Nedjeljom Muke Gospodnje - Cvjetnicom, Crkva ulazi u vrhunac liturgijske godine. Središnje liturgijsko slavlje u varaždinskoj katedrali započeti će u 10 sati blagoslovom grančica na prostoru iza katedrale i procesijom kao spomen na Isusov ulazak u Jeruzalem, kad ga je puk dočekao poklicima „Hosana Davidovu Sinu, blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje”. Liturgijsko slavlje predvodi varaždinski biskup Bože Radoš, a bit će i izravan televizijski prijenos na prvom programu HRT-a. Današnja liturgija, kako smo prethodno vidjeli, sastavljena je od dva međusobno odvojena obreda, ali koji su međusobno povezani ophodom (procesijom). Tako, u svojoj biti, izriču dva velika djela vazmenog otajstva: Kristovu muku i mesijansko uzvišenje.
Na misama u crkvama diljem Hrvatske čitaju se i pjevaju odlomci iz Evanđelja koji govore o Isusovoj muci i smrti, a vjernici na blagoslov nose maslinove i palmine grančice. Misa Cvjetnice ima i dva posebna obreda - prvi je povorka s blagoslovljenim palminim i maslinovim granama, koja spominje Isusov slavni ulazak u Jeruzalem, a drugi je cjelovito izvješće o Isusovoj muci. Ovi obredi izražavaju glavne oblike vazmenog otajstva: Isusovo bolno umiranje i uskrsnu pobjedu. S Cvjetnicom počinju dani intenzivne priprave za Uskrs, najveći kršćanski blagdan. Običaj vjerničkih povorki s palminim grančicama nastao je u Jeruzalemu u IV. stoljeću, a u Rimu se prakticira od IX. stoljeća, odakle se raširio po cijeloj Crkvi.
Običaj se širio po Europi, pa su vjernici u mediteranskim krajevima upotrebljavali zelene grane palmi i maslina, a u kontinentalnim grane jelice ili kojeg ukrasnog grmlja što su ih imali pri ruci, a nakon sudjelovanja u bogoslužju nosili bi ih kao svetinju kući te stavljali u kuću ili u polja da im budu zaštita od nevremena ili kakvog drugog zla. Kad se spremalo nevrijeme, palile bi se te blagoslovljene grančice i molilo da Bog poštedi usjeve od tuče i nevremena.
Cvjetnicom počinje Veliki tjedan, spomen na posljednje dane Isusova života, njegovu muku i smrt. Posebno se slave Veliki četvrtak, Veliki petak i vazmeno ili uskrsno bdijenje. Veliki tjedan završava Uskrsom. Uskrsnuće Isusovo u kršćanstvu je temeljna vjerska istina da je Bog - Otac svoga Sina Isusa Krista treći dan uskrisio od mrtvih, odnosno da je Isus umro i uskrsnuo. Kršćani vjeruju u uskrsnuće od mrtvih i temelje ga na Isusovu uskrsnuću.
Stojimo sa narodom i kličemo pred Mesijom koji nam se približava. Ulazak mu je svečan, a njegovo lice skriva i radost i tugu. Palmine grane su nam u rukama i pjevamo i kličemo, jer naš Spasitelj dolazi. Dolazi u Jeruzalem, dolazi u zamak naše duše. Dolazi da donese pobjedu, da nas učini slobodnima. Pitanje koje si moramo postaviti, jesmo li svjesni načina na koji će nas osloboditi, naravi njegove pobjede? Jesmo li spremni prihvatiti križ kao stablo života? Muku kao izvor okrjepe? Poniženje i smrt kao cijenu slobode?
Braćo i sestre ušli smo u Veliki tjedan današnjom proslavom blagdana Cvjetnice ili Nedjelje Muke Gospodnje. Kao što svakom vremenu priprave za ženidbu ima ono daljnje, bliže te neposredno, tako je i Veliki Tjedan neposredna priprava za spomen na duhovnu ženidbu Krista i Crkve. U svojoj muci, svojoj žrtvi na Križu, Krist je u potpunosti darovao samoga sebe, a bračna je ljubav konzumirana prolijevanjem nevine krvi, čina posvjedočenog Isusovim riječima na križu: „Consummatum est“ – Dovršeno je! Isus se nije opirao napadima i poniženjima tijekom svojeg pashalnog otajstva, time ispunivši Izaijino proroštvo: „Leđa podmetnuh onima što me udarahu, a obraze onima što mi bradu čupahu, i lica svojeg ne zaklonih od pogrda ni od pljuvanja.“
Možemo zamisliti kako je bilo tim ljudima koji su mahali palminim granama tek nekoliko dana ranije, sada promatrati da Isus šutke podnosi sve napade na njega, kako se ne bori za svoju nevinost, kako ne koristi svoju vlast za odmazdu. Kakvo razočaranje u očima svijeta… Svojima je došao, i od svojih bio odbačen do te mjere da „oni navaljivahu iza glasa ištući da se razapne“. Došao je kako bi za svoje, ali i za cijeli svijeta mogao podnijeti tešku cijenu grijeha, a to je smrt. Žrtva prinesena Bogu po kojoj se nama otvaraju vrata Neba. Svojom smrću kupuje naš život.
Isus je tijekom svoje Kalvarije bio u stalnom sjedinjenju sa svojim Ocem, pa čak i u trenutku osjećaja najveće napuštenosti dok vapi na križu „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“, Krist nije u stanju očaja, već glasno izražava svoju bol u kojoj je poruka nade, kao i u Psalmu 22.: iako je stanje boli neizdrživo, Bog će na koncu spasiti pravednika: „Jer nije prezreo ni zaboravio muku jadnika, i nije sakrio lice svoje od njega; kad ga je zazvao, on ga je čuo.“ Nažalost mi teško prihvaćamo govor o Križu, i uistinu, tvrd je to govor. Radije bismo bili uz Krista pobjednika, nego Krista patnika. Radije dijelili njegovu čast i slavu, nego njegovu odbačenost i poniženje. Radije užitak, nego muku… Ali jedno nam ne ide bez drugoga. Ako Krista volimo, volimo ga u cijelosti, u svakom vidu njegova života. Dopustimo u ovom Velikom tjednu, u ovoj neposrednoj pripravi za sjedinjenje naših duša sa Njegovom, da nam se ljubav Božja objavi u stvarnosti žrtve, i da do smrti uzljubimo muku Onoga koji ju je do smrti za nas nosio.
