U Galeriji Josip Račić, od 7. veljače do 2. ožujka, hrvatski kipar Matko Mijić zagrebačkoj kulturnoj javnosti predstavit će se ciklusom slika u kombiniranoj tehnici na platnu ili na drvenoj podlozi formata 80 x 120 cm. Riječ je o radovima nastalim nakon 2020. godine i umjetnikove retrospektive održane 2018. u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti, koju je kurirala Margarita Šimat Banov. Za spomenutu retrospektivu Matko Mijić nagrađen je godišnjom nagradom „Vladimir Nazor“ iz područja likovnih i primijenjenih umjetnosti.
Radovi iz ciklusa „Nove slike“ Matka Mijića premijerno su bili prikazani 2024., u Muzeju grada Kaštela, a uvršteni su i u novu umjetnikovu monografiju nedavno predstavljenu u Galeriji Cate Dujšin Muzeja grada Trogira. Izložbu u Galeriji Josip Račić kustoski potpisuje Branko Franceschi, ravnatelj Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, a prati je dvojezični katalog na hrvatskom i engleskom jeziku koji je grafički oblikovala Ana Zubić.
Otvorenje će se održati 6. veljače 2025., u 19 sati.
Šest godina od retrospektive Matka Mijića u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti proteklo je brzo i burno. Prevladavajući je dojam da je cijeli svijet poslije pandemije, koja je kod nas bila popraćena i potresima, poslije ratova i političkih perturbacija prema populističkim i autoritarnim politikama, postao sasvim drugačije mjesto. Dakako, tako se razvio i potpuno drugačiji kontekst percepcije i interpretacije umjetničkog rada. Prije šest godina, postav Mijićevih radova kakvog je za tad osmislila povjesničarka umjetnosti Margarita Sveštarov Banov, pobuđivao je nostalgično sjetne asocijacije na ozračje Mediterana, obiteljske škrinje i lavandu, osjećao se miris ruzine i drva. Mijićeva metijerska vještina i potentna imaginacija spojene u umijeću preoblikovanja i sastavljanja pronađenih i prisvojenih objekata, predstavile su ga kao graditelja neke drugačije, paralelne stvarnosti, bliske scenskom uprizorenju u kojem se sjene prošlosti stapaju s vizijama budućnost u čaroliji umjetničkog djela. U razdoblju prevage aktivističkog diskursa i nadobudnog ispunjavanja matrice obvezene post-konceptualne izložbene teme, upravo je podsjećanje na transformativnu čaroliju umjetničkog čina Mijićev spontani, a dosljedni theatrum mundi činilo jedinstvenim i osvježavajućim događajem. Kako bismo ga doživjeli danas?
Pitanje će dobiti odgovor na izložbi ciklusa Mijićevih novih slika koje stvara nakon 2022. godine. Premijerno ih je predstavio u Muzeju grada Kaštela 2024. godine. Slike su reproducirane i u njegovoj posljednjoj monografiji recentno promoviranoj pred dupkom punim auditorijem Galerije Cate Dujšin Muzeja grada Trogira, sredine u kojoj Mijić već desetljećima zadovoljno živi i radi. Slike predstavljaju spoj starog i novog Mijića. Novog, najprije po pitanju discipline budući ga znamo kao kipara, a starog, jer su motivi kompozicija skulpture koje pamtimo kao okosnicu njegovog kiparskog opusa. Kad smo već kod pitanja tehnike i discipline izvedbe slika, a koju Mijić definira kao kombiniranu tehniku na platnu ili na drvenoj podlozi, valja odmah istaknuti da je on kao umjetnik formiran u permisivnom ozračju osamdesetih godina kada su zasade postmodernističke estetike predmnijevale realizaciju stvaralačke subjektivnosti i slobode, neortodoksni pristup tradicionalnim tehnikama i kulturnim obrascima, kontaminaciju umjetničkih disciplina i eksperimentiranje sa suvremenim tehnologijama. Ovi oslobađajući oblikovni obrasci kojima su osuvremenjene i revitalizirane tradicionalne likovne discipline, u Mijićevom su kiparskom opusu metodu prisvajanja i transformacije pronađenih objekata, njihovo povezivanje u asamblaže i kompozitne objekte učinile dominantnim stvaralačkim postupkom, a koncept kontaminacije likovnih disciplina rezultirao je serijom sliko-reljefa. Mijić sada ovaj izvedbeni obrazac prilagođava slikarskom opusu zasnovanom na transformaciji ranijih skulptura u središnji motiv dvodimenzionalnih kompozicija. Postupak izvedbe slika je dosljedno hibridan. Kao što smo vidjeli još 2018. godine na njegovoj retrospektivi , Mijić sa zanimanjem eksperimentira i s fotografskim medijem. Vjerojatno je to zato što se čak i digitalni postupak izvedbe fotografije zasniva na njemu tako dragom procesu transformacije, u ovom slučaju odraza svjetla u zapis predstave stvari. Polazište kurentnog slikarskog ciklusa tisak je njegovih fotografija vlastitih skulptura kao podloge na kojoj će slikanjem razviti i završiti kompoziciju. Dva postupka se nadopunjuju u stvaranju novog i zbog slojevite transformacije o izvornoj skulpturi,potpuno nezavisnog vizualnog djela.
Opus recentnih slika je izvedbom, formatom i koncepcijski u potpunosti dosljedan i zaokružen. Na svakoj kompoziciji središnji motiv, objekt misterioznog podrijetla i značenja koji lebdi ili pluta nad duboko crnim pozadinskim planom slike. Ne znamo uzdiže li se iz morskih dubina ili u naš vidokrug dolazi iz dubokog prostranstva svemira. Ne znamo dolazi li iz prošlosti ili budućnosti ili budućnosti koja je prošlost. Ne znamo je li riječ o reliktu, okamini iz nekog prošlog vremena i civilizacije koji se vraća u svijet iz kojeg je iščeznula ili je glasnik iz daljina vremena i prostora koji navješćuje neke nove susrete, drugačije svjetove i budućnosti. Mijić ne postavlja nikakve pouzdane repere po kojima bismo mogli zaključiti o kolikim objektima je zapravo riječ. Ponekad to mogu biti mikroskopski organizmi koji oko sebe ispuštaju materijal u svim pravcima, a isto tako i nebeski objekti koji u tišini jure svemirom sve do trenutka susreta i točke kolizije. Koji put smo u dvojbi gledamo li apstraktnu ili figurativnu kompoziciju, jer će nas neki od prizora zaokupiti svojom strukturom i bojom, dok drugi u sebi nose minijaturne pejzaže, a treći pak odlično funkcioniraju na samoj razmeđi tih likovnih polova. Teško ćemo pronaći bolji primjer ideje da je umjetničko djelo stvarnost i svijet za sebe u kojem je svaki poznati parametar naše uobičajene procjene vremenskih i prostornih odnosa potpuno proizvoljan. Bez obzira o čemu od toga svega je riječ, dojam je da se iz realiteta Mijićeve imaginacije šire uznemirujući signali o nečemu što dolazi. Skloni smo umjetnike smatrati povlaštenima pridajući im kapacitet za intuitivnu spoznaju stvarnosti, čak izvjesno vizionarstvo koje složenim simboličkim predodžbama spontano unose u svoja djela. Jesu li Mijićeve slike signali urušavanja svijeta kakvog poznajemo ili je naša svijest u ovih šest godina naprosto postala baždarena tako da svako uprizorenje, svaku imaginaciju i fantazmagoriju tumači distopijski? Kakogod, za utjehu nam uvijek ostaje onaj teško odredljiv osobni događaj kojeg nazivamo uživanje u umjetničkom radu, bez obzira što postaje sve izvjesnije da ulazimo u razdoblje kada će umjetnost postati utjehom i bijegom u svijet sazdan po humanijoj mjeri od svijeta u kojem nastaje. Nadamo se ne i ekskluzivno za bogate.
Branko Franceschi
MATKO MIJIĆ (Split, 1955.) djetinjstvo je proveo u Milni na Braču gdje je završio osnovnu školu. Srednju školu za primijenjenu umjetnost završio je u Splitu. Na Fakultetu primijenjenih umjetnosti u Beogradu diplomirao je na Katedri za kiparstvo 1981. godine. Nakon studija vratio se u Milnu gdje je živio do preseljenja u Trogir 1985. godine i u kojemu je ostvario najveći dio svog opusa. Od 1984. član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, a od 2004. godine zaposlen je na Umjetničkoj akademiji sveučilišta u Splitu, gdje je danas redoviti profesor u trajnom zvanju. Samostalno izlaže od 1976. i do danas je imao 45 samostalnih izložbi, među kojima su: Galerija Forum, Zagreb, 1992. i 2007.; Galerija sv. Krševana, Šibenik, 1995., 2009. i 2011.; Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 1998 i 2002.; Galerija umjetnina, Split, 2003.¸Günzburg, Njemačka, 1995.; Treviso/Venecija, 1999.; Zavod HAZU – Palača Milesi, Split, 2014.; Memorijal Ive Kerdića, Osijek, 2016.; Nacionalni muzej moderne umjetnosti, 2018. Sudjelovao je i na više od 200 skupnih izložbi poput Trijenala hrvatskog kiparstva u Zagrebu, izložbe Suvremeno hrvatsko kiparstvo u Beču, Berlinu i Bratislavi 2009. godine te u Zagrebu, Ljubljani, Trstu i Pečuhu 2010.; na simpoziju Art Medal World Congress u Sofiji 2014.
Mijićevi radovi nalaze se u muzejskim i privatnim zbirkama u zemlji i inozemstvu, poput Muzeja suvremene umjetnosti u Dubrovniku, Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu, Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, Galerije umjetnina u Splitu, Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku.
