su uz ravnatelja Mirka Bocha i šefa dirigenta Zagrebačke filharmonije Dawida Runtza, također govorili partneri i suradnici na Festivalu, autorica izložbe 'DORA, Zapis na brezovoj kori' Marina Perica Krapljanov iz Muzeja grada Zagreba te prodekan Muzičke akademije Anđelko Krpan.
Donosimo odmah cijeli program Festivala Dore Pejačević koji je dostupan na poveznici
https://www.zgf.hr/hr/novosti/program-festivala-dora-pejacevic-1-5-ozujka-2023/)
Kažimo i to da su prvi koncerti i uopće događanja vezana uz život i rad prve hrvatske profesionalne skladateljice bili više nego uspješni,a tako će biti, sigurni smo svih ovih dana. Što je najvažnije istaknuti iz tog obilja programa?
Svakako valja podsjetiti kako se upravo u nedjelju, 5. ožujka 2023. navršava se 100 godina od smrti Dore Pejačević, hrvatske skladateljice sa samoga početka 20. stoljeća. Njezin izniman lik, kao i tragična, prerana smrt u dobi od 37 godina potaknuli su Dawida Runtza, šefa dirigenta Zagrebačke filharmonije i cijelu Zagrebačku filharmoniju da petodnevni Festival Dora Pejačević posvete njezinom djelu na način tako da posjetitelji mogu upoznati ovu posebnu ženu. Atraktivno je bilo otvorenja Festivala i izložbe Dora – Zapis na brezovoj kori u Muzeju grada Zagreba, te neposredno nakon toga, klavirski recital u susjednoj, reprezentativnoj Preporodnoj dvorani, a u izvedbi njemačke pijanistice Kyre Steckeweh, iznimno zaslužne za promociju skladbi Dore Pejačević u Njemačkoj i šire. Izniman je i uspješan bio i koncert održan 1. ožujka uvečer u KD Vatroslava Lisinskog s izuzetno dobro odabranim skladbama i izvođačima. Maestro Dawid Runtz, začetnik ideje o Festivalu Dore Pejačević,
biranim je riječima te večeri uveo publiku u predivan program koji je dalje ostvaren kao izuzetan glazbeni doživljaj.
Izniman senzibilitet otrgnut od zaborava glazbenom ostavštinom
Na izložbi Dora – Zapis na brezovoj kori u Muzeju grada Zagreba predstavlja memorijabilije, koje oslikavaju u njezin privatni i profesionalni život i umjetničko djelovanje. Pravi je trenutak za barem kratki prikaz njezinoga života i stvaranja, uz obrazloženje predmeta na izložbi:
Dora Pejačević, kći hrvatskoga bana, grofa Teodora Pejačevića i mađarske barunice Lille Vay de Vaya, rođena je 10. rujna 1885. u Budimpešti. Fotografije i predmeti iz fundusa brojnih hrvatskih baštinskih institucija prikazuju odrastanje mlade žene aristokratsog podrijetla, svakodnevan život na obiteljskom imanju u Našicama, u perivoju našičkog dvorca i paviljonu od brezova drveta. Portreti roditelja, sestre i braće, obiteljskih okupljanja u parku i na terasi dvoraca. Dora u Našicama provodi djetinjstvo i prima prve glazbene poduke od poznatoga mađarskog orguljaša Károlya Noszede.
Seljenjem obitelji zbog banskih obveza oca Teodora Pejačevića, mlada umjetnica nastavlja privatno školovanje kod nastavnikâ glazbene škole Hrvatskoga glazbenog zavoda među kojima se ističe Vaclav Huml.
Uoči prvog Svjetskog rata Dora Pejačević odlazi na usavršavanje u Dresden gdje se razvija njena glazbena samosvijest i skladateljska strast isprepletena sa širinom njenih intelektualnih i društvenih interesa. Dora Pejačević bila je emancipirana mlada žena, željna rada i stvaranja. Druži se s mladim, istaknutim umjetnicima i intelektualcima: pijanisticom Alice Ripper, likovnom umjetnicom Clarom Rilke-Westhoff, književnicom Anette Kolb, Karlom Krausom i drugim pripadnicima europske kulturne scene toga doba. Intenzivno čita, pomno bilježeći u svom dnevniku čitanja mnogo toga; od poezije Rilkea, preko Ibsena, Dostojevskoga, Wildea, do filozofskih djela Kierkegaarda, Schopenhauera, Nietzschea. Ovaj vrijedan predmet koji ocrtava njenu osobnost izlaže se u originalu!
Djela Dore Pejačević izvodili su vrsni glazbenici diljem europskih pozornica. Na izložbi su predstavljene objave i programi koncerata na kojima se izvode Dorina djela. Radost stvaranja i umjetničkog djelovanja isprepliće se s privatnim događajima i udajom za Ottomara von Lumbea. Zajedničke fotografije vjenčanja te portreti mladog para, rođenje sina Thea prekinuti su njezinom preranom smrću. Dorin odlazak na izložbi predstavljen je izvornom posmrtnom maskom i poetičnom skulpturom, poprsjem Tuga s Dorina groba.
Što reći? Prerano je umrla skladateljica velikoga talenta, ali su iza nje ostala djela, pa i predmeti koji očaravaju, uspomene koje traju.
Dorino pismo Vanki i suprugu 'Glazba izbija iz moje duše – da je oslobodi, a sinu treba omogućiti širinu odgoja'
Istaknimo ovdje pismo kojega je napisala slavnome hrvatskome slikaru Maksimilijanu Vanki, umjetniku koji također čeka pravu valorizaciju u domovini (pa i film za kojega nikako da se nađu dobra volja i novac), jer je više poznat u svijetu (posebnu u SAD-u) nego kod nas. To pismo ide ovako:
' Danas sam jako zadovoljna, jer sam dobila potvrdu da će se ostvariti jedan od velikih snova mog života. Ravnatelj orkestra Tonkünstler u Beču, Oskar Nedbal, prihvatio je moju simfoniju; zbog toga sam prije četiri dana otišla u Beč, kako bih s njime dogovorila sve što je potrebno. 25 siječnja bit će za mene velik dan, a nadam se i za moje prijatelje!!! – Sretna sam što je uspjelo s Nedbalom, jer on je jedan od najboljih orkestralnih dirigenata, koji će učiniti da se rodi, da progovori glazba koja je izbila iz moje duše, no koja je dosada ostala nijemom za druge, jer oni čuju samo uhom; glazba dolazi izvana da ih prožme, dok kod mene (i kod svih stvaratelja umjetnosti, ali navlastito glazbe), ona živi u meni, i kada me previše prožme, pretačem je u oblik, kako bih se je oslobodila, jer muka je nositi previše u sebi, u svojoj duši, to tišti, to ubija, ako se toga ne oslobodimo stvaralaštvom!'
- Iz pisma Dore Pejačević slikaru Maksimilijanu Vanki, Budimpešta, 9. studenoga 1917, prijevod s francuskoga Koraljka Kos.
U jednom tekstu koje je na stranicama HAZU-a ima i ova rečenica za slikara Vanku: 'Prijateljuje s brojnim slikarima i drugim umjetnicima, rado je viđen gost u salonima boljestojećeg građanstva, a čini se i u nekim aristokratskim krugovima, primjerice kod Mihalovića, Pejačevića i Mailátha.'
Značajan je dakle bio društveni život Dore Pejačević i zbog njezinog talenta i zbog udaje, ali i tužan jer je predosjetila vlastitu smrt, prerani odlazak s ovoga svijeta. Naime, u jesen 1922. godine, kada je očekivala svoje prvo dijete, Dora Pejačević napisala je suprugu oproštajno pismo u kojem je naslutila svoju smrt. Umrla je iznenada 5. ožujka 1923. godine od posljedica sepse, nekoliko tjedana nakon što je rodila dječaka Thea, za kojega je tražila 'slobodu i širinu odgoja, mogućnost umjetničke izobrazbe i neovisnost o roditeljima i obitelji.'
Upravo to Dorino pismo, svjetski poznata hrvatska glumica Zrinka Cvitešić pročitat će u subotu, 4. ožujka na koncertu posvećenom skladateljici Dori Pejačević u ciklusu Lisinski subotom. Glumica je o tome rekla također nešto jako zanimljivo: ' Posebna mi je čast i osobno, ali i umjetničko zadovoljstvo što ću sudjelovati u koncertu posvećenom Dori Pejačević. Ona je bila iznimna mlada žena koja je u svoje vrijeme pomicala granice gdje god se pojavila. Osobno sam maturirala u glazbenoj školi u Karlovcu u klasi profesorice Lane Bradač baš s Dorinim ciklusom Život cvijeća i veliki sam zaljubljenik u glazbu koju je stvarala. Njezina poznata rečenica:- Ne razumijem kako se može živjeti bez rada. - ono u što duboko vjerujem. Nadam se da će to osjetiti i publika', istaknula je Zrinka Cvitešić.
Ovakve multidisciplinarne manifestacije, kad su organizirane u povodu života i rada značajnih osoba, a to Dora Pejačević svakako jest, zaslužuju svaku pohvalu. Jer je uložen trud da izvođači njezine prekasne i znakovite glazbe tumače ponajbolji interpretatori, jer su pronađeni predmeti, fotografije i ostale memorabilije koje zadivljuju. Na taj se način odužiti moramo svim osobama/stvarateljima koje su zadužile nas svih i posebno hrvatsku kulturu ne samo u nas nego i u svijetu.
