Priča Tomislava Ribića Klupko nagrađena je na Susretima riječi 1999. godine prvom nagradom stručnog povjerenstva
KLUPKO
Probudio se tog jutra s nekim neodređenim okusom gađenja prema samome sebi. Osjećao je da je izgubio samopoštovanje otkako ga je napustila djevojka. Djevojka je ispraznila njegov novčanik, nazvala taksi i mahnula mu podignutim srednjim prstom. Zapalio je cigaretu. Povukao dim po dim. Ništa se nije dogodilo.
Odvukao se do prozora sporo kao otrovani štakor. Jutro je zaoralo ulicu maglom. Pijanci i ulični klošari ispijali su jutarnju rakiju. Sve je sličilo prosincu, na tamni srednji vijek i doba kuge. Prišao je do prijemnika. Htio ga je uključiti, ali je odustao.
“Mrzim vijesti. Mrzim iznenađenja, a vijesti su ih pune.”
Sjeo je za računalo i razmišljao o romanu. U njegovoj glavi bila je zacementirana samo jedna riječ: ROMAN. Satima je sjedio paleći i gaseći cigarete, ispijajući viski i kavu. U glavi mu se odmotavala slika klupka koje je sličilo na crijevo za kobasice. Stao ga je opetovano namotavati i shvatio je da odmotava i zamotava vlastiti mozak. Na kraju je napisao pjesmu. Lošu pjesmu.
“Ma koja poezija!? Ja sam ozbiljan pisac. Tri stiha o kurvi s obrazima boje marelice ne donose lovu.”
“Ništa od love. Ništa od romana. Baš sam za kurac!”– mumljao je u bradu.
Ideje o romanu nije bilo na vidiku. Izgubila se radnja. Nestali su likovi. Odlučio je krenuti u potragu za likovima. U uhu mu je tutnjalo. Udaljeni ritam zvučao je kao da dolazi iz daleke tajge i da će ovdje doći tek prekosutra. Morao se sabrati. A sabrati se – značilo je dobro se povaljati s mekim ženskim tijelom.
“Debili bi stalno hop, hop. Bože, pa i ja. Ali ja nisam debil.”
“Nedostatak seksa ponekad djeluje katastrofalno na ljudski um!”– rekla je djevojka.
Uputio se ulicom prema starom gradskom kupalištu s turskom kupelji. Tamo će naći likove. Meke žene nagih tijela u pari turske kupelji koje će ga polijevati mlazovima vode. I već je vidio kako ga maze, ljube, kako trlja njihova tijela bijelom sapunicom, kako ih polijeva, kako se svi pretvaraju u jedno klupko satkano iz tijela i sve postaje jedno tijelo. Uzbudila ga je ta pomisao. Ubrzao je korak. Dvije sjene nalaze se u uglu pored bačve za naftu. Kad im se približio, skrenule su desno. Noge su ga nosile za njima.
Stajao je ispred visoke sive zgrade nalik na skladište. Vrata su bila odškrinuta. Para se lagano penjala uz vrata. Ušao je. Neka sila nosila ga je sve dublje i dublje u zgradu. Brzo je koračao skidajući dio po dio odjeće. Sada je bos u sluzavoj tekućini. Osjećao je oko sebe samo kožu. Toplu kožu bez mirisa. Lizao je i ljubio tu kožu. Osjećao je da su ga žene smotale u klupko svojih toplih koža. Rikao je od zadovoljstva. Topla para je nestala. Iz tuševa je kapala hladna voda.
Klaonica je bila prazna. Stajao je nag između obješenih svinjskih polovica.
Susreti riječi 1999. 1. nagrada ocjenjivačkog povjerenstva za priču Klupko (pobjednik Susreta)
