Izložba monokromnih slika na papiru Mila Sakača u Galeriji Josip Račić prva je njegova ambicioznija izložba nakon 2023. godine i retrospektivnog presjeka rada uz predstavljanje novog slikarskog ciklusa u Sveučilišnoj galeriji u Splitu. Umjetnici koji su u aktivnoj životnoj dobi i naponu energije poput Sakača malo kad razumiju da retrospektivnom izložbom i javnost i sebi samima, ma koliko to subliminalno bilo, postavljaju simboličnu točku, najavljuju neku razinu završetka svoje dotadašnje karijere, kreativnog interesa ili nadahnuća. Svaka retrospektiva je u suštini rekapitulacija dotadašnjeg opusa nakon koje je smislen jedino preporod, ponovno izmišljanje samog sebe, pokušaj ili još bolje kretanje u nekom novom stvaralački neutabanom pravcu, iskreno istraživanje medija, redefiniranje stečenog znanja i stvaralačkog iskustva. Kao kustos spominjane retrospektive, ovaj potrebni korak naprijed u Sakačevu uvijek agilnom radu, primijetio sam u metijerski neambicioznom ciklusu slika izvedenim neslikarskim, građevinskim akrilicima i premazima na rolama zaštitnog građevinskog papira. Unatoč monumentalnim dimenzijama, izvjesno je da je riječ o brzom i intenzivnom postupku, gotovo skicoznom, tijekom kojeg nema kalkuliranja i koji stoga precizno bilježi razinu umjetnikove tehničke i fizičke spremnosti, stvaralačku samosvijest i sigurnost. U suštini, Sakač je iz svog prepoznatljivog slikarskog duktusa radikalno izdvojio uvriježene, ali ključne metijerske i tržišne čimbenike – štafelajnu sliku na platnu i oku zavodljivu paletu boja. Kao da sustavno radi na nekoj vrsti samonametnute pokore ili provjere, izražajne mogućnosti sveo je na svega jedno, ali zato izrazito nabijeno akromatsko događanje u kojem gesta ostavlja (crni) trag na (bijeloj) podlozi. I sve to, ponavljam, u materijalu koji niti je namijenjen, niti pogoduje umjetničkom izražavanju, već je po svojoj prirodi neutralan, radni, funkcionalan, ukratko, nelijep. Umjetničko stvaralaštvo već cijelo proteklo stoljeće u težnji za participacijom u stvarnom životu provodi mazohističku opsesiju odmicanja od proizvoda visoko sofisticirane industrije umjetničkih materijala i utiče se sirovosti svakodnevnih, utilitarnih, bezličnih materijala i postupaka kojima se „stvarna“ egzistencija uspostavlja, gradi, razvija i održava. Sakač je po zvanju arhitekt stasao u obitelji građevinara pa su takvi materijali i njihova svojstva dio njegove formativne stvarnosti i kasnijeg radnog okruženja. Prelijevanje ove samorefleksije izborom materijala izvedbe u likovno područje očito mu nije bilo dovoljno izazovno pa si je konsekventno nametnuo i stiješnjen, izrazito izduženi format slike uvjetovan širinom role građevinskog papira i dužinom podloge na koju ga radi izvedbe pričvršćuje. Reminiscencije na arhitekturu izbijaju i iz motiva koji se ponavlja na Sakačevim sliko-crtežima. Naime, nikad ili rijetko kad se kompozicija iscrpljuje na čisto likovnom idiomu, bilo geometrijskom obliku, bilo polju boje, bilo čistoj gesti. Ma koliko prostor slike bio dvodimenzionalan, a forme izvučene po vertikali ili horizontali, barem osobno imam osjećaj da je u njezinoj jezgri komprimiran i reduciran motiv građevine iz kojeg se poslije razvija cijela kompozicija. Naravno, ovakva generalizacija ne može obuhvatiti, niti iscrpiti cijelu seriju slika, ali može ukazati na njezino ishodište. Jednom ustanovljenu matricu slikari Sakačeve tipologije u brzom slijedu potom razvijaju intuitivno, svojevrsnim izvedbenim automatizmom, uvijek naprijed, uvijek dalje, sve do zaključka serije.
Sakačeve slike-crteži su strasne. Njihova izražajnost zasnovana je na snažnom osjećaju materijala koji nanosi u debelom sloju, potom briše ili nadograđuje, u njega grebe i upisuje, a široke zamahe četkom nadograđuje i artikulira sitnom mrežom poteza ugljenom. Površina slikanog polja ne prekriva u potpunosti površinu podloge, već su taktilne osobine njezinog materijala i njezina nedeskriptivna, blijeda boja organski uključeni u kompoziciju. Riječ je o maniri koja je uobičajena za nepretenciozne stvaralačke postupke, koja u dojmu uvijek ostavlja osjećaj svježine, sugerira pojačani doživljaj samog procesa izvedbe, a na kulturološkoj razini percepcije odmak od prihvaćenih normi završenog savršenstva umjetničkog djela i nonšalantni odnos prema prevladavajućim uzusima tržišta umjetnina.
Duhovno i mentalno Sakač je kulturološki formiran u osamdesetim godinama obilježenim općom tendencijom oslobađanja od svih podjela među umjetničkim disciplinama, njihovom međusobnom plodonosnom kontaminacijom, kao i novim valom povezivanja akademskih umjetničkih disciplina sa živom, brzom, samoniklom uličnom umjetnošću i njezinim neodoljivim vokabularom grafizama. Riječ je o generacijskom senzibilitetu usko povezanim s tadašnjom klupskom i pop kulturom koji je kasnije dijelom prestao biti nadahnjujući, a dijelom je integriran u likovni mainstream. U svojevrsnom pogledu unatrag, Sakač u opticaj vraća likovni senzibilitet osamdesetih, osjećaj neposrednosti, poziv na dodir koji kao da zrači iz postava svitaka sliko-crteža izravno ovješenih i gotovo stopljenih sa zidovima galerije. Ustaljeno je mišljenje da su u čovjekovu organizmu komprimirani svi stupnjevi evolucije živih organizama, a u duhu pohranjena iskustva svih razdoblja života. Ne znam je li Milo Sakač ovim ciklusom oživio mladića u sebi, ali je svakako mene podsjetio na razdoblje u kojem sam i sâm učenjem i upijanjem stjecao znanja o području kojim se danas bavim. Velika pouka postmodernističke ideje je da ništa nije završeno niti apsolvirano i da svi sadržaji samo čekaju da se pojavi pojedinac čija ih imaginacija i strast mogu oživiti, ponovno aktualizirati i reinterpretirati u nekoj uvijek drugačijoj kvaliteti i značenju. Stoga budimo mladi još jednom, zapravo neprekidno.
Priredio: Branko Franceschi
