Vrelo Zrmanje - neobičan izvor divlje rijeke podno planine Poštak

Nakon raftinga i sličnih užitaka na Zrmanji jednoj od najljepših i najuzbudljivijih europskih rijeka došlo je vrijeme da napokon posjetim i njen izvor koji se nalazi u Zadarskoj županiji 42 km prije, odnosno 42 km nakon Knina, ovisno iz kog pravca dolazite. Zrmanja je jedna od najdivljijih rijeka. Teče u surovom kršu, kroz nekoliko kanjona i krških polja, a ulijeva se u more preko dugog estuarija. Putem stvara sedru i slapove, idealne za rafting i kanuarenje. Ta smaragdna nit koja vijuga kroz kameno srce Dalmacije izvire podno planine Poštak, a nakon 69 kilometara slikovitog toka kroz duboki krški kanjon, utječe u Novigradsko more. 

Njezina voda je kristalno čista, a obale krase slapovi, sedrene barijere i špilje koje joj tiho daruju život. Zrmanja se ponekad smiruje u tišini prirode, a ponekad se pretvara u divlju rijeku, idealnu za rafting – zbog čega s pravom nosi nadimak "ljepotica i zvijer". Kanjon Zrmanje, dubok i nedostupan, jedan je od najdojmljivijih prirodnih prizora u Hrvatskoj, zaštićen još od 1964. godine. Bogat biljnim i životinjskim svijetom, posebno na njezinu estuariju. U njezinu kanjonu snimala se i legendarna priča o Winnetouu, a svaki njezin zavoj krije novu sliku – slap, špilju, stijenu ili nijansu boje koja mijenja lice rijeke u skladu s godišnjim dobima. Zrmanja nije samo rijeka – ona je doživljaj, susret s divljinom, s tišinom, i s iskonskom ljepotom prirode.

Izvire u mjestu Zrmanja Vrelo ispod planine Poštak, ispod strme, gotovo okomite stijene koja se zove Misije. Misije su visoke oko 200 metara, a ispod njih je nekoliko izvora rijeke Zrmanje i ti potočići čine vrelo - sastaju pred branom Prezid.

Dolazak na Vrelo bio je doživljaj - na putu smeđa turistička signalizacija na vrijeme upozorava na ovu lijepu znamenitost. Prilično je lako automobilom doći do staze koja vodi do izvora (vrela, studenca) ali iako se vidi da je uloženo dosta novaca i truda da se prilaz izvoru olakša, začudilo me je nekoliko stvari. Prvo da uopće ne postoji parkiralište za automobile, a i putna signalizacija bi trebala biti u cijelosti postavljena, a ne da vozači voze po nekoj logici. Automobil treba ostaviti i pješice krenuti dalje pošljunčanim putem, a i tu je po meni napravljena greška što je korišten sitni šljunak koji otežava kretanje. Namjera je bila dobra - izvedba loša. To su mi potvrdili i drugi posjetitelji. A, s druge strane, obradovale su me na više mjesta postavljene klupe za sjedenje i informativne ploče.

Tako sam saznao da me može ugristi zmija ljutica (poskok koji naraste do 90 cm i ima roščić na nosu i s tamnom vijugavom prugom duž tijela), ili planinski žutokrug (ugriz i učinak otrova osjetimo kao kod uboda pčele), pojesti mali medo (mužjak može težiti 350 kg), te sresti vuka (ekološki je značajan za ekosustav budući da lovi slabije, onemoćale životinje i time omogućava opstanak zdravih) ili ris (mačka dug 1,4 metra)… Ma, šalim se! Sumnjam da će biti na tom putu, ali opreza nikada dosta. A i, bo'me, straha, he, he…

Informativne ploče svakako su zanimljive i vrijedi ih pročitati i saznati da u rijeci obitavaju razne vrste slatkovodnih riba i da endemski su zrmanjski klen i zrmanjska pastrva ugrožene, te da bi trebalo zabraniti ribolov. Stalno se hoda uz vrlo lijepu Zrmanju koja je na tom dijelu prilično široka, divne boje i sa čestim brzacima koja joj daju posebnu živost. Zrmanja je poznata je po veličanstvenom kanjonu i slapovima Visokog i Berberovog buka. 

Jedno od većih iznenađenja bilo mi je hodanje po starom pravoslavnom groblju koje netko, svaka čast (!), redovito kiti cvijećem. Treba na njemu zastati zamisliti se! Možda i radi zanimljivog teksta uz jedan grob, koji glasi:

 Svaki kamen, jedan znamen.

Na kamenu crno, žuto ili bijelo.

Svaki kamen, jedno tijelo.

Teška zemlja, težak kamen.

Počivali u miru - Amen!

 I upravo tu, kod pravoslavnog groblja, uređena staza se sužava u puteljak s dvije veće prepreke zbog korijena drveća. Netko će podignuti nogu, a netko spuzati preko korijena i ukazat će se nevjerojatan prizor. Prvotno razočaranje se polako pretvara u znatiželju, a nakon toga u uživanje u ljepoti. Naime, nema klasičnog izvora zbog toga što je Zrmanja od samog izvora nestašna rijeka koja je znala opasno plaviti. Stoga je 1924. godine izgrađena zanimljiva brana Prezid od kamenih blokova, što me podsjetio na gradnje Indijanaca u Srednjoj i Južnoj Americi, a iz koje izlazi hladna Zrmanja. Može se i hodati iznad zida, ali nemojte se iznenaditi zbog tragova raznih životinja, a među njima, čini mi se, i divlje svinje.

 Moguće je snimiti i i vrlo lijepe fotografije za Instagram i Facebook, da, daaa… i Tik-Tok. Samo je potrebno malo više spretnosti i otpornosti na hladnoću.