Danas objavljujemo priču Tomislava Ribića Blues šumskih patuljaka iz zbirke priča Madona na prozoru. Priča je objavljena i u Večernjem listu.
Sniježilo je. Lagano. Rijetke bijele pahulje padale su na smrznuto inje. Predvečerje je utonulo u novu dugu noć na ratištu. Njegova grupa smjestila se u prizemlju male kuće stradale od udara granate. Kućna vrata bila su razvaljena, a hodnik krcat praznim sanducima mineralne vode „Lipički studenac". Uvečer bi prislonili vrata na ulaz u kuću i prekrili ih vojničkim dekama da studen i vlaga ne uđu u kuću. Iza vrata namjestiše prazne sanduke da ih u slučaju neprijateljskog upada u kuću probudi njihova buka.
– Kad djeca usnu, patuljci izlaze iz zidova. U vreće skupljaju dječje snove i u svojim radionicama pretvaraju ih u drago kamenje. A u svakom kamenu zatočen je jedan san – uspavljivala ga je majka pričama koje je smišljala o patuljcima.
Nabacao je drva u peć i bacio pogled kroz otvoren prozor. Ispod prozora ležao je mrtav pas. Pričinilo mu se da se pomiče, da ga nose nevidljiva bića. Preko rijeke pratio ih je neprijatelj. Dim iz dimnjaka stapao se s bojom sumraka negdje iznad Gavrinice.
– Spaja se na dvije tisuće metara visine – pomislio je.
Brojio je šteke s cigaretama. Poslagao ih je na tri hrpe, za svaki vod po jednu. Podijelit će ih poslije jutarnjeg sastanka. Nekoliko je šteka odvojio i odlučio ih razdijeliti još večeras. Izašao je na trijem i stao u krv od jutrošnje svinjokolje. Noć je puzala vrtom s neprijateljske linije. Polja neobranog kukuruza, zapuštena, tamna, zaspala su pod tankim zimskim prekrivačem. Bijelo grmlje u daljini podsjeti ga na bijele šljemove koji su tih dana navraćali na prvu liniju.
– Sve me podsjeća na film „Pasji život", ako ste ga gledali – odvratio mu je mljekar prilikom razgledavanja porušene lipičke ergele.
– „Walk on the wild side!" – protutnja mu poput granate mozgom dok je zimsko sivilo porušenih zgrada i blatnjavih putova zarezivalo nevidljive tragove u braniteljima.
Stupio je na cestu, mračnu, nepoznatu. Cestu za koju nije znao odakle dolazi i kamo vodi. Pričini mu se kao da je na vrhu brijega. Uostalom, u posljednjih devet dana bijaše mu to prvi izlazak izvan dvorišta. Stao se uspinjati cestom do prvih kuća. Zastao je i zapalio cigaretu. Hladni zrak štipao ga je za lice. Udisao ga je punim plućima. Promatrao je tišinu. Nedostajala mu je muzika, svjetla grada, dan bez zavijanja sirena, gašenja uličnih svjetiljki, zamračenja. Nedostajali su mu izlasci, nogomet. Sve je odjednom prestalo u njegovu životu. Sve se preko noći okrenulo. Sjetio se dana kad su pauci padali s neba. Pričalo se da nisu pauci, već bojni otrovi. Te večeri za vrijeme zračne uzbune doživio je svoje prvo zamračenje u podrumu stambene zgrade. I vidio je patuljke kako trče podrumskim skloništem i prolaze kroz zidove.
– Još šest dana i smjena – razmišljao je hodajući cestom. Zastao je pred kućom koja se uvukla u zemlju, kao da je div stao na nju i zgužvao je.
– Malo nas je u ovoj smijeni. Nit' sto devedeset dragovoljaca od šesto s popisa. Izvukli su se tatini sinovi, debelokošci – pomalo ljutit od misli koje su mu prolazile glavom koračao je prema vratima potonule kuće. Rat ga je iznenadio, zaustavio u njegovim snovima. Imao je čudne snove. Svaki bi se iznenada prekinuo nekim novim zamračenjem. San bi ostao nedovršen. Sanjao je u kratkim rezovima. Zemunica, štakori se penju zidovima, mrtav pas. Zamračenje. Srušena kuća, bijela vjenčanica, mrtva djevojka. Zamračenje. Šuma, snijeg, trag krvi. Livada, patuljci izlaze iz zemlje. Sviraju blues. Oni i J. J. Cale. Clapton. I opet zamračenje. Sve je to shvatio kao veliki životni peh. I rat i treći odlazak na ratište. Noć. Zamračenje.
– Adu je sinoć odvezla hitna u Banjake. Zamračenje uma! Totalni delirium tremens! Nije se trijeznio tri dana, mokrio je i vršio nuždu ne znajući za sebe – ispriča mu na brzinu Boris. – Nismo mogli podnijeti taj smrad u deset kvadrata podruma – slušao ga je, a riječi kao da su prolazile kroz njega.
Podijeli cigarete dečkima, izvuče šteku ispod pazuha i dobaci je Borisu. Igrao se cigaretom među prstima. Sagnuo se i u čučnju zapalio cigaretu. Stisnuo je preostale dvije šteke ispod pazuha i krenuo cestom prema idućoj kući.
Noć se plavila bojom indiga, masnom i tamnom, dubokom kao bunar. Nesigurno je koračao poljem do iduće skupine kuća. Kao da je posrtao.
Pratili su ga već neko vrijeme. Pratili su ga od trenutka kada je zapalio cigaretu. Bio je savršena meta. Snajperist je bio pripit, ali precizan.
Odjednom mu postade toplije. Ležao je na ledini i gledao zvjezdano nebo. Pred njim se stvorila velika koncertna bina s golemim zvučnicima i impozantnom rasvjetom. Nije se mogao sjetiti kako se ovdje zatekao.
– Woodstock... Koja li je godina? 1991. – nasmijao se. Vidio je blijedožuti plakat s ispisanim imenima: Bob Dylan, CSN & Y, Lynard Skynard. Toplina mu je strujala tijelom. Adrenalin je proradio.
A onda se dogodi čudo. Pojavi se Scarlet Rivera s violinom u ruci, ista onakva kao u spotu kada ju je prvi put vidio davne 1976. godine. Lagano je povukla gudalom. Dylan je započeo... „Pistols shots ring out in the...". Stajao je i svirao na bini. Svirao je zajedno s Dylanom pjesmu „Hurricane". I opet se desi onaj kratak rez. Zamračenje. Prenuo se i vidio kako se Crosby, Stills, Nash i Young penju na pozornicu.
– Večeras ćemo izvesti nekoliko stvari Neila Younga – reče David Crosby i nasmije se samom sebi u brk. – „Tonight's the night!" Usnu harmoniku svirat će... – čuo je kako mu Neil Young izgovara ime. Nije dočekao izlazak na pozornicu. Ponovilo se zamračenje.
Ispod lišća stali su izvirati patuljci. Promatrali su beživotno, a još toplo tijelo i stali ga pokrivati lišćem u pustopoljini Pakraca. Razlilo se nebo hladnim, plavičastim zvijezdama nad cijelim krajem.
– Izgradit ćemo zvukozid da nas ne čuju na drugoj strani rijeke. Samo ti spavaj i sanjaj – šaptali su mu tiho u uho patuljci.
Ležao je zgrčen. Miran. Stisnuo se. Povukao u puževu kućicu. Čuo je čudesne zvukove, pucketanje grančica ispod tanke kore snijega. I glasove. Rif gitare zazvučao je poput kiše metaka. Granata koja je pala u blizini i pogodila staju zazvučala je poput solo dionice bubnjeva. Vrisak publike zamijenio je vriskom ranjenih. Bivalo mu je sve toplije i toplije. Osjetio je kao da ga neka mala bića nose. Polagano. Vidio je male crvene kapice. Ponovno... zamračenje.
– Svake večeri, umorni, poslije iscrpljujućeg rada u rudniku, vraćali bi se u malu šumsku kućicu – sjeti se kako je pričala majka.
– Patuljci – promrmljao je. Pod pazuhom je stiskao dvije šteke cigareta. Vidio je to iz noćnog sivila s dvije tisuće metara dok mu se duša polako penjala u neki drugi prostor. Osjetio je kako se patuljci otimaju za cigarete, otvaraju kutije i puše. Nosnice mu bijahu ispunjene nekim slatkastim mirisom. Vidio je Borisa, Krešu, Josipa, vidio je branitelje na pragovima malih kuća s puškama na noćnoj straži.
Tišina je postala bijela. Snijeg je skrio krvave tragove. Samo su na mjestima izvirali crveni vrhovi kapa patuljaka. Činilo mu se da su kaplje krvi. Sve je polako nestajalo u magli dima cigareta koja ga je uzdizala uz zvuk bluesa. Lynard Skynard i on u istom avionu. Zamračenje.
