Nacionalni muzej moderne umjetnosti u suradnji s Galerijom „Božidar Jakac“ iz Kostanjevice na Krki, od 9. travnja do 5. svibnja, u Galeriji Josip Račić predstavlja izložbu Antiarkadija Staša Kleindiensta, umjetnika koji je prema riječima Gorana Milovanovića, direktora Galerije „Božidar Jakac i kustosa izložbe, svakako u ovom trenutku jedan od najistaknutijih i najintrigantnijih slikara srednje generacije u Sloveniji. Za prvo samostalno izlaganje Staša Kleindiensta pred zagrebačkom publikom odabrano je 10 radova, a riječ je o uljima na platnu nastalim u razdoblju od 2020. do 2024., koja su za ovu prigodu posuđena iz javnih i privatnih zbirki iz Slovenije.
(…) Što nas zapravo toliko intrigira na slikama Staša Kleindiensta? Na nekoj centralnoj točki galerije, gdje izložena djela možemo u cjelini obuhvatiti jednim pogledom, susrećemo se s nekim poznatim područjima koja čuvamo u svojim sjećanjima. Krajolici, koji polako tonu prema horizontu, prisni su nam i poznati, pa svojom pojavnošću stvaraju u nama osjećaj ugodnosti i nečeg domaćeg. Možda je to taj trenutak, taj „naš izraz“ koji je u krajoliku Hrvatskog zagorja i Dalmacije tražio i Ljubo Babić. Ali to, naravno, nije koncept Kleindienstova slikarstva koji uvijek u izložbenim postavima velikim formatima slika dodaje i male formate gdje su vizualizacije priča još zgusnutije pa nas kao takve privlače nekim magnetizmom. (…) iz teksta Gorana Milovanovića u dvojezičnom pratećem katalogu izložbe
Izložba Antiarkadija Staša Kleindiensta nastavak je uspješne međunarodne muzejske suradnje Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti i Galerije „Božidar Jakac“ koja je započela 2021. izložbom Spone – Zagrebačka likovna akademija i slovenski umjetnici između dvaju ratova.
Antiarkadija - Tekst iz kataloga izložbe
Staš Kleindienst svakako je u ovom trenutku jedan od najistaknutijih i najintrigantnijih slikara srednje generacije u Sloveniji. Tome u prilog govori činjenica da njegov umjetnički izraz podjednako privlači pažnju kustosa i galerista, kao i ljubitelja umjetnosti i kolekcionara, što je svakako rijetkost. Razvoj njegova likovnog izraza u zadnjih je petnaest godina, otkako je završio specijalizaciju na likovnoj akademiji, sve vrijeme u uzlaznoj putanji. Tematski mu je blizak društveno-kritički komentar, koji odrađuje na iznimno intiman i kompleksan način. Njegovi su pejzaži na prvi pogled univerzalni, možda čak djeluju kao idiličan krajolik čije smo mitologije naučili gledati kroz povijest umjetnosti, ali kako se približavamo slici i doslovce ulazimo u nju te počinjemo uočavati mizanscene, autor nas upućuje na dublje i drugačije intimno promišljanje. Kako su komentari Staša Kleindiensta u tim scenama društveno-politički aktualni, a time nam poznati te istodobno tjeskobni, u nama izazivaju nelagodu, a u nekim trenucima i strah. Nešto neizrecivo, nešto, što bi se najlakše označilo onime o čemu je Sigmund Freud 1919. pisao u eseju Das Unheimliche, no o tome ćemo nešto kasnije. Na planetarne ekološke i društvene poremećaje navodi nas i sâm naslov izložbe Antiarkadija, koji aludira na poznatu interpretaciju Arkadije, idiličnog krajolika koji se od antike nadalje povezuje uz predodžbu o takozvanom zlatnom dobu. Kleindienst ujedno time ukazuje i na vlastiti studiozni pristup slikarstvu koji uključuje dobro poznavanje i često referiranje na kanonizirane teme povijesti umjetnosti, u ovom slučaju na rad talijanskog baroknog slikara Guercina, te još više na poznato djelo Nicolasa Poussina Arkadijski pastiri ili Et in Arcadia ego iz 1637. – 38. s poznatom temom pastirove sjene na grobnici kao simbolom smrti na koju se u poznatom eseju referira i Erwin Panofsky interpretirajući je kao kontemplaciju prošlosti i osjećaj nostalgije, što se može prepoznati i u slikama Staša Kleindiensta. Također će neki u njegovim radovima vidjeti utjecaj Hieronymusa Boscha ili Pietera Bruegela Starijeg, a drugi će, na primjer u Kleindienstovoj slici Zimski krajolik iz 2021., prepoznati odlične citate na rad Philipa Gustona. To sve govori o ozbiljnosti pristupa Staša Kleindiesta vlastitom poslanstvu i njegovoj slikarskoj virtuoznosti.
Što nas zapravo toliko intrigira na slikama Staša Kleindiensta? Na nekoj centralnoj točki galerije, gdje izložena djela možemo u cjelini obuhvatiti jednim pogledom, susrećemo se s nekim poznatim područjima koja čuvamo u svojim sjećanjima. Krajolici, koji polako tonu prema horizontu, prisni su nam i poznati, pa svojom pojavnošću stvaraju u nama osjećaj ugodnosti i nečeg domaćeg. Možda je to taj trenutak, taj „naš izraz“ koji je u krajoliku Hrvatskog zagorja i Dalmacije tražio i Ljubo Babić. Ali to, naravno, nije koncept Kleindienstova slikarstva koji uvijek u izložbenim postavima velikim formatima slika dodaje i male formate gdje su vizualizacije priča još zgusnutije pa nas kao takve privlače nekim magnetizmom. Kako se sâm autor izrazio u odličnom intervjuu s Majom Kač za portal slovenske nacionalne televizije, preferirajući kontemplativno promatranje, moramo ući u sliku i pustiti da nas ona obuzme. No zbog prepoznavanja sve više distopijskih situacija koje uočavamo tijekom približavanja, u nama raste stupanj nelagode. Kako kaže umjetnik u spomenutom intervjuu, za njega je to: „(...) definitivno način pokušaja razumijevanja svijeta na neverbalan način, negdje između misli i osjećaja. Ima nešto na slici što razumijem, ali ne trebam to izražavati riječima. Ili se to čak ni ne može izraziti riječima. Tražim načine da pokažem neopisivo.“ A kakav dojam to neopisivo ostavlja nama? Taj isti, ali etimološki problem neopisivog imaju mnogi prevoditelji već spomenutog Freudova eseja Das Unheimliche, koji kao termin na hrvatskom, a i slovenskom jeziku ostaje neprevodljiv. A upravo taj unheimliche najpreciznije opisuje osjećaje pri motrenju Kleindienstovih djela. Kako u popratnom eseju spomenute knjige piše Mladen Dolar: „(...) par heimlich/unheimlich može nam poslužiti kao metaforički ključ za neko drugo pojašnjenje prirode govora. S heimlich pokušavamo reći nešto unutarnje, intimno, zaštićeno izvana, nedostupno pogledu Drugog – ali sam jezik postavljen je na mjesto Drugog od kojeg se trebamo zaštititi, a u njegovoj prirodi je, da iskrivljuje iznutra i izvana. Ono što je domaće s jedne točke gledišta skriveno je, nedostupno i prijeteće s druge strane, ali u jeziku kao zajedničkom mediju, utoliko što je Drugi, oba se aspekta poklapaju: čim izreknemo udomaćenost, izričemo i njezinu suprotnost, dva se značenja stapaju na mjestu nerazlučivosti. I to je, prema Freudu, polazište za značenje das Unheimliche, koje je ona vrsta zastrašujućeg što nas uvijek vraća nazad ka dobro poznatom i uvijek domaćem. Unheimlich je dakle upravo dodir jednog i drugog“. Jedna riječ i istodobno njezina negacija označavaju jedno te isto stanje. Po Freudu je to nelagoda i čovjekov strah koji nastaje kada se susretne s njemu stranim i neprijateljskim silama čije potisnute izvore osjeća negdje duboko u sebi. Slutnja je to koja je i jeziva i lijepa u isti čas, neka zona između, zona koju Lacan označava kao dimenziju „između dviju smrti“. Taj brisani prostor plodno je tlo za konstruiranje fantazme koja se formira kroz rečenicu: „Ma znam, ali ipak…“, koja je idealna za izbjegavanje preuzimanja odgovornosti. Tih je scena u Kleindienstovim slikama pregršt.
Temelj svih Kleindienstovih slika je priroda. Ali ne ona predromantička divljina, čak ne ni ona imperijalističko-nostalgična gdje se za potrebe napretka, prosperiteta i kasnije industrijalizacije divljinu kultiviralo podjarmljivanjem pa se stvorila potreba za traženjem načina za povratak izgubljenog, što je, paradoksalno, postalo čovjekova zadaća. No čovjek je sposoban stvoriti samo kontroliranu, sebi dosta poznatu i domaću prirodu, onakvu baš heimlich. Kleindienstovim pejzažima ipak je imanentno neko postindustrijsko sučeljavanje, pa makar to bilo iz već spomenute točke sveobuhvatnog ovladavanja vidnim poljem slike, odakle gledamo, a ne vidimo. Potreban nam je moment subjektivne identifikacije, mehanizam otvaranja prostora koji nadilazi objektivno kolektivno znanje, pa tako vidimo ono što prije nismo ili, kako bi se reklo, „vidimo drugim očima“. Mora doći do sudara dvaju polja, do kontemplacije, do zone između, identifikacije u međuvremenu. U već spomenutom intervjuu Staš Kleindienst zaključuje da živimo u nekom vremenu koje nije više vrijeme. Ili stvari idu prebrzo ili presporo. Vrijeme bez vremena, kao u Arkadiji, dok ne padne sjenka, kao kod Poussina. Vrijeme je za Kleindiensta značajna kategorija, a kako sam imao prilike vidjeti neka njegova djela u fazi slikanja, koja je uvijek iznimno studiozno i dugotrajno stvarao, moj je subjektivni dojam da je njegov proces slikanje sinkroniciteta vremena. Kada sliku završi i signira, istodobno je zaustavi u sadašnjem trenutku koji omogućava identifikaciju s publikom. Svaki potez više bio bi zapravo ulazak u prošlost, a kako bismo imali mogućnost uvida u naredane slojeve slike ispod površine, vremenski bismo se pomicali u budućnost. Barem su meni pejzaži „unazad“ izgledali sve više i više apokaliptički. Sve do točke praznog bijelog platna, koja je ujedno i točka kraja svijeta.
Ako u sljedećih nekoliko redaka pokušavamo analizom objediniti do sada nanizane teorije, možemo najprije na primjeru rada Insomnia iz 2022. vidjeti da na prvi pogled izgleda sve kako treba. Poznati pogled na pejsaž, koji podsjeća na krajolik između Zagreba i Kostanjevice na Krki, izgleda nam spokojno u blještavilu mjesečeve svjetlosti, sve dok ne počnemo zaronjavati u mizanscenska događanja na platnu, prostore između, smetnje. Automobili usred šume, uz izgovor: „Ma znam da nije u redu, ali ipak velika je šuma neće joj škoditi“, ograđene farme, plastenici, sebične radnje kojih ima pregršt na našim prostorima i opravdanje koje se traži po principu: „Ma znam da nije najbolje, ali ipak nije to veliko, samo za moje potrebe“. Ali tih malih pojedinaca ima mnogo, skoro iza svakog drveta, ma skoro više od stabala. Čuje se miješanje raznih zvukova, pravi horror plenitudinis i svi bi nešto malo, no ne možemo izbjeći osjećaj da se nešto taji i skriva, a nebo već gori. Noćna mora ili insomnija? Potom na slici Večernja proba iz 2020. ono malo za vlastite potrebe postaje veće. Buka je velika, ali navodno je u interesu razvoja. „Ma znamo da nije u redu, ali moramo da bismo opstali.“ No ne možemo izbjeći osjećaj da se nešto taji i skriva, a nebo je usijano. Na kraju ćemo se naći (hoćemo li ili je to samo unheimlich međuprostor?) u stanju koje prikazuje slika Pripovijetke iz 2022. gdje su stražarski tornjevi, kontrole, kavezi, isušena rijeka (more), puščane cijevi te monotoni i hladni industrijski zvuk, pa ćemo reći: „Znali smo da se nešto taji i skriva, ali nije bilo u našoj nadležnosti“. A nebo je sivo, kako bih rekao Lacan, „između dviju smrti“. Bit će nam samo na umu kako se dočepati bijelih kombija sa slike Kompozicija u bijelom iz 2024. s kojima ćemo krenuti, pod svaku cijenu, slušajući samo otkucaje srca, u neku bolju budućnost, tamo iza. Ono baš unheimlich ili, kako bi rekao John Berger, sve je stvar Načina gledanja.
Goran Milovanović
