Ljudi putuju i naši geni putuju s nama. Prava zlatna groznica na polju analize drevnih nasljednih zapisa otvorila je neslućena vrata u povijest čovjeka. Naši geni nam nepobitno točno govore kako su se odvijale naše seobe, tko se s kim razmnožavao i koje su nas bolesti pogađale. Evo što o tome kaže arheogenetičar Johanns Krause uu nintervju naslovljenom"Europu su nekada naseljavali tamnoputi i plavooki ljudi" - koji je s njime za VAL 202 obavila MAJA RATEJ . Zaintrigirao nas je i zato što vezano uz temu spominje iščitani genom neandertalca iz špilje Vindija, arheološkog lokaliteta u Varaždinskoj županiji, te razgovor s weba RTVSLO prenosimo u cijelosti. https://www.rtvslo.si/znanost-in-tehnologija/evropo-so-nekoc-poseljevali-temnopolti-in-modrooki-ljudje/667795#&gid=1&pid=2
Johannes Krause doktorirao je genetiku na Sveučilištu u Leipzigu pod vodstvom sadašnjeg nobelovca Svaantea Pääba, a trenutno je na čelu Leipziškog instituta Max Planck za evolucijsku antropologiju. Bavi se analizom drevnog ljudskog genetskog zapisa i tako pokušava rekonstruirati naše migracijske rute te bolesti i uzročnike koji su nas tisućljećima mučili. On je također istraživač koji je prvi otkrio dokaze o denisovcima, skupini hominina iz kamenog doba, u sibirskoj špilji Denisova, a on i njegovi kolege trenutačno su zauzeti utvrđivanjem tijeka migracije nakon pada Rimskog Carstva na temelju na genetskim dokazima. Bilo je to već u našoj blizini, odnosno u špilji Vindiji u Hrvatskoj, gdje su proučavali bogatu nasljednu ostavštinu neandertalaca.
-Krenimo od ove aktualne, vezane uz vaše istraživanje koje je ovih tjedana odjeknulo u medijima. U međunarodnoj skupini istraživača poduzeli ste analizu nasljednog zapisa slavnog skladatelja Ludwiga van Beethovena na temelju pramenova njegove kose. -Sekvencirali ste njegov genom i dali neke odgovore o smrti i bolestima ovog slavnog skladatelja koji je preminuo u 56. godini. Što ste otkrili?
-Pokušavali smo doći do genetskih dokaza o tome što je medicinski pretrpio u životu. Kako znamo, oglušio je, imao je kroničnu crijevnu bolest, a umro je od ciroze jetre. Htjeli smo saznati postoji li iza toga i genetska osnova. U analizi njegovog genoma pronašli smo gene koji dokazuju da je Beethoven imao veći rizik od ciroze jetre, bio je pozitivan i na hepatitis B. Dodamo li tome i njegovu konzumaciju alkohola, sada sa sigurnošću znamo zašto je umro ciroza jetre. Ali još uvijek nismo otkrili genetsku osnovu zašto je oglušio.
- Ono što je zanimljivo u vezi s tim je da ste pregledali nekoliko navodnih uzoraka njegove kose i ustanovili da nisu svi pravi, dakle nisu svi njegovi?
-Da, analizirali smo osam pramenova kose, tri nisu bila autentična, a jedan od njih, koji je sadržavao visoku razinu olova, čak je pripadao ženi. Ali bez obzira na to, konačno smo potvrdili da je pet niti autentično.
Krause je zaslužan za otkriće Denisovana, a nedavno je privukao veliku pozornost svojom analizom genetskog zapisa Ludwiga van Beethovena. Foto: Val 202
- Doktorirali ste genetiku, ali ste se toj disciplini, koja je posljednjih godina u velikom porastu, aktivno posvetili praktički cijelu svoju karijeru. Također hvala vašem mentoru Svaanteu Pääbu, koji je prošle godine za to dobio Nobelovu nagradu. Kako to da je arheogenetika baš sada u tolikom usponu i čime se točno bavi?
-Arheogenetika proizlazi iz paleogenetike koju je, kako kažete, započeo moj doktorski mentor i sadašnji nobelovac Svaante Pääbo. Isprva je analizirao genetski materijal izumrlih životinja kao što su mamuti, ljenivci i dr., a potom devedesetih godina prošlog stoljeća i genetski zapis neandertalaca. U to je vrijeme bilo vrlo teško analizirati genom modernog čovjeka, Homo Sapiensa, jer su istraživači bili sputani kontaminacijom proučavanih uzoraka vlastitim genetskim materijalom. Tijekom svog doktorata sam sam razvio metode koje nam omogućuju učinkovito razlikovanje vrlo stare DNK od moguće kontaminacije. Objavili smo prvi rad o tome 2010., a to je tada pokrenulo potpuno novu disciplinu koja je uzela maha oko 2011. ili 2012., također uz pomoć sekvenciranja sljedeće generacije. Ovim otkrićem uspjeli smo početi analizirati čitave genome iz prošlosti. Do sada smo analizirali više od 20 000 drevnih genoma i objavili njih oko 7 000. Ova grana genetike i arheologije omogućuje nam proučavanje kultura i stanovništva iz daleke prošlosti, možemo usporediti kako se nekadašnje populacije odražavaju na moderne, kako migracije dogodilo , pa kako su ljudi završili točno tu gdje jesu, pa kakva je genetska povijest svjetske populacije.
Vidio sam u znanstvenom tisku da smo usred prave zlatne groznice u istraživanju drevnih genoma. U samo 13 godina otkako je objavljen prvi zapis o drevnom genomu, bio je to ostatak kose čovjeka koji je prije 4000 godina živio na Grenlandu, slijed genetskih zapisa eksponencijalno je skočio i ne pokazuje znakove usporavanja.
Kad sam i sam počeo raditi kao istraživač u laboratoriju za genetsko sekvenciranje, još uvijek smo imali toliko sporu tehnologiju da bi bile potrebne stotine godina za proučavanje jednog drevnog ljudskog genoma. Danas pak imamo uređaje u laboratorijima koji - svaki dan utvrditi 20 milijardi očitanja genetskog zapisa, dakle milijun puta su moćniji, s napretkom tehnologije danas možemo sekvencirati cijeli genom praktički u jednom danu. Prvi ljudski genom objavljen je prije otprilike 20 godina. Možda se sjećate - poznatog rukovanja u Bijeloj kući između javne objave rezultata Projekta ljudskog genoma i privatne organizacije Craiga Ventera, a danas možemo sekvencirati genome milijuna ljudi godišnje. Do sada su sveobuhvatno istraženi genomi gotovo 100 milijuna ljudi.
Najstariji genom koji je dosad objavljen star je oko 1,6 milijuna godina, riječ je o mamutu s Aljaske, zamrznutom u permafrostu. Prošle su godine čak objavili genetski zapis pronađen u sedimentima zamrznutim u ledu star oko dva milijuna godina. Još nismo uspjeli dalje. Vrlo je teško doći do DNK starijeg od milijun godina, a kamoli do desetke milijuna godina starih ostataka dinosaura. To bi bilo moguće samo kada bi se ti ostaci otkrili duboko u ledu ispod Antarktike, ali kada su dinosauri lutali svijetom, Antarktika nije bila tu gdje je sada, bila je mnogo sjevernije i nije bila prekrivena ledom. Dakle, ne postoji mogućnost da bi se sačuvao genetski materijal iz doba dinosaura.
-Kako funkcionira vaš posao? Kako izdvojiti genetski zapis iz tisućljećima starih ljudskih ostataka za analizu, kako spriječiti kontaminaciju, koji su dijelovi kostiju najbogatiji genetskim materijalom?
U prošlosti smo se bavili time koje vrste kostiju čuvaju najviše nasljednog materijala, usporedili smo 20-ak vrsta kostiju i potvrdili tadašnju hipotezu da je DNK najbolje očuvan u dijelovima sjene kosti u lubanji. To je vrlo gusta, čvrsta kost. Zubi su također dobro mjesto za traženje drevne DNK. Nasljedni zapis dobivamo tako da ga prvo taložimo u posebnim pripravcima, s kojima radimo samo u tzv. čistim sobama, uz zaštitnu odjeću kako bismo zaštitili uzorke koje proučavamo od kontaminacije vlastitom DNK. Pritom također moramo provjeriti nije li uzorak već kontaminiran tijekom transporta, tako da doista dolazi od samo jedne osobe, a i za to imamo posebne metode kojima se traže specifični nedostaci koji su karakteristični za stvarno vrlo , vrlo stari ostaci DNK.
Pritom sam se sjetio pionirskih početaka već spomenutog Svaantea Pääba, koji je isprva tajno istraživao egipatske mumije i s genetskog gledišta. Od njih je prikupio nasljedni zapis, ali se pokazalo da je snimio samo svoj nasljedni zapis ili zapis druge osobe koja živi na sjeveru Europe i koja je bila u kontaktu s proučavanom mumijom?
Da, još uvijek ne znamo je li taj DNK bio njegov ili je možda pripadao nekom drugom kustosu ili suradniku... Uspio je dobiti vrlo dugačak niz nasljednog zapisa za koji je mislio da pripada mumiji koja je bila u vlasništvu Berlinski muzej. Bio je dug oko 2000 parova baza, što je predugo za tako stari ostatak. Danas znamo da iz tako starog materijala možemo uspjeti dobiti samo oko 40 ili 50 baznih parova dugih dijelova naslijeđa.
I sami ste pridonijeli dešifriranju genetskog nasljeđa neandertalaca, među ostalim ste dokazali da moderni misleći ljudi i neandertalci dijele isti oblik gena za razvoj jezičnih vještina, tzv. gen FOXP2.
Da, ovaj gen je vrlo zanimljiv, otkriven je 90-ih godina, ljudi s defektom u tom genu nikad ne mogu dobro govoriti. U Velikoj Britaniji, ali iu svijetu, otkriveni su predstavnici s njegovom manom. Neki drugi istraživači proučavali su ovaj gen kod miševa, čimpanza i ljudi i otkrili da čimpanze i miševi imaju drugačiji oblik ovog gena od ljudi. Neko se vrijeme špekuliralo da ni neandertalci nisu imali gen u ovakvom obliku, te da je to posebnost modernih ljudi pa da samo mi imamo sposobnost govora. Ali ja sam – tada još uz pomoć klasičnih metoda – dokazao da je gen u ovom obliku bio zajednički i neandertalcima. Što ne čudi, budući da su i neandertalci imali svoj način komuniciranja i svoju složenu kulturu. Čak i tada, morali su nekako komunicirati ako su htjeli učinkovito loviti mamuta.
-Krapina?
Ne, radi se o Vindiji koja je nedaleko od Krapine. U Krapini su otkriveni i neandertalci, ali oni su vrlo stari, više od 100.000 godina i od njih istraživači još nisu uspjeli dobiti genetski materijal. Imaju prekrasan muzej, ali još čekamo DNK...
-Njegov rad s neandertalcima donio je Svaanteu Pääbu Nobelovu nagradu. Može li se nagrada promatrati i kao potvrda da je cijelo polje arheogenetike na dobrom putu?
Da, s jedne strane za nagradu su krivi neandertalci, a s druge strane i Denisovci. Osobno sam bio otkrivač Denisovanaca. Ova skupina hominina također je već izumrla, ali je također pridonijela genetskom fondu koji moderni ljudi nose. Sva ta otkrića omogućila su nam da konačno utvrdimo što je to što nas zapravo čini ljudima. Dakle, ako usporedimo DNK denisovca, neandertalca, modernog čovjeka i čimpanze, možemo vidjeti što se promijenilo u ljudskoj lozi nakon što smo se odvojili od neandertalaca. Koje su razlike, mutacije, genetske promjene dovele do onoga što nas čini ljudima, koje su naše posebnosti. Jer mi smo zapravo iznimno posebni, vrlo smo pametni i bili smo iznimno uspješni u naseljavanju planeta tijekom proteklih nekoliko tisućljeća. Uz pomoć genetike, sve smo bliže razumijevanju biologije koja stoji iza naše izuzetne prodornosti. I to je razlog zašto je Svaante dobio Nobelovu nagradu. S jedne strane otvorilo je sasvim novo polje istraživanja drevne DNK, a s druge strane sve smo bliže odgovoru što nas čini ljudima. Imamo precizan katalog genetskih varijanti koje nas čine drugačijima od drugih skupina ljudi.
-Jesu li neandertalci i denisovci još prisutni u našem genomu? Kako se ovo njihovo nasljeđe razlikuje ovisno o tome gdje živimo na planetu?
Bili smo vrlo iznenađeni kad smo otkrili kada je genom neandertalca iz Vindije objavljen da svi ljudi koji danas žive izvan Afrike, bez obzira na to gdje su rođeni u svijetu, imaju otprilike isti udio od 2% sekvence koja odgovara naslijeđenim neandertalskim zapisima. To se također vidi kod ljudi u Aziji i Južnoj Americi, iako tamo neandertalci nikada nisu živjeli. Stoga su se morali razmnožavati sa zajedničkim pretkom svih ljudi na svijetu, koji je došao iz Afrike. To se moralo dogoditi prije otprilike 50 000 godina. I pronašli smo nešto slično u Denisovcima. Njihovo genetsko naslijeđe najočitije je u Aziji, posebno u istočnoj i jugoistočnoj Aziji i Oceaniji. Do sada smo identificirali nekoliko različitih tipova denisovanske DNK, što znači da je moralo postojati višestruki kontakt između modernih ljudi i denisovaca. Kod ljudi koji žive u Papui Novoj Gvineji,
-Vi ste otkrili otkrio Denisovce. Kako ste se osjećali kada ste shvatili da ste na tragu potpuno nove vrste hominina koju dosad nismo poznavali?
Bio je to pravi hevreka trenutak, vjerojatno će zauvijek ostati najveće otkriće mog života. Bila je to doista velika i sretna slučajnost, ali tko bi tada pomislio da će sićušna kost koju sam analizirao biti ulazna točka za upoznavanje cijele nove skupine hominina. Kada sam analizirao DNK, odmah sam shvatio da se ne radi o neandertalcu i da također nije riječ o modernom čovjeku. Danas znamo da je to neka vrsta sestrinske loze neandertalaca, da su te dvije skupine međusobno povezane, zbog čega ih neki nazivaju azijskim neandertalcima. Izumrli su prije otprilike 50.000 godina, a kako danas doznajemo, bili su prilično brojni. Dok neandertalci imaju vrlo, vrlo malo genetske raznolikosti, Denisovci su genetski vrlo raznoliki. One koje smo pronašli u planinama Altai vrlo su različite od onih koje smo istraživali na području Papue Nove Gvineje, a među njima su stare stotine tisuća godina, gotovo bismo mogli reći da već govorimo o novoj skupini. Na području jugoistočne Azije pronađeni su mnogi ljudski ostaci, za koje ne znamo točno gdje pripadaju, a vrlo je vjerojatno da se radi o nekoj od denisovanskih varijanti. Takav primjer je, primjerice, Homo Floriensis u Indoneziji, vrsta čovjeka patuljka koji je bio visok samo jedan metar i živio je tamo prije 50.000 godina. Mogao bi biti Denisovan. koja je mjerila samo jedan metar visine i živjela je ondje prije 50 000 godina. Mogao bi biti Denisovan. koja je mjerila samo jedan metar visine i živjela je ondje prije 50 000 godina. Mogao bi biti Denisovan.
-Jeste li sami otkrili Denisovce dok ste proučavali vrlo malu kost djevojčice?
Da, kost veličine koštice trešnje bila je vrh malog prsta djevojčice stare oko 12 godina. Imali smo sreću da smo od nje dobili dovoljno genetskog materijala za početak istraživanja.
-Arheogenetika također vrlo jasno pokazuje kako su se odvijale migracije kroz povijest, možete vrlo precizno pratiti putovanje naših gena. Početak neolitika smatra se vrlo prekretnicom. Što se točno dogodilo u to vrijeme, što nam naši geni mogu reći o ovom prijelomnom razdoblju?
Arheolozi se ovom problematikom bave više od jednog stoljeća, bili smo svjesni da se s početkom neolitika dogodila velika prekretnica, ljudi su odjednom dobili nova kamena oruđa, gradili su kuće, pripitomljavali životinje, život se radikalno promijenio okupljanjem -lov do sjedilačkog uzgoja. Tu se postavlja veliko pitanje: je li to kulturološka promjena, je li netko negdje odjednom odlučio da mu je dosta lovačko-sakupljačkog stila pa bi radije sagradio kuću i skrasio se na jednom mjestu ili su se te nove ideje pojavile odnekud drugdje? Tako su se u Europi pojavili pridošlice i sa sobom donijeli novu kulturu. Ovdje se arheologija našla u slijepoj ulici, u pomoć je priskočila genetika koja je donijela nove spoznaje. Sad odjednom imamo tisuće genoma iz tog razdoblja, imamo vrlo jasan dokaz, da je poljoprivreda došla na europsko područje iz Anatolije, gdje također imamo prve ostatke poljoprivrede i pripitomljavanja životinja prije otprilike 11.000 godina. U razdoblju od dva ili tri tisućljeća ova se kultura proširila s područja Plodnog polumjeseca u današnjem Libanonu, Izraelu i sjevernoj Siriji preko Anatolije, Balkana i Podunavlja u srednju Europu, tako da je prije oko 7000 godina poljoprivreda već dominantan u središnjem dijelu Europe . Doselili su se Anatolci, svoj genetski zapis prenijeli su Europom i proširili se dobrim dijelom Starog kontinenta. Tijekom sljedeća dva tisućljeća izmiješali su se s lokalnim stanovništvom koje je bilo skupljači i lovci. U razdoblju od dva ili tri tisućljeća ova se kultura proširila s područja Plodnog polumjeseca u današnjem Libanonu, Izraelu i sjevernoj Siriji preko Anatolije, Balkana i Podunavlja u srednju Europu, tako da je prije oko 7000 godina poljoprivreda već dominantan u središnjem dijelu Europe . Doselili su se Anatolci, svoj genetski zapis prenijeli su Europom i proširili se dobrim dijelom Starog kontinenta. Tijekom sljedeća dva tisućljeća izmiješali su se s lokalnim stanovništvom koje je bilo skupljači i lovci. U razdoblju od dva ili tri tisućljeća ova se kultura proširila s područja Plodnog polumjeseca u današnjem Libanonu, Izraelu i sjevernoj Siriji preko Anatolije, Balkana i Podunavlja u srednju Europu, tako da je prije oko 7000 godina poljoprivreda već dominantan u središnjem dijelu Europe . Doselili su se Anatolci, svoj genetski zapis prenijeli su Europom i proširili se dobrim dijelom Starog kontinenta. Tijekom sljedeća dva tisućljeća izmiješali su se s lokalnim stanovništvom koje je bilo skupljači i lovci. proširili su svoj genetski zapis Europom i proširili se dobrim dijelom Starog kontinenta. Tijekom sljedeća dva tisućljeća izmiješali su se s lokalnim stanovništvom koje je bilo skupljači i lovci. proširili su svoj genetski zapis Europom i proširili se dobrim dijelom Starog kontinenta. Tijekom sljedeća dva tisućljeća izmiješali su se s lokalnim stanovništvom koje je bilo skupljači i lovci.
-A oni koji su danas pravi stanovnici Sardinije - kako pišete u knjizi Potovanje našir genov (prevedenoj i na slovenski) - živi su dokaz kako su ljudi tada izgledali?
Kada su usporedili genom današnjih ljudi s onim iz prošlosti, otkrili su da danas još samo stanovnici Sardinije imaju izgled kakav su imali stanovnici Europe prije 5000 godina. Ubrzo je uslijedilo sljedeće veliko povijesno poglavlje u migracijama. Počelo je prije otprilike 5000 godina, kada su došljaci iz stepa južne Rusije, odnosno iz područja sjeverno od Crnog i Kaspijskog mora, stigli u Europu. Oni su donijeli novi stil, bili su nomadska plemena koja su se bavila stočarstvom, putovali su zaprežnim kolima, volovima i konjima. U središnji dio Europe ušli su prije otprilike 4900 godina, au nekoliko stoljeća bili su praktički posvuda, od Velike Britanije do Balkana. Još uvijek ne znamo zašto se ova migracija dogodila u tako velikim razmjerima. Bila je to golema promjena u genetskom krajoliku Europe, za koju još uvijek nemamo precizno objašnjenje. Nasljedni zapis došljaka doslovno je nadjačao nasljedni zapis domaćeg stanovništva. Tada je u Europu ušlo pet puta više muškaraca nego žena, a zanimljivo je da je slijed kromosoma Y koji su posjedovali došljaci u samo stotinjak godina na Pirenejskom poluotoku potpuno zamijenio slijed ovog kromosoma kod lokalnog stanovništva. Mnogo je objašnjenja zašto se to dogodilo.
-Mogu li uzrok biti velike epidemije koje bi desetkovale lokalno stanovništvo?
Kad bi se danas slikao tadašnji genetski preokret, to bi bilo kao da se u vrlo kratkom vremenu u Europi naselilo nekoliko milijardi imigranata. Tada je nasljedni zapis došljaka u srednjoj Europi za 70 posto zamijenio nasljedni zapis domaćeg stanovništva, au Velikoj Britaniji čak 90 posto. Bolesti bi mogle biti jedno od objašnjenja. Između ostalog, ustanovili smo da se tada počela širiti kuga, pa je moguće da je praljudstvo u Europi pomorila pandemija kuge ili neka druga bolest. Poznato je da je kuga u 14. stoljeću pokosila pola europskog stanovništva, možda se nešto slično dogodilo i tada. Znamo da je kuga došla upravo iz kraja odakle su došli pridošlice. Druga teorija, za koju nemamo arheoloških dokaza, traži uzrok u nasilju došljaka, koji su svojim oružjem tehnologija i životinje da dominiraju lokalnim stanovništvom, to bi također objasnilo zašto su ovom migracijom tako dominirali muškarci. Objašnjenje bi također mogla biti kombinacija oba, u sredini bi mogle biti i klimatske promjene.
-Spomenuli ste uzročnike koji su putovali s ljudima, posebno je kuga imala vrlo važnu ulogu u povijesti. U nekoliko je razdoblja masovno ručala po pučanstvu, a i sami ste se posvetili istraživanju. Kako se razvila kuga? Je li i danas tu?
Kuga tog razdoblja razlikovala se od bubonske kuge, koja je u srednjem vijeku posijala crnu smrt u Europi. Potonji se - kako danas pretpostavljamo - najvjerojatnije prenosio uz pomoć buha, koje su bile posredna veza između glodavaca domaćina i čovjeka. Bakterija se uspješno prilagodila organizmu buhe. Unutar njihove žvakaće gume stvara neku vrstu biofilma koji sprječava buhe da progutaju. Oni sve više gladuju i stoga kompulzivno grizu i grizu, ali kada dođe do kontakta između biofilma i krvi domaćina, infekcija se prenosi. Na taj se način bubonska kuga jako brzo prenosila. Ali prije 5000 godina nisu poznavali ovu verziju kuge. Inačica kuge iz kamenog doba prenosila se kapljičnim putem. Bio je to i izuzetno težak oblik ove bolesti. Bubonska kuga pojavila se prije otprilike 4000 godina, zanimljivo, nije se pretjerano promijenio od ovog razdoblja. Dakle, radi se o sličnom obliku patogena kakav je bio prije 4000 godina, što smatramo izuzetno zanimljivim. Dakle, smrtonosna kuga nije nestala. Oblici koje smo posljednjih godina vidjeli u Grand Canyonu u SAD-u, na Madagaskaru ili u središnjoj Aziji gotovo su identični patogenu koji je prije nekoliko stoljeća u Europi izazvao crnu smrt. Dakle, ovaj zloglasni patogen još uvijek je među nama u različitim dijelovima planeta.
-Dok sam čitala vašu knjigu, shvatio sam koliko su važnu ulogu patogeni igrali u ljudskoj evoluciji. Kuga nije bila jedina pošast te vrste, proučavali ste i niz drugih, poput sifilisa, tuberkuloze...
Da, sifilis, na primjer, ima vrlo zanimljivu povijest. Najvjerojatnije smo ga u Europu dobili iz Amerike krajem 15. stoljeća. Prvi put se spominje 1494. godine u Napulju, koji je tada bio opsjednut, a navodno je prešla od talijanskih vojnika na Francuze, koji su je odnijeli u Francusku, odatle se proširila u Njemačku pod imenom 'Francuz. bolest', a kasnije je dobila i naziv 'poljska bolest'... U 16. stoljeću je zaista harala Europom, ubijala je milijune ljudi, u prošlosti je bila izuzetno teška bolest koja je drastično pogađala ljudski mozak. Na našem institutu proučavali smo odakle je sifilis nastao i kakva je bila njegova evolucija. Dokazi podupiru da je doista nastao u Novom svijetu, također smo dokazali da slatki krompir i sifilis dijele isti uzročnik, prilično iznenađujuće otkriće,
-Uz pomoć genetike ne samo da se prate migracijski putovi ljudi i njihovih patogena, zanimljivo je i da nam drevni nasljedni zapisi mogu reći više o izgledu ljudi u to vrijeme. I tu dolazi iznenađujuće otkriće...
Ovo je bilo jedno od uzbudljivijih otkrića. Kad smo proučavali fenotip sakupljača i lovaca u zapadnoj Europi, otkrili smo da imaju tamnu kožu. Oni se genetski ne razlikuju od ljudi u subsaharskoj Africi. To ne znači da su i oni imali isti ten kao npr. ljudi iz današnje Nigerije, ali svakako su naši preci lovci-sakupljači imali izrazito tamnu kožu, njihov genetski zapis još nije imao genetske varijante koje vidimo u modernim populacijama u Europi i koji uzrokuju svijetlu kožu. Svijetla koža počela se pojavljivati pojavom poljoprivredne kulture u Europi prije otprilike 7000 godina, au Europi je postala raširena prije otprilike 4000 godina. Tako su 40.000 godina stanovnici na području Europe bili tamnoputi, tek smo posljednjih nekoliko tisućljeća svijetloputi. Svijetla koža svojevrsna je prilagodba. narod, koji nam je donio poljoprivredu, morao se prilagoditi duljem trajanju tamnog dijela dana, zime u Europi su duže i tamnije zbog veće geografske širine, a to ometa opskrbu vitaminom D. To se može nadoknaditi hrane, primjerice unosom dovoljne količine ribe i mesnih prerađevina, s čime članovi lovačko-sakupljačkog društva nisu imali problema. Ali među poljoprivrednicima koji su dolazili iz Anatolije u prehrani gotovo da nije bilo ribe i mesa. Jedan od načina na koji se možete prilagoditi nedostatku vitamina D je imati svjetliju kožu, a to također objašnjava zašto su ljudi sjevernije u Europi svjetlije puti od onih na jugu kontinenta. primjerice, unosom dovoljne količine ribe i mesnih proizvoda, s čime članovi lovačko-sakupljačkog društva nisu imali problema. Ali među poljoprivrednicima koji su dolazili iz Anatolije u prehrani gotovo da nije bilo ribe i mesa. Jedan od načina na koji se možete prilagoditi nedostatku vitamina D je imati svjetliju kožu, a to također objašnjava zašto su ljudi sjevernije u Europi svjetlije puti od onih na jugu kontinenta. primjerice, unosom dovoljne količine ribe i mesnih proizvoda, s čime članovi lovačko-sakupljačkog društva nisu imali problema. Ali među poljoprivrednicima koji su dolazili iz Anatolije u prehrani gotovo da nije bilo ribe i mesa. Jedan od načina na koji se možete prilagoditi nedostatku vitamina D je imati svjetliju kožu, a to također objašnjava zašto su ljudi sjevernije u Europi svjetlije puti od onih na jugu kontinenta.još jedno vrlo zanimljivo otkriće u našem drevnom fenotipu bila je boja očiju...
Navodno su prije 20 000 godina svi Europljani imali tamne oči i tamnu kožu, slično onome što danas vidite u Africi. Ali prije otprilike 17.000 godina stanovništvo se s Balkana preselilo u Italiju i prvi put smo primijetili svijetle, odnosno plave ili zelene oči. A u sljedeća dva tisućljeća ova se populacija širi cijelom Europom, to je razdoblje kraja posljednjeg ledenog doba. Odjednom su zapadnom Europom hodali ljudi tamne puti i plavih očiju, pa je to bio čudan fenotip koji danas više ne postoji u Europi, samo 5000 godina kasnije, kada su farmeri iz regije Anatolije počeli stizati u Europu našeg tena razvedrilo, a oči su nam se opet zamračile. Još uvijek nam nije sasvim jasno zašto su se plave oči od tada dalje širile, jer biologija nije na njihovoj strani, pa bi postojanje plavih očiju do danas moglo zahvaliti spolnom odabiru.
-Započeli smo s jednom vašom aktualnom publikacijom u kojoj ste sudjelovali, odnosno analizom nasljednog zapisa Ludwiga van Beethovena. Na čemu trenutno radite?
U našem laboratoriju u Leipzigu trenutno se fokusiramo na razdoblje masovnih migracija nakon pada Rimskog Carstva. Nema mnogo pisanih i drugih povijesnih izvora iz tog vremena, ali pouzdano znamo da su mnoge skupine u to vrijeme bile pokretne, od Gota, Langobarda, Slavena... Analiza nasljednog zapisa ovih ljudi može biti od velike pomoći u praćenju njihovog kretanja vrlo precizno, pa kako se njihov nasljedni zapis kretao kroz vrijeme i prostor. Ovo pitanje je zanimljivo i za Sloveniju: vi danas govorite jedan od slavenskih jezika, no kako se taj jezik našao na ovim prostorima, je li ga bilo prije, je li se pojavio s Rimskim Carstvom...? Trenutačno imamo veliki projekt u Mađarskoj gdje proučavamo pojavu Avara, zanima nas odakle dolaze, proučavamo tisuće uzoraka DNK, uključujući mnoge s područja Slovenije, i jako smo veselim se rezultatima.
-Mogu li vaši rezultati na bilo koji način promijeniti shvaćanje povijesti?
Da, zanima nas tko je migrirao u tom razdoblju. Jesu li to bile samo elite ili su cijele populacije uzele put pod noge i migrirale. Trenutno već imamo podatke o seobi Anglosaksonaca i sa sigurnošću možemo reći da se radilo o masovnoj seobi ovih naroda, da je u tom razdoblju stotine tisuća ljudi napustilo Sjevernu Njemačku i krenulo prema Velikoj Britaniji. Na otoku smo u razdoblju 5. i 6. stoljeća zamijetili da su nasljedni zapisi starosjedilaca u 80 posto zamijenjeni onima koje su doveli doseljenici. U ovom slučaju selile su se cijele obitelji. Slično se sada može istraživati i npr. kod Slavena.
-I sami radite u Leipzigu na čelu Max Planck instituta za evolucijsku antropologiju. Je li još uvijek točno da ste trenutno najveća istraživačka institucija na ovom području u svijetu?
Mislim da bi još izdržalo. Moja sekcija i sekcija Svaantea Pääba imaju više od 200 istraživača, ali postoje i velike istraživačke grupe u Kopenhagenu, Londonu, Bostonu...
