Danas objavljujemo pjesmu pjesnikinje Biserke Težački Kekić " Kome kaplja kaplje".
Kome kaplja kaplje
Svako malo
na računalo kapne vrela
kap svijeće.
I računalo se za toliko
smanji. No iz vrele kapi
razvije se novo, maleno
računalo.
Iako je rana na računalu
popunjena,
ona ga ipak žari.
Jer jedan je njegov dio
nepovratno nestao
u svome nevremenu.
Maleno pak računalo
prema kapljama je svijeća
ravnodušno.
Ono se osjeća od njih
zaštićeno u matičnome
sklopu.
A veliko računalo
bilo bi bešćutno kada bi
malome reklo
ono što je njemu, starome,
jasno: „Kome kaplja
kaplje? Tebi kaplje.“
Rastrojstvo
Papir sve može podnijeti.
Pa i kada nad njega
čučne Vrijeme i po njemu se
pomokri.
Ili perje raščerečene ptice.
Izvjesno razočaranje
pogodilo ju je kao grom.
Duša nije znala kamo bi.
Nebo je na tom stupnju
rastrojstva
previsoko. Pakao je smrdljiv
kao zahod.
Papir je uzrok rastrojstva
i njegova svrha.
Pomućeni novinski članak
bljesnuo je kao grom.
Dušu udario.
Sada, kao ukočeno
čudovište, ona se obraća
papiru da joj čudovišnost
osmisli.
Da joj priskrbi
pristojno Vrijeme.
Takvo koje u mraku ne piša.
Munja Janka Polića Kamova
Janko Polić Kamov bitku se popeo
na leđa i luđački ga jahao. Munja pak
iz Jankove glave usmjerila se prema
duševnosti onog stoljeća. I prodrla sve do
dvadeset prvog.
Bitak je bio dosad, pa i sada jest,
bijesan konj.
Riječi se može oploditi
mirnim snom, staviti ih u svjetiljku
i njome osvijetliti stranputicu.
Bitak obuzdati i pripitomiti, neka iz ruku
jede ekološki uzgojenu zob.
No u žicama računala taloži se
otrov i kroz njih izlučuje u svijet
s početka onog stoljeća. Janko Polić Kamov
guta otrov i slavodobitno umire.
Ta ipak je on još uvijek živ.
