- Poezija u našem gradu odzvanja trgovima, dvoranama, kafićima. U organizaciji udruge Ritam misli već pet godina pulsira ljepota poetskog izričaja, Impuls poezija slavi svoj peti rođendan. U proteklih pet godina predstavila je varaždinskoj publici autore iz cijelog svijeta. Između ostalih slušali smo poeziju autora iz Konga, Koreje, Sirije, Francuske, Italije, Mađarske, Belgije, Litve, Makedonije, Srbije, Virginije, Bugarske i drugih zemalja. Nezaobilazni su autori iz Slovenije i naravno hrvatski autori koji daju poseban pečat samom Impulsu - kaže Ljubica Ribić u pozivu na to književno događanje.
U srijedu, 19. rujna s početkom u 19 sati u Rock Art Caffeu proslavit će se peti rođendan i uživati u poeziji jednog od najvećih hrvatskih pjesnika, Luke Paljetka i u poeziji prisutnih autora.
Luko Paljetak, hrvatski je književnik i akademik. Autor je brojnih zbirki pjesama, knjiga za djecu, znanstvenih studija, članaka, eseja i antologija. Čovjek radosnog pogleda i velikog djetinjeg osmijeha. Dubrovčanin, gospar koji slavi život ispisujući mora riječi u igri života.Uz akademika Luku Paljetka, večer će svojom glazbom upotpuniti mladi varaždinski glazbenici Lora Breški i Tomislav Jarmić.
Poezija kao uzvišen oblik književnosti donosi ljepotu misli i snagu riječi iskazanu na jedinstven način autora. Ona prkosi i upozorava, miluje i kori, ona je sveobuhvatna u svojoj širini i intimna u dubini emocija.Program Impuls poezija u kafiću traje godinama zahvaljujući entuzijazmu i ljubavi prema književnosti pjesničkog para Ljubice Ribić i Milana Novaka koji će na svoj svojstven način voditi i ovu večer.
Priča o ptici
Negdje postoji ptica i ta je ptica moja
i cvrkuće i leti i među lišće sjeda
i odavno se znamo – ali ja ne znam koja,
koja je moja ptica, koja me ptica ide
znam samo da se znamo znam da me ona gleda
samo jâ ne vidim je a svi je drugi vide
i svi je dobro znaju; kažem ja ptici svojoj
jesi li ptico možda nalična drugoj ptici kojoj
ne govori mi ništa ali znam da se smije
Postoji moja ptica koja se negdje krije
i postoji i pjeva, ja ponekad je kušam
da vidim je li moja da nije druga neka
pa pobjegnem u kamen ona me tamo čeka
i pjeva mnogo ljepše i ja je opet slušam
i znam: postoji ptica i ta je ptica moja
i poznamo se dugo, ali ja ne znam koja
Ipak se svakog dana ponovno ptici javim
pričam joj neku priču o proljećima samim
pa uzmem negdje nebo i obojim ga plavim
svoj udio u suncu u kutak negdje stavim
posadim malo drvo i čekam, pticu mamim
dozivam svoju pticu – u neizmjernom broju
tad slete mnoge ptice, ptice sa sviju grana
a ja tek sada ne znam prepoznat pticu svoju
Znam samo da je blizu zaklopim oči stojim
pa preplaše se ptice noževa moga znoja
Luko Paljetak
