Svjetlost i nježnost usred tame: antologija ukrajinskoga ratnog pjesništva Ukrajina 2024. Glasovi i slike - Razgovor s Allom Tatarenko, prevoditeljicom i urednicom knjige.
Nova knjiga Ukrajina 2024. Glasovi i slike u izdanju Hrvatskog P.E.N. centra izvanredno je pjesničko svjedočanstvo o više od tisuću dana i noći otpora ukrajinskog naroda protiv ruske agresije. Ova antologija, koju je s ukrajinskoga prevela i uredila Alla Tatarenko, okuplja glasove dvadeset i petero suvremenih ukrajinskih pjesnikinja i pjesnika svih generacija, od najpoznatijih do novih imena. Među njima su Galina Kruk, Ostap Slivinski, Ija Kiva, Katerina Mihaljicina, Artur Dronj, Viktorija Amelina, Marjana Savka, Maksim Krivcov i drugi. Neki od njih bili su gosti festivala Stih u regiji na kojem je predstavljena ova nova knjiga, a gostovala je i urednica i prevoditeljica Alla Tatarenko.
Antologija je hommage snazi riječi. U zemlji koju neprijatelj pokušava razoriti bombama, pjesnici znaju da je riječ ono što ostaje i što može biti početak novog života. U svakodnevnoj borbi za slobodu, oni nisu samo svjedoci, nego i aktivni sudionici – neki od njih i na samoj bojišnici, drugi kroz volontiranje, prikupljanje pomoći, javne nastupe. Neki su svoje živote izgubili u ratu. To su Viktorija Amelina i Maksim Krivcov čije su pjesme smještene na početku i na kraju knjige te simbolički zatvaraju krug svjedočenja. Knjiga tako ima dodatnu težinu – dimenziju žrtve i poetske besmrtnosti.
U suvremenoj ukrajinskoj poeziji, kako pokazuje ova antologija, nema mržnje. Naprotiv, ima mnogo ljubavi i vjere.
Da je poezija način preživljavanja i otpora pokazuju pjesnici koji putuju Ukrajinom i svijetom, čitaju svoje stihove u selima blizu bojišnice, donose knjige u bombardirane knjižnice, nastupaju na festivalima i književnim večerima, svjedočeći o ratu i o tome što Ukrajina jest. I hrvatska publika imala je prilike upoznati ukrajinsko pjesništvo kroz časopise, festivale, javna čitanja, no i Pjesnički ljetopis rata Ukrajina 2022, dvojezičnu antologiju koju je prevela i uredila Alla Tatarenko, također u izdanju Hrvatskog P.E.N.-a. Nova antologija Ukrajina 2024. Glasovi i slike nastavlja i produbljuje tu vezu nudeći bogat, potresan i autentičan uvid u poeziju otpora, nježnosti i nade. Ova knjiga nije samo zbirka ratnog pjesništva, već i dokument vremena. Donosi univerzalnu priču o ljudskoj izdržljivosti i dostojanstvu te poziva na solidarnost, razumijevanje i suosjećanje. Bio je to povod razgovoru s urednicom knjige i prevoditeljicom Allom Tatarenko.
Ovo je već druga antologija suvremene ratne ukrajinske poezije koju ste priredili i preveli na hrvatski jezik. Što je drugačije u odnosu na prvu knjigu Ukrajina 2022. Pjesnički ljetopis rata?
Antologija Ukrajina 2024. Glasovi i slike predstavlja svojevrstan nastavak antologije Ukrajina 2022. Pjesnički ljetopis rata, ali je njezina koncepcija pomalo drugačija. Prva od spomenutih antologija bila je pokušaj bilježenja kroz pjesme prvih šest mjeseci rusko-ukrajinskog rata: od 24.02. – početka sveobuhvatne ruske agresije, do 24.08. – dana Neovisnosti Ukrajine. Tih dramatičnih dana poezija se pokazala ne samo dragocjenim zrcalom unutarnjeg svijeta ukrajinskih pjesnika, već pravim ljetopisom vjere i tuge, nade i boli, snage i ljubavi. Društvene mreže i književni sajtovi (prije svega internet stranica Ukrajinskog P.E.N.-a) bili su izvor tekstova koji su ušli u knjigu. Pjesme su se rađale kao neposredna moćna reakcija na ratne događaje u Ukrajini: čitajući tu antologiju-ljetopis kao da se vraćamo u 2022., podsjećajući se ne samo na ono što se dogodilo jednog od tih dana (datumi ispod pjesama često se poklapaju sa žestokim napadima na civile, ratnim zločinima ruske vojske, danima od posebne važnosti za povijest ovog rata), nego i na ljudsku dimenziju događaja, njegov neponovljivi doživljaj. Prijevodi su, poput same poezije iz 2022., nastajali u jednom dahu – kao pjesnička svjedočanstva koja su morala progovoriti i na drugim jezicima. Zahvaljujući Hrvatskom P.E.N.-u i prije svega njegovom tadašnjem predsjedniku Tomici Bajsiću, ukrajinska ratna lirika izašla je u obliku dvojezične antologije Ukrajina 2022. Pjesnički ljetopis rata još krajem 2022. Nakon njenog objavljivanja nastavila sam dopunjavati svoju privatnu zbirku suvremene ukrajinske poezije – osjetivši snagu pjesničke emocije i ljepote, zaljubila sam se u nju kao čitateljica. U međuvremenu su počele izlaziti najnovije autorske zbirke ukrajinskih pjesnika, antologije najvrijednijih, najvažnijih pjesničkih tekstova... Kad je Tomica Bajsić ponovo prijedložio da se napravi antologija ukrajinske poezije, buduća sastavljačica i prevoditeljica imala je ozbiljan zadatak odabrati najupečatljivije pjesme nastale u vremenu rusko-ukrajinskog rata, predstaviti najoriginalnije, a istodobno najautentičnije glasove suvremenog ukrajinskog pjesništva.
Taj je zadatak došao u pravo ruke. Vaša posvećenost ukrajinskoj poeziji neupitna je. Svojim objavljenim prijevodima približavate suvremenu ukrajinsku poeziju hrvatskim čitateljima.
U periodu između izlazaka dviju antologija prevodila sam ukrajinsku poeziju za hrvatsku književnu periodiku – izbor iz najnovije ženske lirike objavio je časopis Republika, dok časopis Poezija ovih ratnih godina kontinuirano objavljuje prijevode suvremenih ukrajinskih pjesnika. Na poziv Hrvatskog P.E.N.-a u Zagreb su dolazili na rezidenciju brojni ukrajinski pjesnici, čija su djela bila prevođena na hrvatski. Suradnja s urednicama Trećeg programa Hrvatskog radija Irenom Matijašević i Lidijom Lacko Vidulić rezultirala je novim prijevodima ukrajinske poezije i potakla me na razmišljanja o njenim osobitostima. Novu antologiju, koja bi predstavila aktualnu ukrajinsku poeziju, više nisam vidjela kao pjesnički ljetopis, već kao pjesnički zbor u kojem se svaki glas čuje, svaki je dragocjen i neponovljiv. Ovo više nije bila antologija pjesama, već antologija pjesničkih glasova suvremene Ukrajine.
Izbor glasova za taj pjesnički zbor sigurno je bio vrlo izazovan. Kako ste birali pjesme?
Ideja da se u knjizi predstavi cjelokupno ukrajinsko pjesništvo bila bi preambiciozna i zahtjevala mnogo duži rad. Izabrala sam nešto užu koncepciju – ovo je autorski izbor koji predstavlja poeziju slobodnog stiha. Radni naslov je bio Ono što se ne rimuje sa spokojem. Izuzeci potvrđuju pravilo i zato ćete u knjizi naći jednu rimovanu pjesmu. Ukrajina 2022. bila je antologija živih pjesnika. Ukrajina 2024. morala je postati knjiga života i sjećanja. Pored poezije onih koji nastavljaju svoj pjesnički put, tu su pjesme Viktorije Ameline i Maksima Krivcova koji su poginuli, braneći, svatko na svoj način, slobodu svoje zemlje i njezino pravo na život. Naslovi njihovih pjesama na kraju antologije proročki govore da se život njihove poezije nastavlja.
To potvrđuje i izlazak hrvatskog prijevoda pjesničke zbirke Viktorije Ameline Svjedočantvo koju smo s ukrajinskog prevele Dariya Pavlešen i ja, a objavio Hrvatski P.E.N. također ove godine, te izbor iz poezije i esejistike ove sjajne književnice koji je izašao u Europskom glasniku 2024. zajedno s esejem-sjećanjem na nju Tomice Bajsića. Viktorijina pjesma Uzbuna koju sam prevela s Tomicom Bajsićem nadahnula je Gordanu Kovačić na stvaranje još jednog lijepog poetskog trenutka u formi reela objavljenog na Facebooku Poetskog trena, a u kojem možemo vidjeti također korice antologije koje čini posebnom slika Katerine Mihaljicine – jedne od pjesnikinja čije pjesme najpotresnije oslikavaju aktualni trenutak u Ukrajini, njezinu nadu i borbu za život. Zahvaljujući Katerini glasove u antologiji dopunjuju slike – to su fotografije umjetnika Jurka Kostyšyna koji brani svoju zemlju na bojišnici. I slika život koji se nastavlja. Jednu od njegovih fotografija možete vidjeti u Poetskom trenu, a više njih – u knjizi Viktorije Ameline i, naravno, u antologiji Ukrajina 2024. Katerina me je upoznala i sa stvaralaštvom nekoliko sjanih pjesnika-branitelja, među kojima su Fedir Rudij, Eva Tur, Jelizaveta Žarikova, Valerij Puzik, čije su pjesme ušle u novu antologiju.
Knjigu ste predstavili na ovogodišnjem pjesničkom festivalu Stih u regiji u programu Angažirana književnost. Štoviše, publika je mogla i uživo slušati nastupe ukrajinskih pjesnika. Koliko je važno to živo prenošenje pjesničke riječi, i pjesnicima, i publici?
Koliko znači za pjesnike komunikacija, razmjena mišljenja i pjesničke energije pokazao je i ovogodišnji, 14. međunarodni festival Stih u regiji koji organiziraju Hrvatsko društvo pisaca i Hrvatski P.E.N. Vodi ga pjesnik Ivan Herceg, pod čijom lektorskom dirigentskom palicom još su ljepše zazvučale ove tri knjige ukrajinske poezije. Prošle godine na festivalu su sudjelovale ukrajinske pjesnikinje Ija Kiva, Katerina Mihaljicina, Irina Starovojt, Ljilija Bomko, a ove godine svoje su pjesme čitale Halina Kruk, Marjana Savka, Julija Musakovska, Katerina Mihaljicina, Olga Oljhova. Pjesnikinjama se pridružila i predstavnica Ukrajinskog P.E.N.-a, gošća P.E.N.-ove rezidencije novinarka Tetyana Teren. Zajedno s ukrajinskim književnicama nastupale su poznata hrvatska prevoditeljica Dariya Pavlešen i njezina mlada kolegica Julia Očić koja veoma aktivno prevodi suvremenu ukrajinsku poeziju.
Na promocijama antologije i pjesničke knjige Viktorije Ameline zajedno s ukrajinskim pjesnikinjama govorili su hrvatski pjesnici Tomica Bajsić i Ivan Herceg. Mada su na predstavljanjima zvučali dva jezika, nije bilo sumnje da hrvatski i ukrajinski pjesnici govore isti jezik – jezik humanizma, jezik prave književnosti.
Prošle godine Stih u regiji je počeo istog dana kad je 2023. u raketnom napadu Rusije na pizzeriju u Kramatorsku bila pogođena Viktorija Amelina. Ove godine, u trenutku kad je bio otvoren Stih u regiji, Viktorija Amelina je dobila posthumno značajnu nagradu The Orwell Prize 2025. Putevi hrvatske i ukrajinske književnosti i dalje se križaju. Nastavlja se pjesnički dijalog i kreativna razmjena nadahnuća. Darija Žilić nakon čitanja Viktorijine poezije posvetila joj je pjesmu. Katerina Mihaljicina u svojoj najnovijoj pjesmi povezala je Vukovar i ukrajinski Mariupolj. Prevela sam tu pjesmu na hrvatski, Tomica Bajsić je dodao lijepa pjesnička rješenja i preveo je na engleski... Dijalog se nastavlja, u ime pobjede života i istine.
Tako je. Hvala Vam na razgovoru!
—————————————
Katerina Mihaljicina
Za Mariupolj, Vukovar, Srebrenicu
malene zemlje sa svojim malenim istinama
razbacane su poput školjki obalom svijeta
prisloni uho
oslušni:
one šapuću
o gradu na moru Azovskom
tuđinci su ga pretvorili
u hrpu kamenja i naselili
različitim pjesmama različitim glasovima
sakrili ga iza sedam zidova neistina
zaklonili vratima smrti
i smiju se
da se ne čuju glasovi tuge i nespokoja
o gradu na Dunavu koji se nije
predao ali
ali još uvijek lovi neupokojene duše
svojih ubijenih ustima koja šute
jer tuđini kriju njihove grobove
u najdubljem strahu
da će stati pred sud
o gradu između brda i srebrnih rudnika gdje
još uvijek odzvanja praznina
još uvijek se roji ženski plač
kao oblak težak i nezasitan
jer tko će izmjeriti bol
iza koje ne stoji ni ime
ni stvar ni najmanji djelić DNK
malene zemlje sa svojim malenim istinama
poput kamenčića spoticanja uz obalu velikog svijeta
uporno se dokotrljaju pod noge putnika:
tu smo
trebalo bi ih – preciznim domašajem – što dalje
u nedohvat ih treba – iza granica mape
iza ruba postojanja
ali
malene zemlje sa svom malenim istinama
ne predaju se
prisloni uho
oslušni:
tu smo.
—————————————
Katerina Mihaljicina
For Mariupol, Vukovar, Srebrenica
small lands with their small truths
are scattered like shells along the shore of the world
press down your ear
listen:
they whisper
about the city on the Sea of Azov
foreigners have turned it
into a pile of stones and populated it
with different songs, different voices
hidden behind seven walls of untruths
sheltered by the doors of death
and they laugh
so to silence the voices of sorrow and lament
about the city on the Danube that has not
surrendered
but is still hunting the unquiet souls
of its murdered and missing with mouths shut
because foreigners hid their graves
in their deepest fear
that they will stand before judgment
about the city between hills and silver mines where
the emptiness still echoes
where the female cry still breeds
like a cloud heavy and insatiable
for who will measure the pain
behind which there stands neither a name
nor a thing nor the smallest piece of DNA
small lands with their small truths
like pebbles to stumble upon along the shore of the great world
rolling one after the other under the feet of travelers:
we are here
they should be cast – with a precise swing – as far away
as to be out of reach – behind the borders of the map
beyond the edge of existence
but
small lands with all their small truths
do not surrender
press your ear
listen:
we are here.
(Preveli Alla Tatarenko i Tomica Bajsić, UKR / HR / ENG)
***
Izbor pjesama iz knjige Ukrajina 2024. Glasovi i slike
VIKTORIJA AMELINA
Uzbuna
Zračna uzbuna u cijeloj zemlji
svaki put kao da vode na strijeljanje
sve
ali na kraju pogode samo jednog –
najčešće nekoga pri samom rubu
Danas to nisi ti, kraj zračne uzbune
ARTUR DRONJKO
***
Sveti Ivan Pavao Drugi
u stara besplatna vremena
rekao je u Lavovu:
Kiša pada – djeca rastu
Sveti Ivane Pavle,
odrastao sam pod tom kišom.
Ali sad je takva zima
i sve traži toliku cijenu
da padaju jedino snijeg i vojnici.
Vojnici padaju – djeca rastu.
Vojnici padaju – djeca rastu.
OSTAP SLIVINSKI
***
I odjednom se vraćaju neke riječi
kao što se vraćaju ptice selice –
i ne pronalaze više svoje kuće i krovove
i dugo kruže nad njima
i ne mogu sletjeti, niti se vratiti,
svijaju svoja gnjezda u zraku.
Gdje ste zimovale, riječi,
zašto ste me napustile na tako dugo?
Jeste li tješile nekog tamo
gdje zemlja puca od sunca
kao što kod nas puca od tuge?
Svijajte, riječi, svijajte gnijezda,
neka od gnijezda počinje novo drveće,
neka raste dolje,
neka urasta u zemlju-pepeo,
neka se život sretne sa svojim sjećanjem,
neka se zagrle.
MAKSIM KRIVCOV
***
Tko bi mogao pomisliti
šest godina rata
zar sam mogao znati
kad sam u djetinjstvu skupljao zrele jabuke
na kraju kolovoza.
Tko bi mogao pomisliti
lutao sam s prijateljem industrijskom zonom
skupljujući metal
ostatke rezervnih dijelova na kolovozu
30 kopejki za kilogram
još i zakidaju na vagi
da kupim malo jeftinih bombona i igram Half-Life
a sada ja skupljam u šumici
ostatke dečki
ostatke ljudi
mada izgledaju kao čovjek
ili dio čovjeka
nema na svijetu ništa toliko hladno.
Treba stvoriti aplikaciju mapu
Šumskoga groblja
stubić broj 58.
od njega četiri koraka naprijed
i treći grob s desne strane je njegov
bit će to vodič grobljem
Svi će samo o tome govoriti.
Dugački žuti dupli autobus
broj 10
ima ih samo nekoliko na liniji
jedna vožnja je 25 kopejki
uvijek je prepun ljudi
kao tržnica uoči „prvoga rujna“
treba čvrsto uz sebe stiskati torbe ili naprtnjaču
jer ima lopova
krišom režu jeftini skaj
uzimaju zadnji novac
ali ukrali su mi danas nešto veće:
more.
Guta me kit tuge
ja sam tu
poput Jone
i ne mogu izaći
već šest godina
mada to traje uvijek
ratovi se ne završavaju
završavaju se ljudi
tko bi pomislio.
(Prevela Alla Tatarenko, UKR / HR)
