/naslovna fotografija - Petar Gudelj, fotografirao Ognjen Karabegović/
Istaknuti crnogorski književnik Miraš Martinović priredio je izbor iz poezije hrvatskog pjesnika Petra Gudelja s naslovom ,,Zemlja u jeziku.” Izdavač ovog priređenog izdanja je Vijeće crnogorske nacionalne manjine grada Zagreba, Centar za kulturu Tivat i Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore. Petar Gudelj dobitnik je brojnih nagrada i priznanja za svoju poeziju. Autor je više od dvadeset zbirki poezije. Dva velika pjesnika povezuje dugogodišnje prijateljstvo i poezija u kojoj su satkane antička i ilirska mitologija; tradicija i avangarda, prošlost i budućnost; traganja i razmišljanja; stećci i groblja. ,,Zemlja u jeziku” sadrži deset tematskih poglavlja koja je stilski i znalački odabrao Miraš Martinović. Zapravo u samom izboru je sublimacija šest decenija stvaralaštva samog Gudelja. Napraviti ovako složen izbor bilo je više nego zahtjevno no Martinović je u tome itekako uspio. Poezija Petra Gudelja krije u sebi ali i svjedoči o tekovinama kroz koje se prožimaju autorovi počeci sa samog hrvatskog kamena, preko helenizma, arhitekture, mora, zvijezda, smrti, vjetra i mitologije koja je evidentna. Na razvoj Gudeljove umjetničke lirike veliki utjecaj izvršila su
društvena i politička previranja kada pjesnik kao čovjek i pojedinac, postaje svjesniji sebe, svojih prava, potreba i vrijednosti, nastojeći izraziti svoj stav, misli i osjećanja prema etičnosti i idealima koji ga prate na njegovom životnom putu.
Petar Gudelj kao da hoće rastvoriti stvarnost na njene osnovne, a često i složene elemente. Na činjenice, povijest sjećanja, na prve utiske, na (ne)jasan osjećaj prapočetka, mnoštvo rasutih impulsa koji kroz auru autorove poezije poprimaju nevjerojatnu snagu i dinamiku. Petar Gudelj kroz sublimaciju životnog iskustva unosi najdragocjenije književno-poetske vrijednosti međutim, ne udaljava se od one iskonske i vječne poetske linije koja čitavu svjetsku povijest poezije spaja u jedno. Za njega poezija nije sredstvo da skreće pažnju na sebe, no autor ipak pokazuje demonstraciju leksičkog i sintaktičkog umijeća. Njegov je jezik (hrvatski) isti onaj svakodnevni, jezik, njegovih predaka a muzikalnost njegove poezije dobiva na posebnom značaju. Poezija je jedan oblik simboličke mjere koja se konstantno pomjera, raste, transformirajući iskustvo teksta u iskustvo supstancijalne krize. Pjesme ne predstavljaju samo objave, niti granično mjesto vidljivosti događaja one predstavljaju galaktički put ka jedinstvenom univerzumu pjesnika.
U pjesmi IZ DUBOKIH GRČKIH DUBINA autor navodi:
Dozvao Tanju iz dubokih grčkih dubina
Iz mikenskoga svijeta
Nada se sastati s tobom sredinom listopada
Gdje?
U nekoj erebskoj Grzi.
Na međuzvjezdanoj Zvezdari
U prešumnoj krošnji tvoga avalskog hrasta.
Ta efektivna dimenzija riječi posebno je uočljiva u pjesništvu. Lirska je pjesma kratka i ne voli beskrajne opise i tumačenja.
Zato poetskom sadržaju jezičnog izraza dodaje njegovu efektivnu vrijednost. O autorovom izboru riječi, o njihovom slaganju, zavisi stilsko izražavanje autora, ali ono zavisi i o finom instrumentu čitateljeve senzibilnosti i o njegovom osobnom bogatstvu leksičke usvojenosti koja dominira ovom pjesmom. Jezičku strukturu pretvorio je u poetsku poruku, a stih je dobio cjelovit smisao. Ne doživljavamo samo paralele suprotnih poetskih svjetova već i ljepotu i pjesnikovu tugu, nego (možda) i svu tragiku ljudskog postojanja, ali i pjesnikov estetski osjećaj koji se pokazuje u kontrastnom izrazu – čime pjesnikova poruka dobiva kompletan smisao. Sami autor unosi nešto svoje osobno u poeziju, ali govori jednostavno, riječima svakodnevice i iz tog perfekcionizma gradi ljepotu stihova. Sintagmu poezije Gudelja osnažuju i činjenice suprotstavljene po svojem obimu i snazi. Gudelj je svjestan prolaznosti u fragmentima postojanja na Zemlji, on nam šalje istinski jake poruke prožete kozmopolitskim mislima prema kojima nitko ne može biti ravnodušan. Kao istinski stvaralac, on u svojim rukama drži Janusov ključ, početka i kraja. Sublimacija njegove poezije, iskazana je jakom unutrašnjom aurom, koja se manifestira u gotovo svim njegovim pjesmama.
U pjesmi: ENEJINO POSLJEDNJE SVJEDOČENJE O TROJI autor navodi:
Ostavljali smo trojanske zidine
Oblivene ljudskom krvlju i medom
U polju, pod Trojom, umirali su konji
To je sve što mogu posvjedočiti
Ostalo potražite Homera
U svom helenističkom traganju i prožimanju svijeta onog ličnog u sebi, i onom oko sebe, i svojom formom autor nam postavlja mnoga pitanja, i daje nam mnoge (drevne) odgovore, za apokaliptične trenutke koji se dešavaju u nama samima. Magnetska privlačnost Gudeljove poezije, potiče nas na razmišljanje o svim sferama postojanja drevne Troje. Putem svog jedinstvenog književnog identiteta, Gudelj stvara introspektivni govor, kojim sebe i svakoga čitatelja suočava s identifikacijom kristalno jasnih tokova misli i svjetlosti. Kako bi se izgradio jedan smisaoni i povezan sistem simbola, pjesnik od svojih najranijih ciklusa do kraja, strpljivo, prvo rekonstruira, kleše i osmišljava svijet u kojem se zatekao, pa rukom vještog kipara kleše svoje stihove. Svijest ne smije zaboraviti na svoju konačnost, ne smije izgubiti taj drhtaj u strepnji ispred svoje posljednje mogućnosti, ispred smrti. Sve dok je tijelo čovjeka i pjesnika u drhtaju ono je u životu, ono je sretno jer je sinteza duše ta u kojoj se stapaju beskonačni univerzumi. Pjesnik koji je najsvjesniji konačnosti, je onaj koji iz strepnje vremenu prkosi, stvara u budnosti, brže, jedinstvenije od drugih, njega nazivamo genijem. Genije, kaže Max Dessoir, je sličan drugim ljudima, ali se prema njima odnosi kao budan čovjek prema ljudima u polusnu.
Zato i Petar Gudelj predstavlja metafizičku snagu umjetnosti kroz njega pjesma izlazi, prosijava kroz niti vjekova. Sputa li se pjesnik fizički ili misaono nanosi mu se bol tananoj slobodi duha. Pjesma tako postaje konačište njegove slobode, neponovljivo stanje nirvane. Geneza nastajanja ,,Zemlje u jeziku” koju je priredio Miraš Martinović je djelo o velikom autoru Petru Gudelju koji uzima od svoga života ne bi li dao posebno shvaćanje umjetnosti. U toj beskrajnoj igri onoga koji čita i onoga koji piše je pjesma, a u jeziku je život koji miješa svoje sadržaje s pjesmama. U jeziku je čitavo kulturno pamćenje, (jednog naroda) njegova neizrecivost nije samo iluzija koja treba obavijati i materiju i oblik: i predmet pjesničkog priopćenja već ona treba trajati kroz mnoge decenije i vjekove postojanja kao što nas i drevna Troja nadahnjuje da i dalje tragamo za njom. Stari Grci su poeziji davali (darivali) posebno mjesto, odvajajući je od umjetnosti, a poezija Gudelja jeste umjetnost. Sve pjesme su psihološki-etičke, jezično i sociološki upečatljive i funkcionalne. Poezija Gudelja obećavajuće direktno i smjelo postavlja pitanja o kojima nije mnogo pisano u književnosti ili kojima barem do sada nije bilo dato centralno mjesto, ali u izvjesnom smislu on prati svoj Prometejski put i razbija društveno određene, norme koje su vjekovima nesumnjivo karakteristične za naše balkansko podneblje. Gudelj čitatelju kroz poeziju pruža bijeg iz često sumorne današnjice i stvarnosti. Nesumnjivo je da će ,,Zemlja u jeziku” biti iznimno uspjela knjiga koja će naći svoj put do čitatelja koji će joj se uvijek i iznova vraćati.
