Danas objavljujemo priču književnika Tomislava Ribića Muholovac koja je objavljena u Večernjem listu, a na Susretima riječi nagrađena je drugom nagradom.
MUHOLOVAC
***
Konrad Gombawitzky je otvorio prozor. U desnom kutu ugnijezdio se pauk. Pažljivo ga je skinuo mrežicom za skidanje gamadi. “Na treći znak Geofizičkog zavoda bilo je šest sati...”– ponavljao je Konrad. Uzeo je krpu za prašinu i krenuo brisati sjajni rokoko namještaj naslijeđen od bake, poljske glumice udate za višeg državnog činovnika nekadašnje kraljevine. Konrad, umirovljeni bankarski revizor, nije poznavao mnogo ljudi. Živio je povučeno. Tako ga je od vanjskog svijeta ogradila majka. “Konči! Komm aus Sand raus! Ne igrati se u pijesak z drugimi šmrkljivci!”– često ga je prekoravala majka prateći svaki njegov pokret.
“Ja, Mutti...” – promrmljao bi ozlojađeno i nastavio sa strane promatrati vršnjake u igri.
Tako je tekao njegov život koji je proživio uglavnom sa strane. Postavio se u ulogu pasivnog promatrača događaja. Nikada nije komentirao nogomet, politiku ili nove frizure kolegica na poslu koje su vjerojatno također bile dio politike.*
Konči je mrzio muhe. I baš tog ranog jesenjeg jutra jedna je uletjela kroz otvoreni kuhinjski prozor. Bezuspješno nastoji uhvatiti nesnošljivog mu dvokrilnog kukca - bio je loš muholovac. Njegova majka zgrabila bi s dva prsta muhu u letu i to onu ljetnu, brzu, a on nije mogao uloviti ni ovu tromu jesenju. Uvijek je zavidio majci na brzini i spretnosti kojom ih je lovila.
“Komm, komm zu mir! Du kleine, dreckige! – mamila je majka umiljatim sopranom muhe. Ispočetka mu se to gadilo, ali je poslije hvalio njenu spretnost.
Muhu je vrebao već dva sata – lovački bezuspješno. Obukao je odijelo i otišao u prodavaonicu kupiti otrov za muhe. Vratio se bez otrova. Muhe nije bilo.
“Izađi! Izađi , kukavice!”– dozivao je muhu siktajući.
***
Idući dan obišao je sve gradske prodavaonice. Otrov je bio rasprodan. Sezona muha je odavno prošla. Uputili su ga u ljekarnu na kraju starog Sajmišta, iza nasipa, na početku šume.
Izjurio je bez pozdrava. Bez vile danke... servus, die gnaedige…
***
Magla se spuštala nad kanalom. Bosonogi Romi trčali su prema nasipu.
Ljekarna je bila u neuglednoj kući s raspelom na pročelju. Na drvenoj dasci pisalo je nevještim rukopisom: APO T EKA. S obje strane kuće dizali su se izrezbareni stupovi. Stupovi su po sebi imali otvore u kojima su se nalazili šareni kipići Isusa, Marije i svetaca. Nad ulaznim vratima bio je kip crne Madone s malim crnim Isusom. Vrata oslikana ljekovitim biljem bila su odškrinuta. Nizak, garavi muškarac sjedio je u drvenoj fotelji nasuprot police s osušenim biljkama i zmijskim kožama. Na čelu je imao nacrtano veliko oko. Iz nogavice mu je iskliznula pijavica. Konči je osjetio nelagodu. Osjetio je da se nešto čudno počelo zbivati s njime od trenutka kada je stupio u taj prostor međusvijeta. Kao da je stupio u prostor između raja i pakla, korak do čistilišta.
“Otrov za muhe?” – promrmljao je muškarac pogledavši ga ravno u oči. Konči je problijedio. Znao je da ga je čovjek očekivao.
“ Postupite oprezno...”– nadodao je tetovirani muškarac. “Muškarac je vještac!” – preznojavao se šutke Konči.
“Sutra u osam...” – zaključio je muškarac uskovitlavši oluju u glavi Konrada.
U prostoriji je postajalo sve mračnije. Kao da se kroz prozore ulila noć u sobu.
Trčao je nasipom kroz magleni tunel. Sudarao se s raslinjem i granjem, posrtao, padao. Porezao je prst na odbačenom limu prilikom jednog od padova. Krvario je i našao se nakon nekog vremena ponovo pred mističnom apotekom. Dotaknuo je nespretno kip Madone s crnin Isusom i srušio ga. Šutnuo ga je nogom i ušao u praznu kuću.
***
Pospremio je pažljivo bočicu ispod sudopera, zajedno s glinenom svjetiljkom i crvenom svijećom. Dobio je usmenu uputu kako upotrijebiti otrov za muhe. Otrov je bio veoma rijedak i trebalo ga je uliti u gornji, udubljeni dio svjetiljke iznad mjesta za svijeću. Miris je omamljivao muhe. Bio je bezopasan za čovjeka.
***
Upravo se spremio obrisati prašinu, kad spazi muhu na rubu stola. Brzo je zatvorio sve prozore. Zlokobno se nasmijao i posegnuo za otrovom. Pravio se da je nema. Nožićem je stao guliti jabuku. Nespretno je zarezao već ozlijeđeni prst. Kap krvi pala je u otrov. Svijećnjak se prevrnuo, otrov razlio po ruci. Muha je sjedila na svijećnjaku i srkala otrov. Pokušava insekta uhvati s dva prsta, kao što znalački lovi njegova majka. To je bila prilika koja se ne propušta.
“Endlich!” – poskočio je...
“Komm, komm du dreckige!”– napokon je vidio sebe kao uspješnog muholovca.
Muha je ležala na stolu. Omamljena. Prvo joj je slomio krila. Smijao se dok joj je pincetom čupao nožice. Zatim čvrsto zgrabi kukca između prstiju kako bi čačkalicom iskopao oči, pa otkinuo glavu... Muhina glava zavukla mu se u ranu na prstu.
Čuo je muhu kako se smije. Smijeh je postajo sve glasnijim.
Sjedio je satima, danima zagledan u otrov. Iz razmišljanja ga je prenula buka. Okrenuo se i ugledao vatrogasce kako prodiru kroz razvaljena vrata. Ušli su u kuhinju. Jedan mu se približio. Konrad Gombawitzky nije bio previše iznenađen kada se našao između dva prsta.
