Nakon više od desetljeća stvaralačke tišine, autorica Iris Cecilia de Corbavia ponovno se vraća hrvatskoj publici. Povod za razgovor je promocija njezina novog romana Vrijeme prije svega vremena, prve knjige iz trilogije Kraljevi i čarobnjaci, održana 17. studenoga u sklopu VII. Svjetskog festivala hrvatske književnosti u Matici hrvatskoj u Zagrebu. Svečano javno predstavljanje knjige i autorice bit će 10. prosinca u 18 sati u dvorani Školske knjige u Masarykovoj ulici u Zagrebu.
Nakon duge šutnje vraćate se pred čitatelje. Što vas je ponukalo da ponovno progovorite kroz književnost?
Doista, prošlo je mnogo vremena od mojeg posljednjeg javnog nastupa. Neki osnovni elementi moje biografije objavljeni su još 2009. godine, kada je izašla moja prva knjiga. Nakon 2011., kad su se prestala i moja javna predstavljanja – od radija do televizije – i Wikipedia je zastala. Nastupila je duga životna pauza, ali ne i stvaralačka. Pisala sam, istraživala, promišljala, samo daleko od svjetla javnosti. I evo me opet – nakon duge šutnje – s djelom koje je u meni raslo gotovo deset godina.
Knjiga Vrijeme prije svega vremena prva je u vašoj novoj trilogiji. Možete li nam je ukratko predstaviti?
To je prvi dio povijesno-fantastične sage Kraljevi i čarobnjaci, koja prati dvije zavađene plemićke obitelji druge polovice XV. stoljeća, u zemljama koje su iznjedrile krbavske knezove. No istodobno vodi nas i u svijet onkraj stvarnosti – u nevidljivi svijet čarobnjaka, vještica i vilenjaka. U središtu priče stoji ljubavni zavjet između mladog viteza i njegove plemkinje – iskren, gotovo svet zavjet koji pomiruje dvije obitelji i donosi mir svjetovima tame i svjetla. To je priča o ljubavi, ali i o odgovornosti, o borbi između dobra i zla, svjetla i sjene.
Koliko je istraživanja bilo potrebno za tako složenu priču?
Mnogo. Gotovo deset godina prikupljanja građe, bilježenja i povezivanja izvora. Proučavala sam brojne povijesne dokumente i kronike, ali mi je neizmjerno pomogla i obiteljska pismohrana. Knjiga obiluje likovima – svaki od njih ima svoj glas i povijesni trag, pa je bilo nužno najprije postaviti čvrstu konstrukciju kako bih mogla svladati sve ostalo. Nisam baš vična računalima, pa i danas sve prvo pišem rukom. Taj dodir s papirom daje mi osjećaj stvarne prisutnosti riječi.
Često spominjete da su vam likovi sami dolazili. Što to zapravo znači?
To znači upravo ono što zvuči – nisam ih tražila, oni su dolazili meni. Uvijek kažem da sam ja bila samo “zapisivačica”, a sve ostalo prenijela mi je “posrednica”. Likovi su počeli govoriti svojim glasovima, donosili su mi slike, prizore, pa i rješenja za situacije u kojima sam kao autorica zapinjala.
Taj osjećaj povezanosti s njima bio je toliko snažan da sam često imala dojam da ih samo slušam i zapisujem.
Povijesni i fantastični elementi u vašem djelu stapaju se u vrlo osebujan spoj. Otkud inspiracija za takvu kombinaciju?
Povijest mi je bliska od djetinjstva – moj otac i majka bili su profesori i ljubitelji književnosti, glazbe i povijesti. S druge strane, mašta je oduvijek bila moj svijet. U mladosti sam pisala pjesme i kratke priče, u kojima su se često pojavljivali elementi nadnaravnoga, ali uvijek utkano u stvarne, ljudske priče. Mislim da se upravo na tom spoju – povijesti i čarolije – rađa istinska književnost.
Vratimo se malo unatrag. Vaš prvi roman „Torquata“ iz 2009. godine bio je vrlo zapažen.
Da, Torquata je bila moj prvi ozbiljan korak u književnosti. Kritika ga je tada nazvala “čudom” u domeni povijesno-fantastičnog romana. Bio je to pokušaj da spojim istinitu povijest i svijet nadnaravnog, ali u skladu, a ne u suprotnosti. I danas ga nosim kao podsjetnik da su mašta i znanje najbolji saveznici.
Za kraj, možete li podijeliti nešto o sebi – izvan književnosti?
Rođena sam u Splitu, od oca profesora i majke učiteljice. Završila sam klasičnu gimnaziju i glazbenu školu, a zatim studirala romanistiku i slavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te muzikologiju na Glazbenoj akademiji. U Zürichu sam završila studij likovne umjetnosti na Visokoj školi primijenjenih umjetnosti. Živim u Njemačkoj već više od četrdeset godina, a posljednjih godina djelujem na relaciji Düsseldorf – London – Opatija. Umjetnost je uvijek bila moj dom, u svim svojim oblicima.
Što biste poručili čitateljima koji će vas možda sada prvi put otkriti?
Da vjeruju u snagu priče.Svaka priča, ako je iskreno ispričana, ima sposobnost iscijeliti i promijeniti svijet – makar samo za jedan trenutak.
