Sigurno vas ima koji volite čitati, a ako još pritom želite osjetiti adrenalinski osjećaj prilikom čitanja, a da nije potaknut strahom, ovo je prava knjiga za vas. Nakladnik je Profil, a možete je pronaći kako u knjižarama tako i u knjižnicama.
Teško je opisati način pisanja Jasena Boke budući da se isprepleću njegovi doživljaji na putu kojim je navodno prošao Marko Polo prema Kini i nazad (u knjizi su navedeni čak dokazi gdje Marko Polo nije bio), nevjerojatno zanimljive usporedbe poimanja kulture Istoka i Zapada, ulaženje u srž načina razmišljanja čitavih naroda i pojedinaca, zgodni skokovi i usporedbe s našim političarima, te navođenje istine o stvarnoj povijesti. Nevjerojatnim osjećajem za dramaturgiju opisuje svoje doživljaje od Sijana (Xian) pa dalje preko Pakistana, Afganistana, Irana… sve do Turske za koju, s pravom, žali što zanemaruje nasljeđe i što neumjereno preuzima zapadne gastronomske pravce.
U knjizi nas upoznaje s Kinom kakvu nećete sresti na svom organiziranom turističkom putovanju. Također saznajemo da se na krajnjem zapadnom dijelu nalazi pustinja Takla Makan (hrv. Uđeš, a ne izađeš) čijim su rubnim dijelovima prolazila dva Puta svile, a mjesto je nevjerojatnih arheoloških nalazišta koje su opljačkali ponajviše Englezi. Pokušajte zamisliti plavooki narod u Pakistanu koji uzgaja vinovu lozu i pije vino, a nema bogove ni svece po kojima bi djeci davali imena! Tako je upoznao Inženjera, Vozača, Jasera Arafata, Sadama Huseina, Komandanta, Računalo, Pepsi, gospođu Thank You (Hvala)…
Odličnim humorom opisuje susrete s mladim ljudima iz Afganistana i Irana koji sanjaju o odlasku na Zapad što je gotovo nemoguće poslanje. No, oni marljivo uče engleski i zanimaju se kod Boke hoće li uspjeti. Ne želeći im uništiti nadu na svoj način potvrđuje kako je sve moguće.
Kako i sam puno putujem, ali za razliku od Jasena Boke biram što bolje hotele, nasmijala me priča o hotelu u Alamutu (Iran), odnosno razgovor s vlasnikom hotela sa samo jednom sobom za 20 ljudi, bez zahoda i kupaonice, koji kaže da će hotel proširiti i dodati još 20 kreveta i to srušivši zid između hotelske i susjedne sobe. I kako se vlasnik tog „hotela“ čudi: „Tuš? I zahod u sobi? Stvarno? Ma čekaj, tko bi htio imati zahod u sobi???“ - odgovarajući na Jasenovu šaljivu rečenicu kojom vlasniku potvrđuje da naši hoteli nemaju tuš i zahod u sobama nastavljajući: „Ali vidio sam jedan u nekom hotelu u Beču. I ne samo da je soba imala tuš, nego i zahod!“, a sve zato što su vlasniku još neki stranci spomenuli da bi tako što trebao imati u sobi.
Treba li reći kako se 320 stranica čita u jednom dahu i razmišlja o ponovnom čitanju da se bolje zapamti činjenice i zanimljivosti o kojima se može pričati u društvu i to prilikom više susreta.
