Promovirana monografija o 150 godina kazališta u Varaždinu

RECENZIJA MONOGRAFIJE “150 GODINA KAZALIŠTA U VARAŽDINU”
Akademik Boris Senker

Još od pradavnih vremena, kad su naši nomadski predci, kako pretpostavljaju antropolozi kulture, na svojim redovitim susretištima, na čvorištima svojih putova razmjenjivali ne samo materijalna dobra nego i obrede, plesove, glazbu, priče, i predstavljanje ljudskih radnji – i to baš u najdoslovnijem smislu stavljanja svojih dobara pred one kojima se ona nude, na nekoj prikladnoj podlozi što ta dobra i označuje kao ponuđena – još od tog doba mjesta izvedbe imala su poseban status u životnom okolišu ljudskih zajednica, bila su na neki način izdvojena, zaštićena, posvećena. I bila su posebna, kao što su i minute, sati ili čak dani izdvojeni za izvedbu na njima bili posebni, izdvojeni iz svakodnevnog tijeka vremena. Na tim su se mjestima u za to određenu razdoblju privremeno ukidala pravila svakidašnjeg života, na njima privremeno nije vrijedilo uvriježeno shvaćanje prostora, vremena, ovostranog i onostranog, sna i jave, skupnoga i pojedinačnog identiteta, ukratko uvriježeno shvaćanje zbilje. Bila su to mjesta na kojima je čovjek u sadašnjosti oživljavao prošlost, utjelovljivao mitske i povijesne praočeve i pramajke, nadnaravna bića, onostrane sile, a ujedno i pokušavao dokučiti što bi ga sve moglo snaći u budućnosti, čega mu se valja bojati, prema čemu bi trebao stremiti. U urbanim se sredinama posebnost mjesta izvedbe ponajčešće isticala i njihovim položajem u mreži ulica i trgova što povezuju privatne i javne, civilne, vjerske, vojne i ine građevine. Mjesta izvedbe nalazila su se uz svetišta, u središtu raskošnih dvorova i palača, na glavnim trgovima ili saobraćajnicama, a pod vlastima nesklonima umjetnosti, igri, zabavi, naprotiv, na mjestima izvan njihova domašaja, na sloboštinama. Bilo kako bilo, nikad se nije smatralo nevažnim gdje se mjesto izvedbe nalazi te tko i kako može do njega doći.

Da je i varaždinskom građanstvu na početku sedamdesetih godina 19. stoljeća, kad se njegovim zauzimanjem počelo raditi na podizanju zgrade u kojoj će se stanovnici i posjetitelji Varaždina okupljati ne samo na kazališnim predstavama, nego i na balovima, koncertima, skupovima i zabavama, bilo itekako stalo do toga da se ona što prije i što bolje sagradi, kao i do toga gdje će se nalaziti i koliko će reprezentativna biti pa koliko su bili pripravni u nju uložiti, što su od nje očekivali i kakvom su je svečanošću otvorili, odnosno sami sebi darovali, te s kolikom su je pomnjom u sljedećih 150 godina održavali i obnavljali – ali, da ne idealiziramo prošlost, nerijetko i zanemarivali, i doživljavali kao financijski teret i najvećega krivca za manjkove u gradskoj blagajni – pokazuju i uvodni članci ove monografije, povezani u poglavlje „Zgrada varaždinskog kazališta“, a  napisali su ih Ljerka Šimunić, Miroslav Klemm, Nenad Fabijanić, Ernest Fišer i, ponajviše, Vesna Kosec-Torjanac, ujedno i urednica monografije. Tema su njihovih priloga, bogato ilustriranih reprodukcijama relevantnih zemljovida, dokumenata, slika i fotografija, društveni i povijesni kontekst u kojem su počele pripreme za gradnju kazališta prema projektu Hermanna Helmera, na „nekadašnjem južnom grabištu, uz gradsko šetalište“, splet okolnosti u kojima je ono sagrađeno i otvoreno, potom u kakvom je stilu sagrađeno i, napokon,  svečanost kojom je 1873. otvoreno kao dugo željeni te s velikim nadama i dočekani „hram umjetnosti a dobrom zgodom i narodnosti“, kako su pisale onodobne novine. Čita se u ovom dijelu monografije i o nedostacima, prije svega tehničke naravi, te zgrade u usporedbi s modernim kazalištima, i o njezinoj uporabi tijekom kriznih godina u neumjetničke svrhe, kao što su, recimo, novačenje i cijepljenje, ali i za javno slušanje gramofonskih ploča, projekcije filmova i izložbe. Dobivaju se ponajvažnije obavijesti i o trima obnovama – napose iscrpno i pregledno o sad već dvadesetogodišnjem procesu obnove koji je počeo 2005. i još traje – kojima je kazalištu vraćen prvotni sjaj, a pritom je ono osuvremenjeno: tehnika je modernizirana, gledalište postalo komfornije, Miljenko Stančić oslikao je strop iznad stubišta prema Velikoj koncertnoj dvorani…

Razumije se da je kazališna zgrada stara 150 godina spomenik arhitekture, ali ona je i više od toga. Ona je, kao ključno mjesto susreta i razmjena, istodobno i skupni spomenar, podsjetnik na 150 godina društvenoga, kulturnog i političkog života u gradu, s gradom i za grad. Kazalištem se grad predstavlja svijetu, u njemu se svijet predstavlja gradu. Dakako njime se i u njemu grad predstavlja i samom sebi, njime se i u njemu grad stvara, potvrđuje, propitkuje i podriva vlastiti kulturni identitet. Kazalištem grad pamti svoju prošlost i prošlost sredine kojoj pripada, održava je živom, prisutnom na pozornici, tumači je, podsjeća na nju, sagledava je novim očima, nerijetko je, ne nužno u pejorativnu značenju, i izmišlja. Možda je točnije reći oblikuje, osmišljava, povezuje u priču. Kazalište jest zgrada koja je, ovdje u Varaždinu, uz nekoliko većih popravaka, obnova i preinaka, ušla u drugu polovicu drugog stoljeća svojega postojanog trajanja na, kako je rečeno, „nekadašnjem južnom grabištu, uz gradsko šetalište“. Ipak, Kazalište su ponad svega ljudi koji ga od posljednjih desetljeća 19. stoljeća održavaju živim, koji u njemu pripremaju, izvode i gledaju predstave. Tim su ljudima posvećena sljedeća poglavlja monografije: „Povijesni pregled razvoja kazališne umjetnosti u zgradi varaždinskog kazališta“, „Identitet varaždinskog kazališta“ i „Grad – Kazalište“. Multidisciplinarni suradnički tim, sastavljen od stručnjaka za razna područja koja se u kazalištu dodiruju i preklapaju, ispisuje u tim poglavljima kroniku kazališnog života u Varaždinu od otvorenja zgrade do današnjih dana, nastojeći spomenuti sve koji su ga održavali svojim umjetničkim i organizacijskim radom, a posebno ističući one koji su izvornim doprinosom presudno utjecali na identitet varaždinskog kazališta. Tako Marijan Varjačić, Snježana Banović, Vesna Kosec-Torjanac, Ernest Fišer, Senka Bulić, Ksenija Krčar, Ljerka Šimunić, Petar Eldan, Dubravko Torjanac, Nataša Maričić, Zdenka Weber, Raymond Rojnik, Ivana Slunjski i Vladimir Krušić naizmjence govore o važnim odsječcima varaždinske kazališne povijesti od prvih pokušaja stvaranja stalnoga kazališta u 19. stoljeću, preko djelovanja Hrvatskoga dramatskog društva u Varaždinu uoči Prvoga svjetskog rata, Gradskog kazališta i boravaka osječkoga kazališta u Varaždinu u međuratnim godinama, kazališnom životu za Drugoga svjetskog rata te kontinuiranom djelovanju poluprofesionalnoga pa profesionalnoga i, napokon, nacionalnog kazališta od 1945. godine naovamo. Izvješćuju o dramskom, napose kajkavskom, glazbenom i plesnom repertoaru, o kazalištu za djecu i mlade i Kazališnom studiju mladih, o scenografima, kostimografima, skladateljima, autorima plakata i dizajnerima, o suradnji s Varaždinskim baroknim večerima i Koncertnim uredom, o publici i kazališnim izdanjima… Nisu u tim pregledima, dakako, izostavljen ni ravnatelji, odnosno intendantice i intendanti, ni glumice i glumci, a gotovo 180 imena nalazi se na popisu članova glumačkoga ansambla u koji su prvi članovi primljeni 1945., a najnoviji preklani i lani. Svoje mjesto dobivaju i redatelji, od kojih su trojica, Petar Veček, Georgij Paro i Vladimir Gerić, izdvojeni kao tvorci triju prepoznatljivih kazališnih „svjetova“, te redateljice, koje su na varaždinsku pozornicu donijele „žensko redateljsko pismo“. Fotografije s predstava i pokusa i reprodukcije dokumenata, kazališnih cedulja i plakata daju ovoj monografiji, jednako kao i cjeloviti repertoari svih družina i ustanova koje je ova zgrada udomila od 1898. do 2023. te popisi članova uprava i umjetničkih ansambala u dvama razdobljima, od 1915. do 1922. i od 1945. do 2023., daju ovoj monografiji i veliku dokumentarnu vrijednost, zbog koje će ona postati nezaobilaznom literaturom za stručnjake što  će se baviti hrvatskim kazalištem 19., 20. i 21. stoljeća. Kazališna zgrada stara stoljeće i pol njom je pak dobila najbolji mogući dar za svoju važnu obljetnicu.