Andreja Žigić Dolenec
Pjesnici?
Tu nema više pjesme, metrike ni stiha, nema ni rime, a ni ritma nema. Pjesnici su ubili stih kao glasnika loših vijesti, kao pticu rugalicu, i pobjegli u zaklon zagonetke riječi, u sigurnost prijetvora, plitkih nada i dubokog očaja, opločeni uzavrelim preuzetnostima u jeziku Ničega, daleko od stvarnosti koja urla i zaglušuje tišinom, a samoćom još i više. Ubili su riječ i ostali bez slova, znaka i znamena. Smjerokaza nema, ni kamena krajputaša, nema ni svjetionika, ni dvostrukog Mjeseca nema. Nema mekih srca, ni vremena za žudnju, ni godina za praštanje. Ostaje tek oglodanost kosti, prodaja posljednjih vrlina i spoznaja od koje nema pomaka. Reklo bi se: premladi za završetke, prestari za bezbrižnost.
Geometrija izgubljenog
Nepopravljiv konjanik samac, u letu kroz vrijeme, ljubomorno čuvajući svoje vrtloge, prelazi granice jedne mladosti. Ni bliže, ni dalje od kobne destrukcije. Višeznačna je vatra pod kopitom njegova vranca. Zagledan u hologram završenog, uvučen u potkrovlje uvježbane šutnje, s uglatom rečenicom obješenom o usnu, on se smiješi osmijehom clowna. Eliptične duše u prorezu maske, rombovi prezira kao ukrasi pusti. Niz prozore cijedi se usputna izmišljotina, ostatak obnevidjele prozaične maglice. Čučeći na rubu postojane tišine, zureći u naplavine ljepote koje su gubile boju azura, opasno se približivši preobilju radosti, lud poput ptice, s istančanim osjećajem pravednika, slagao je lažne obzire, veće od urlika, na nisku prepoznatljive tuge od žada. Vještiji od lovca, hvatao je osmijehe kao divljač i oči uvlačio u crnilo obrva. Zvali su ga dioničarom sreće. A on ih nije želio razočarati.
Krivulja sreće
Izgubio si svaki pojam o ribi i udici, o uštirkanim snjegovima bez premca i o sitnim nježnostima što nastaju među prstima, a nestaju u jutrenju. Naslonio si leđa na zid od papira koji priliježe poput lake žene, zaboravljajući da čekam, da čekam i dalje i da još uvijek čekam. Ostavio si me da slušam tvoju radost bremenito, ne pitajući se što donosi pogled na preparirane školjke, ne osvrćući se na zgaženo cvijeće, ne gubeći vrijeme lagodno se protežući. Zatvorio si me u zdrobljeni san, udaljenu i nepreglednu, da druge ne čujem i ne vidim, da gubim i onda kad progutam sve zalogaje uzaluda. Zaustavljam slike u obruču nedvosmislenih izdaja, u dosluhu s neprikrivenim strastima i tražim ono što želim, i ponovno želim ono što je skrito, u snu nedokučivo, u stvarnosti nepropadljivo, nekad bilo moje. Svemu je kriva tvoja krivulja sreće.
Pjesme iz zbirke pjesama u prozi „Nasukani razum”, koja je 2019. godine dobila Nagradu „Tea Benčić Rimay”.
Ilustracija: Krinolina ljubavi, TZ Varaždin
