U povodu nedavnog odlaska istaknutog hrvatskog slikara i grafičara Munira Vejzovića (Doboj, 29. siječnja 1945. – Zagreb, 29. rujna 2024.), Nacionalni muzej moderne umjetnosti u Zagrebu, u Galeriji Josip Račić od 5. prosinca 2024. do 5. siječnja 2025., kao simbolički oproštaj od umjetnika koji je mnogo surađivao s Nacionalnim muzejom moderne umjetnosti i Galerijom Račić, gdje su održane njegove brojne tematske, retrospektivne i monografske izložbe organizira malu komornu izložbu „U sjećanje na Munirove pastorale ili na svijet od jučer“.
Autorica i kustosica izložbe Iva Körbler u predgovoru izložbe pojašnjava kako je opus Munira Vejzovića zapamćen kao jedan od posebnijih slikarskih i crtačkih svjetova u modernoj hrvatskoj umjetnosti. „Na tragu velikog vala odavanja hommage- a značajnim europskim umjetnicima 20. stoljeća, ovaj je umjetnik izgradio rukopis koji možda – bez obzira na sav njegov vitalizam, hedonizam, raskoš motiva i boje - pomalo pesimistično ukazuje na činjenicu kako su vrhunci europske umjetnosti i civilizacije prošli i kako danas još možemo živjeti samo na njihovim fragmentima, sjećanjima, ili krhotinama. No opet, u tom okretanju prema prošlosti, slikar je formirao specifičan stil i motive koji funkcioniraju bezvremeno, bez obzira na slikarske trendove i mijene. Kada svodimo nečiji opus na nekoliko bitnih odrednica ili lajtmotiva, ili kada tragamo za radovima u kojima se najpotpunije iskazuje umjetnikov svjetonazor i senzibilitet, tada se unutar opusa Munira Vejzovića možemo odmaknuti od njegovih reprezentativnih, velikih slikarskih kompozicija i okrenuti se bogatoj grafičkoj ostavštini, u kojoj se krije ključ njegove riznice motiva i tema. Serije monotipija, od kojih su neke tiskane kao samostalni grafički listovi, druge unutar grafičkih mapa ili bibliofilskih izdanja, za Munira su bile prostor osobne slobode, gdje je prenosio esenciju vlastitog umjetničkog i slikarskog manifesta. Mali formati monotipija – od kojih, jasno, niti jedna nije identična - u tolikoj su mjeri napunjeni živom, vibrantnom energijom, s vrlo pažljivo razrađenim rasporedom motiva u kompoziciji, da možemo ustvrditi kako su mnoge monotipije bile predloškom za kasnije slikarske kompozicije većih i velikih formata. Neke od monotipija korištene su za plakate izložbi 'Pastorala' u galerijama Račić i Schira, u periodu kad je Munirov rad na ovim grafičkim otiscima bio najintenzivniji: između 1986. i 1988. godine, i kada su čvrsto postavljeni horizonti njegovog slikarstva“.
Svi radovi za ovu izložbu posuđeni su iz Zbirke Biškupić.
Munir Vejzović osnovno obrazovanje završava u rodnom gradu, a Školu primijenjene umjetnosti u Sarajevu, slikarski odjel, gdje su mu predavali Mica Todorović i Vojo Dimitrijević. Godine 1965. upisuje se na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, slikarsko-grafički smjer, gdje uči od profesora Ljube Ivančića, Ive Režeka, Krste Hegedušića, Vjekoslava Paraća i Antuna Mezdjića. Na ALU je kod prof. Frane Baće učio i grafiku kao neobavezni predmet. Tijekom studija na ALU prekida studiranje na trećoj godini i odlazi u Pariz, baš u vrijeme studentskih nemira 1968. godine. Nakon godinu dana ipak se vraća u Zagreb gdje cum laude diplomira u klasi prof. Antuna Mezdjića 1970. godine.
Slijedi razdoblje opstanka u metijeru iako je primoran raditi na nekoliko škola u Doboju. Nakon kratkog boravka u rodnom gradu vraća se u Zagreb. Godine 1977. predaje na Srednjoj školi za primijenjenu umjetnost u Zagrebu, i to je bilo njegovo posljednje pedagoško iskustvo. Od tada radi u svojstvu samostalnog profesionalnog umjetnika.
Boraveći u više navrata u Parizu upoznaje i usvaja veliki dio francuske moderne likovne baštine po raznim muzejima i galerijama (Louvre), istodobno pohađajući neobavezno École des Beaux Arts. Opsežnu monografiju napisali su 2009. godine o Munirovom slikarstvu akademik Tonko Maroević i Biserka Rauter Plančić, u izdanju Galerije Klovićevi dvori i Art magazina Kontura, a zadnja velika izložba „Zagrljaj erotike i plastike“ organizirana mu je u NMMU- u u Zagrebu 2016. godine, s izborom djela akademika Tonka Maroevića i samog autora. Njegove su radove posebice prepoznali galeristi i kolekcionari u Francuskoj i Italiji, gdje je više puta izlagao i imao svoje kontinuirane pratitelje.
Munirove slike, crteži, grafike i skulpture nalaze se u fundusima svih značajnih hrvatskih muzeja i galerija te u hrvatskim i inozemnim privatnim zbirkama (Francuska, Italija, Austrija).
Dobitnik je Nagrade "Vladimir Nazor" za 2008. godinu. Izložba je realizirana uz potporu Ministarstva kulture i medija RH i Orbico Grupe.
Opus Munira Vejzovića bit će zapamćen kao jedan od posebnijih slikarskih i crtačkih svjetova u modernoj hrvatskoj umjetnosti. Na tragu velikog vala odavanja hommage- a značajnim europskim umjetnicima 20. stoljeća, ovaj je umjetnik izgradio rukopis koji možda – bez obzira na sav njegov vitalizam, hedonizam, raskoš motiva i boje - pomalo pesimistično ukazuje na činjenicu kako su vrhunci europske umjetnosti i civilizacije prošli i kako danas još možemo živjeti samo na njihovim fragmentima, sjećanjima, ili krhotinama1. No opet, u tom okretanju prema prošlosti, slikar je formirao specifičan stil i motive koji funkcioniraju bezvremeno, bez obzira na slikarske trendove i mijene.
Kada svodimo nečiji opus na nekoliko bitnih odrednica ili lajtmotiva, ili kada tragamo za radovima u kojima se najpotpunije ili najživlje iskazuje umjetnikov svjetonazor i senzibilitet, tada se unutar opusa Munira Vejzovića možemo odmaknuti od njegovih reprezentativnih, velikih slikarskih kompozicija i okrenuti se bogatoj grafičkoj ostavštini, u kojoj se krije ključ njegove riznice motiva i tema. Serije monotipija, od kojih su neke tiskane kao samostalni grafički listovi, druge unutar grafičkih mapa ili bibliofilskih izdanja2, za Munira su bile prostor osobne slobode, gdje je prenosio esenciju vlastitog umjetničkog i slikarskog manifesta. Mali formati monotipija – od kojih, jasno, niti jedna nije identična - u tolikoj su mjeri napunjeni živom, vibrantnom energijom, s vrlo pažljivo razrađenim rasporedom motiva u kompoziciji, da možemo ustvrditi kako su mnoge monotipije bile predloškom za kasnije slikarske kompozicije većih i velikih formata. Neke od monotipija korištene su za plakate izložbi „Pastorala“ u galerijama Račić i Schira, u periodu kad je Munirov rad na ovim grafičkimotiscima bio najintenzivniji: između 1986. i 1988. godine, i kada su čvrsto postavljeni horizonti njegovog slikarstva.3
Munirove ideje žive u motivima prirode, pastorala, na tragu antičkih fresaka s motivima bakanalija, slavljenja prirode i života (Bakanal, Cirkus, Pastorale). U njima se pomalo postmodernistički reflektira utjecaj različitih francuskih modernih slikara iz prve polovice 20. stoljeća (Cézanne, Picasso, Vlaminck, Vuillard, Dufy, Bonnard, Chagall), uz neosporan umjetnikov autentičan vid sinteze. Tonko Maroević ističe kako mu je najvjerojatnije profesor Antun Mezdjić na zagrebačkoj Akademiji mogao prenijeti „iznimno strogu i metodičnu morfologiju, na tragu sezanizma“, što se osjeća u građenju strukture Munirovih kompozicija. Na realističkoj osnovi umjetnik nadograđuje motive i morfologiju koja se transformira u modernistički rukopis i vokabular, povremeno hodajući po rubu nadrealističkog i fantastičnog slikarstva.
Pa ipak, Munir Vejzović u svim djelima inkorporira nostalgični komentar stvarnosti koji je melankoličan, sjetan, a mjestimice i lagano sarkastičan. On nije samo intimist, senzualist i hedonist. Naša se europsko-mediteranska civilizacija već dosta dugo nezaustavljivo ruši, i njezini su vrhunci umjetnosti, humaniteta, filozofije, uljuđenosti i slavljenja tzv. lijepih umjetnosti (književnost, pjesništvo, glazba, slikarstvo, kiparstvo, arhitektura) negdje zaboravljeni u prošlim stoljećima, na što sam se referirala u naslovu ove izložbe jer je umjetnik to jednako intenzivno osjećao i proživljavao. Stoga kod Munira vidimo i fragmente „arhitekture koja se ruši“, antičkih i helenističkih referenci (kentauri, fauni), ali i motiva Adama i Eve od kojih je simbolički počeo sav kaos, da bi ga dovršili sa simboličkim motivom klauna koji se zloslutno cereka u općem (društvenom) cirkusu.
Munir je umjetnik koji je iznimno analitički promatrao svijet oko sebe, ne mireći se baš sa stvarnošću koja ga okružuje, i stoga je često „bježao“ u neka sretnija vremena rokoko pastoralâ i tzv. otmjenih svečanosti (Fêtes galantes). Često je ozračje njegovih prizora oniričko, „zaogrnuto zagonetnošću koja odražava unutrašnje svjetove“ (Nikola Albaneže). Josip Depolo u predgovoru grafičkoj mapi „Pastorale“ (1986.), u izdanju Zbirke Biškupić, ističe kako je „na ovim monotipijama sve titravo kao svjetlo u ljetno podne, a u polumračne interijere zavlači se tama kao ruka u kosu žene; sve je na ovim slikama tišina i ozbiljna putenost; u erotskim prizorima nema ničeg banalnog“.
Poseban koloristički senzibilitet umjetnika povremeno je prekinut tamnijim, mrkim tonovima, s plavim, smeđim i sivim rasponom palete, kao jakim kontrastom boji. „Oslanjajući se na neke ekspresionističke postulate, došao je i do građenja prostora slike često metafizičkih protega, s iskustvima redukcionizma i enformelnih rješenja“ (Tonko Maroević). Kompozicija kadra građena je od niza dubinskih planova, često s oštrim presijecanjima i perspektivnim skraćenjima. Možemo govoriti i o određenim krajnostima u umjetnikovom slikarstvu, gdje su intimističke i pastoralne scene bile prekinute brutalnim crno-bijelim prizorima raspadanja civilizacije, smrti (dans macabre). „Odakle Muniru ove ljepote zaostale u prošlosti, smrvljene u sudaru s jednim surovim vremenom, zakopane pod ruševinama brojnih (anti)estetika?“, zapitat će se s pravom Josip Depolo jer Munir pripada generaciji „koja je raskrstila s mnogim zabludama, onim starim i novim, i u tome je prednost njezinog slobodnog izbora“ (Josip Depolo).4
U rasponu od realizma, preko intimizma do redukcije pojavnih oblika i svođenja detalja slike na simbol i metaforu – ili čak otisak svjetla, Munir Vejzović ostvario je jedan od slikarskih opusa koje ne možemo jednostavno staviti u određenu stilsku nišu, iako ćemo ga morfološki moći ulančati u nasljeđe slikara Antuna Motike i Nikole Reisera. Međutim, u njegovom atelijeru kao da se sažimaju gotovo sva iskustva modernog europskog slikarstva koja nisu rezultirala kaosom, pretjeranom narativnošću i anarhijom, već neobičnim, skladnim sintezama sa sasvim novim izražajnim efektima. U vremenu koje je prognalo tzv. lijepe umjetnosti, Munir Vejzović tragao je za tišinom, harmonijom i ljepotom u njezinom najčišćem obliku, s ehom „dionizijske opijenosti i apolonijske usklađenosti“5.
Bilješke:
1 Naslov izložbe direktno je povezan s romanom Stefana Zweiga „Die Welt von Gestern“ (Erinnerungen eines Europäers) / Jučerašnji svijet (Sjećanja jednog Europljanina) iz 1944. godine, u kojemu pisac opisuje kulturološku propast Europe kakva je postojala do prije 2. svjetskog rata, gdje kao zajedničku poveznicu možemo razumjeti zašto se Munir Vejzović okrenuo temi i metaforici pastorale, kao bijega od dekadentne i turobne stvarnosti.
2 Od grafičkih mapa iz kojih su izdvojeni mnogi otisci za ovu izložbu treba navesti „Pastorale“ (predgovor Josip Depolo; monotipije), koju je uredio i opremio Božo Biškupić, za Zbirku Biškupić, Zagreb, 1986. s 8 listova u 23 primjerka, tiskanih na 250 g Hahnemühle Bütten papiru formata 530x390 mm, sa suhim žigom ZB, Edition Biškupić; a zatim se u istoj godini ponavlja još šest grafičkih mapa istog naziva „Pastorale“, u kojima je po 8 listova u 23 primjerka, ali se mijenjaju monotipije na koricama, kao i varijacije motiva te vrsta papira (250 g Rives&Arches).
3 Samo za grafička izdanja za Zbirku Biškupić, Munir Vejzović napravio je preko 200 monotipija na temu pastorala.
4 Depolo, Josip, predgovor grafičkoj mapi „Pastorale“, Zbirka Biškupić, Zagreb, 1986.
5 Maroević, Tonko, „Kretanje snovitim: pastorale i bakanali“, u: „Munir“, monografija [Maroević, Tonko; Rauter Plančić, Biserka], Galerija Klovićevi dvori i Art magazin Kontura, Zagreb, 2009.; 85
