U ovo vrijeme kada je veliki dio svijeta u izolaciji zbog koronavirusa i kada je i nama Hrvatima preporučeno da ostanemo u svojim kućama, a na snazi je i odluka stožera civilne zaštite o ograničenom kretanju, mnogi Varaždinci također, a osobito oni starije životne dobi, ne mogu iz svojih domova.
Ispomoć u slučaju potreba pružaju im volonteri Crvenog križa, a dobrodošla je i dobrosusjedska pomoć u sitnim nabavkama i odlascima do prodavaonica, a tu se iz čistoga altruizma na raspolaganje svojim susjedima stavio jedan mladi Varaždinac. Njegovo je ime Domagoj Cingula, mladi je poduzetnik koji je donedavno radio u Bejrutu u kojemu je danima živio u atmosferi dramatičnih zbivanja zbog uličnih protuvladinih demonstracija koje su ulijevale strah u kosti stanovnicima. Po povratku u Varaždin zatekla ga je suprotna situacija - puste ulice, ali i strah drugačije vrste - strah zbog mogućeg širenja epidemije koronavirusom. U takvoj je atmosferi odlučio svome gradu dati najviše što može - sebe. U dogovoru s još dvojicom prijatelja odlučio je svoje resurse i vrijeme staviti na raspolaganje susjedima i bližnjima. Evo njegove priče:
- Naravno da smo, kao i svi, u prvo vrijeme neozbiljno shvatili cijelu situaciju, a to znači da je do nedugo perepcija o stanju u svijetu bila iskrivljena i površna. Kada smo vidjeli horror koji se počeo događati u neposrednoj blizini naše zemlje, a realno – sada je smiješno uopće pričati o terminima “naša” i “njihova” zemlja - odlučili smo pokušati usrećiti barem jednog čovjeka. Odnosno, u trenucima kada ne možemo donijeti radost, barem namiriti nečiju potrebu.
Naša je želja smanjiti izlaske drugih, pa nudimo dostavu hrane, lijekova i osnovnih potrepština, no ujedno ćemo pokušati pomoći i onima koji su potpuno sami, zaraženi, nemoćni ili slabijeg imovinskog stanja, pa obaviti nešto umjesto ili za njih. Moje poslovne aktivnosti ionako djelomice miruju: Beirut i rad za EIB je “on hold”, zbog već ranije poznate ekonomske i političke krize u Libanonu, a poslovanje svojeg poduzeća sam odmah nakon prvih otkazivanja letova djelomice “preselio” online. Tako se i oslobodilo nešto vremena, pa sve ovo zapravo nije niti naporno, niti remeti moje redovne planove i obaveze. Primjerice, u petak ujutro otvorili smo 51. Međunarodnu znanstvenu Konferenciju “esd Rabat 2020”, s državnim Fakultetom iz Maroka, na kojoj je sudjelovalo više od stotinu autora, s oko sedamdesetak radova, te nekoliko desetaka online izlagača, no niti će ispaštati znanstveni skup, kao “moj core business”, niti će ispaštati pojedinci koji računaju na svoju dostavu namirnica ili asistenciju - priča Domagoj.
Svoju ideju o načinu uključivanja u pomaganje bližnjima pak opisuje ovim riječima: - U prikupljanje namirnica i organizaciju asistencije krenuo sam s prijateljem i poznatim ugostiteljem Nikolom Božićem, a ubrzo nam se pridružio i prijatelj, Jurica Hajdarević. Nas trojica vozimo robu do cilja, naravno, poštujući sve preporuke Stožera i Zakon. Mislim da je zapravo najveći benefit ove cijele priče, da jedan čovjek obavlja nabavku umjesto više njih, te tako smanjujemo gužve i pokušavamo ljude zadržati u njihovim domovima. Mi dostavljači, stalno smo na propisanim udaljenostima od drugih, primopredaje najčešće obavljamo bez ikakvog kontakta, s ciljem, a tamo gdje je potrebno koristimo maske, konstantno pratimo vlastitu tjelesnu temperaturu, te koristimo dezinfekcijska sredstva. U našim redovima nema straha ni panike, a sebe kontroliramo kako bismo na vrijeme znali stati s akcijama, ukoliko se netko od nas razboli.
Dani su prepuni lijepih ili tužnih susreta, ali naglašavam da nismo preopterećeni. Mislim da je to zato jer domaće službe i institucije dobro reagiraju u ovoj ekstremnoj situaciji, kao što i neki možda zaziru od tuđe, osobne pomoći. U danu odradimo desetak, maksimalno petnaestak dostava, a stavljamo se na raspolaganje i za sitne radove, sanitetske intervencije i slično. Važno je i da se sve navedeno odradi s jednim posjetom trgovini, odnosno apoteci, kako mi sami ne bi postali oni koji previše cirkuliraju po javnim mjestima i tako počnemo ugrožavati druge. Cijela ova priča ne bi imala nikakvog smisla da se ne naglasi ono najvažnije: najveći junaci cijele priče su korisnici naših usluga koji, čak i u slučajevima izrazite neimaštine, podjele vlastiti višak za buduće potrebite. Još je ljepše vidjeti da se javljaju naši prijatelji, poznanici, pa i potpuno nepoznati ljudi koji nude pomoć, čak i financijsku. Za sada nismo spremni preuzeti toliku odgovornost i ne primamo financijske donacije, no, lijepo je znati da ukoliko zatreba, a mi bismo bili u stanju nastaviti, postoje oni koji će nas pratiti.
Ljude smo do sada pozivali da nam se javljaju u Inbox, na zastarjeloj, ali korisnoj mreži Facebook – no razgovaramo i o uvođenju jedne telefonske/mobilne linije za lakšu organizaciju.
Za sada nam je najlakše primati narudžbe na “jednom” mjestu, pa budite slobodni kontaktirati profil Domagoj Cingula. Veliko hvala i za naše mamike i tate, jer nam konstantno pomažu s pranjem, kuhanjem i sl. Ponavljamo, ova priča nije o junacima koji voze robu ili lijekove, već o junacima koji robu zaprimaju, te o zajedništvu i ljubavi koja nije viđena od Domovinskog rata. Razlika je da smo se tada mrzili, a sada smo svi u istoj nezavidnoj situaciji i moramo biti solidarni - zaključuje Domagoj.
