Liturgiju Muke Gospodnje na Veliki petak u varaždinskoj je katedrali predvodio umirovljeni biskup Josip Mrzljak

Liturgiju Muke Gospodnje na Veliki petak u varaždinskoj je katedrali predvodio umirovljeni biskup Josip Mrzljak u zajedništvu s varaždinskim biskupom Božom Radošem i svećenicima iz središnjih biskupijskih ustanova.

Liturgija Velikog petka započela je Službom riječi, a u pjevanju Muke po Ivanu sudjelovali su preč. Josip Hadrović u ulozi evanđelista, vlč. Marko Domiter u ulozi Isusa dok su solisti i članovi katedralnog zbora pod ravnanjem orguljaša Višeslava Jaklina otpjevali uloge Petra, slugu i sluškinje, Poncija Pilata, Židova, glavara svećeničkih i vojnika.

Nakon Muke Gospodina našega Isusa Krista po Ivanu biskup Radoš je izrekao svoju homiliju okupljenim vjernicima izabirući nekoliko momenata iz dubokog i bogatog Ivanovog opisa posljednjih nekoliko sati Isusova života.
Kao prvi momenat biskup Radoš je spomenuo trenutak Isusove smrti na križu, trenutak kada On sam predaje duh Ocu. Isus nije dopustio da čovjek učini kraj njegovom životu, predati svoj život je Njegova želja, On želi predati svoj duh onima koji su pod križem.

Drugi momenat je otvaranje Isusovog boka vojnikovim kopljem u trenutcima kada se žrtvuju pashalni janjci u židovskom narodu. Isus je Janje najavljeno od Ivana Krstitelja „Evo Jaganjca Božjeg, evo onoga koji oduzima grijehe svijeta“. Ovo je trenutak kada se ostvaruju te Ivanove riječi, rekao je biskup i nastavio: „Isus se prinosi za žrtvu Ocu. Iz njegova srca teče krv i voda, teče otajstvo novoga života, rađanje Crkve. Slika je to Eve koja se rađa iz Adamovog rebra, iz njegovoga boka. Iz boka Isusova rađa se njegova zaručnica, nova Eva, Crkva, svatko od nas.“

U nastavku homilije biskup je promišljao o liku Josipa iz Arimateje. Za njega doznajemo da je potajice bio Isusov učenik. Evanđelist Luka će za njega reći da on nije pristao na Isusovo smaknuće. Važno je uočiti, kazao je biskup kako je Josip iz Arimateje hrabar čovjek i kako njegova hrabrost raste što se više približava Isusovom križu. Njegovu hrabrost vidimo u distanci koju je zauzeo od jednoglasne osude Isusa od strane židovskih glavara; iako je član Sinedrija, bogat i ugledan čovjek ne diše kao oni.

Bio je vrlo hrabar u trenutku kada odlazi Pilatu tražiti da mu preda Isusovo tijelo prije večeri kako ne bi ostalo na križu, kako se njegovo tijelo ne bi obeščastilo od strvinara. Kod Židova tijelo je sveto i treba biti pokopano. I mi smo baštinili takav odnos prema tijelu te je strašno vidjeti scene koje ovih dana dolaze iz Ukrajine, scene tijela ostavljenih usput, tijela bačenih u masovne grobnice, tijela zatrpana pod ruševinama pustoši koju ostavlja rat, aktualizirao je biskup Radoš riječ Božju koja nam danas poručuje kako je tijelo sveto, remek djelo Božje u trenutku stvaranja čovjeka.

Protumačio je nadalje biskup kako je u Isusovo vrijeme u samoj osudi bilo navedeno gdje treba biti pokopano tijelo osuđenika. Bile su zajedničke grobnice za osuđenike, a Josip Arimatejac traži da pokopa Isusovo tijelo. Svoju hrabrost pokazuje i u tome što će još za dana doći i skinuti Isusovo tijelo ne bojeći se da će ga vidjeti, osuditi oni koji se i mrtvom Isusovom tijelu izruguju. Naprotiv Josip Arimatejac u Isusovom mrtvom tijelu prepoznaje tijelo ljubljenoga Božjega Sina. Tom mrtvom tijelu pripremit će kraljevski ukop: povit će ga u platno i pomazati velikom količinom miomirisa. Josip prepoznaje u mrtvom tijelu Isusovu ostvarenje kraljevstva Božjeg, onog što od početka Evanđelja, Radosne vijesti, odzvanja i koje on čeka.
On neće Isusovo tijelo staviti u masovnu grobnicu, već u novu, svoju grobnicu u svom vrtu. Bio je hrabar uzeti tijelo osuđenika, smjestiti ga kod sebe i tako ispovijeda da ga je priznao za svoga Učitelja, da u njemu prepoznaje onoga koji ga nadvisuje. Josip iz Arimateje bio je hrabar i čestit čovjek kojemu je Boga dao hrabrosti da u trenutku kada je potrebno Njega prepozna i posvjedoči.

Završno je biskup potaknuo vjernike da promatrajući danas i sutra Isusovo tijelo u njemu častimo  Boga koji se za nas predao, ušao u smrt htijući s nama podijeliti ono što je najstrašnije u našem životu, a to je „rastanak s ovoga svijeta, ulazak u tamu groba, u potpunu odvojenost, tamo gdje ostajemo sami. Molimo ga da poput Josipa iz Arimateje, i mi budemo ljudi kojima hrabrost malo pomalo raste gledajući Isusa umrlog, stavljenog u grob.“

Služba riječi u Obredima Velikog petka završava svečanom Sveopćom molitvom koja je ove godine uz redovitih deset zaziva bila dopunjena molitvom za sve koji trpe od rata prema Bilješci Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata biskupima i biskupskim konferencijama o slavljima Velikoga tjedna 2022. godine.

Drugi dio Obreda Muke Gospodnje je Klanjanje svetom križu koji je donesen u svetište te izložen vjernicima na klanjanje, a nakon čega je uslijedio i treći dio liturgije, Sveta pričest hostijama posvećenima u misi Večere Gospodnje na Veliki četvrtak.

Nakon popričesne molitve i molitve nad narodom svi se razilaze u tišini, a na Veliku subotu Crkva ostaje uz grob Gospodnji razmatrajući njegovu muku i smrt te se uzdržava od misne žrtve sve do Vazmenog bdjenja u subotu navečer.

Anita Treščec