Ušuljava se u spavaonicu. Ja duboko dišem. Glumim kao ni u jednoj predstavi. Struka bi me nagradila glumačkim Oscarom. Izgovaram rečenice novih nastavaka sapunice. Zbog izbora teksta ista bi mi nagrada ubrzo mogla biti oduzeta. A ja ne bih imala dovoljno novca za dobre odvjetnike i oduzeto mi nitko ne bi vratio. Upravni odbor sastavljen od velikih stručnjaka s doktoratima znanosti likovao bi nad svojim postupkom. Uspjeli su pred zakonom zadržati dignitet struci. Glumice bez dara izvele bi jedna drugu na kavu. Za tu prigodu može čak i sa šećerom. Moj muž uvjeren je kako ja sanjam svoj posao. Ne osjeća da sam budna. Da su mi samo oči zatvorene. Samo zbog toga da ga manje vidim, ali bolje prepoznajem. O mom noćnom recitiranju priča na domjencima. Uveseljava žene u svojoj blizini. Ističe svoju tolerantnost prema osobi posvećenoj isključivo umjetnosti. Ali ne govori im da noću u našoj ložnici postajem grofica Dolički. Pravi se da ne zna iz kojeg komada preuzimam noćne sanje. Radije će pristati na ulogu neobrazovanog supruga. Damama će samo reći: Ne mogu se ovaj tren sjetiti, oprostite. Neki klasični predložak. Nasmijat će se kad ga budu pitale prati li i on sapunicu Grijeh je umrijeti u proljeće. Zatajit će im da svaku epizodu odgleda u redovnom, ali i u repriznom terminu. Neće im reći kako je ljut na privatne televizije regiona koje na istim serijama zaleđuju sliku. Da komšije ne gledaju unaprijed.
Na snimanja dolazim premorena. Grofici Dolički maska je gotovo i nepotrebna – zna reći režiserka naše sapunice. Ipak, mladoj šminkerici daje upute o tri sloja pudera za moje podočnjake.Potpuno se uživjela u ulogu, čujem statistice koje mi stoje iza leđa. Dosta priče, idemo na poziciju, prekida ih mladi pomoćnik snimatelja. Podsjeća me na moju najveću ljubav. Na mladića s otoka o kojemu nikada nikome nisam ništa rekla. Tajila sam ga. Pred svima; prijateljima, novinarima, kolegama. Večeras, uz dvadeset i pet godina jednog i četrdeset i pet godina drugog, priznat ću ga razgovijetno i glasno. O čemu ona govori, vrpoljit će se moj muž na stolici. Javnosti sam priznala samo glazbenika koji me nakon četiri godina veze ostavio zbog ministrove kćeri. Sad su oboje u komuni. Negdje u Italiji. Liječe se od ovisnosti. Možda usput izrađuju ogledala koja po buticima i modnim agencijama skidaju kilograme.
I moj muž ne zna za mog otočanina. Nikša, Nikša. Bile mu dvadeset i dvije. A meni osamnaest. Treći oficir na palubi. Visok, zgodan.Moja duša pripada moru, Nero. Tebi pripada moje srce, rekao mi je noć prije isplovljavanja za Afriku. Ne budi ljubomorna na oluje, pučinu, zalaske sunca, na gruje i morine, na rakove, mreže i busole. Ja znam kada moram doma. Čekaj me i izbriši iz glave to da ćeš biti glumica. Bit ćeš samo moja žena.Priznao mi je da se katkada ipak boji. Tada bi zapjevušio Kad Nikša kaže da se boji, on misli ozbiljno…Plakala sam. Noć je bila vedra. Zvjezdana. Mjeseca je bilo više nego jedan. Činilo mi se. Zaboljelo me, zapeklo u trenutku kad je s plastičnog Trubadur gramofona dolazilo U šutnji, u čežnji daljine, daljine. U srcu, u dahu planine, planine…Moj je Nikša znao koliko volim Ujevićeve stihove, a ja sam znala da on voli Arsena i mliječnu čokoladu.
Večeras će mili muž Nere Glovacki moći zaključiti kamo ja to jedino želim otputovati i što mu njegova privatna glumica želi reći kad zapjevuši Tamo, tamo da putujem. Nikša se s puta vratio šest mjeseci poslije. Više nije bio treći, nego drugi oficir na palubi. Nije mi mogao oprostiti što sam upisala glumu. Ubrzo je, meni u inat, oženio mladu Brazilku i naučio portugalski. Njoj nije branio ples, bikinije, perije, šarenilo, mrežaste čarape i pozornice. Tako mi pričaju domaći. Ljeti, uz bevandu i crni rižot. A ja ne dolazim na srpanjsku otočku feštu. Ne stižem u kuću sve dok mi ne jave da su Nikša i obitelj otišli ća. Ne bih mogla podnijeti susret s njim, ne bih mu mogla reći: Sve tri kćeri lijepe su na tebe. Znao bi o čemu govorim. Znao bi da bi njegova Nera i svjetla pozornice i slavu zamijenila za njihovo, naše dijete.
(ulomak iz monodrame „Bit će sve dobro, mama“)
