(Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicist)
U zemlji koja se „hvali“ multietničkim skladom, u jedinstvenom prostoru kakav je Boka Kotorska – dragulju mediteranske civilizacije Hrvati smetaju samo onima koji i dalje žive u mračnim odajama prošlosti. Onima kojima povijest služi ne da objasni stvarnost, već da je nasilno prekroji. Onima koji ne mogu prihvatiti činjenicu da u Boki Kotorskoj već vjekovima postoji narod koji, iako manjinski po brojnosti, nosi na sebi najvidljiviji pečat duhovnosti, arhitekture, književnosti, jezika i kulture.
Taj narod su Hrvati.
I upravo njima, njihovom identitetu i postojanju, ovih dana otvoreno prijeti svećenik Srpske pravoslavne crkve u Tivtu, Mijajlo Backović, koji je u emisiji „Slobodna zona“ na TV Prva izjavio:
„Moram se vratiti malo unazad i kazati da do Drugog svjetskog rata u Boki Rimokatolici uvijek govore da su Bokelji, ili Srbi. Ivo Andrić i Meša Selimović o tome svjedoče. Onda je u ovom projektu nastupila kroatizacija bokeljskih Rimokatolika i oni su se nasilno gurali da postanu Hrvati. Vidite kada dođu zvaničnici Hrvatske da dođu da posjete hrvatsku nacionalnu manjinu. Kad bi Adrijan Vuksanović i ostali pogledali tko su im bili pradjedovi znali bi da nisu bili Hrvati. Ne osporavam pravo da se izjašnjavaju kako žele, ali govorim o projektu. Zato se pominje Morinj, a ćuti o Lori.“
Ova izjava nije samo povijesno netočna, već i intelektualno uvredljiva, ideološki opasna i duboko necivilizacijska. Njome se nastavlja već poznata dogma jednog dijela SPC – da su svi koji nijesu Srbi ili postali Srbi ili su izdali neko tobožnje „izvorno srpstvo“. Ali ova dogma se raspada pred najobičnijim činjenicama. Tvrdnja da su „rimokatolici u Boki govorili da su Srbi“ ne počiva ni na jednom vjerodostojnom povijesnom izvoru. Ni Ivo Andrić ni Meša Selimović nisu bili povjesničari Boke, niti etnografi. Biti „Bokelj“ označava geografski pojam a nikako nacionalnu pripadnost. Koristiti takvu odrednicu da bi se zatirala hrvatska svijest, predstavlja svjesnu manipulaciju.
Što više povijesni podaci govore sasvim suprotno. Hrvatski akademik Josip Pečarić, rođeni Kotoranin, točno je zapisao:
„Zato i kad govorimo o kulturnoj baštini Boke, govorimo o hrvatskoj baštini.“ Pečarić podsjeća da je biskup Pavao Butorac još 1938. godine zapisao kako je „baš iz Boke Kotorske došla inicijativa i s najvećim oduševljenjem 1848. Boka predvodi akciju sjedinjenja s Hrvatskom“, kao i da je ban Jelačić 1851. godine dočekan s istim oduševljenjem. U to vrijeme, počinje da jača velikosrpska politika – a na njenom udaru prvo se našla upravo Boka.
Zašto? Odgovor Pečarića je jasan i točan:
„Boka pomaže u rješavanju dva velika srpska kompleksa: 1. More, i 2. Hrvatska kulturna baština.“
Sa stvaranjem prve Jugoslavije, velikosrpska politika dobiva institucionalne instrumente za sustavno sprovođenje svojih ciljeva. A rezultati su poražavajući. Ako se usporede popisi iz 1910. i 1991. godine, broj Hrvata u Boki je smanjen tri puta, iako se ukupan broj stanovnika udvostručio. Herceg Novi: sa 70 % Hrvata na 2 %, Kotor: sa 69 % na 7 %, Tivat: s 95 % na 23 %.
To je etničko čišćenje u miru!
Danas, Hrvata u Crnoj Gori ima oko 1 %, a njima pripada više od 50 % kulturne baštine Boke. I ne samo to – ako se itko i igdje, kako reče Pečarić, „s Bogom utrkivao u stvaranju ljepote“, to su bili Hrvati u Boki Kotorskoj. Nije slučajno što je kotorska općina proglašena svjetskom prirodnom i kulturnom baštinom u opasnosti – jer nestaje ono što je činilo njenu dušu hrvatsko nasljeđe.
Ne treba zaboraviti ni razdoblje nakon Drugog svjetskog rata – vrijeme kada su hrvatski katolički svećenici iz Boke Kotorske proganjani, zatvarani, pa čak i ubijani. Hrvatsko ime se sistematski zatiralo, a svaki pokušaj njegovog očuvanja bio bi odmah etiketiran kao „ustaški“. Bio je to najjeftiniji, ali najefikasniji obračun politički i duhovni. Kroz decenije komunističke i velikosrpske politike, sprovođena je planska asimilacija: milom ili silom, preko obrazovnih sistema, medija i ideoloških narativa, Hrvatima je oduzimano pravo na vlastiti jezik, kulturu i kolektivno pamćenje. U tom procesu, floskula da je „Bokelj“ identitetska, a ne samo geografska odrednica, služila je kao instrument za neutralizaciju hrvatske svijesti. Sve je postajalo „bokeljsko“, da ne bi bilo hrvatsko. Sve se prikazivalo kao „naše“, samo da ne bude „njihovo“.
A da je hrvatsko prisustvo u Boki autentično i višestoljetno, svjedoči i Maro Dragović, kotorski vlastelin iz druge polovine 16. vijeka. On je 1617. godine posvetio pjesmu filologu Bartolu Kašiću, u kojoj piše:
„Kada s’ navijestio u pjesnijeh glas tvoj
Naši Dalmatini i vas ròd Harvacki,
Daržat će u čini pjevanja glas rajski;
Od našega mora do mora ledena
Živit od govora dika će plemena.“
Ovi stihovi su najuzvišeniji dokaz o postojanju hrvatskog kulturnog i jezičkog identiteta u srcu Boke, i ne postoji ideološki malter SPC koji će te temelje moći prekriti. Nazivati sve to „projektom“ kako čini paroh Backović znači rugati se i povijesti i Bogu.
Pokušaj da se relativizira logor Morinj i istovremeno prebacuje pažnja na logor Lora, predstavlja klasičnu zamjenu teza. Jer Morinj je bio logor na tlu Crne Gore, u kome su zarobljeni Hrvati, i koji do danas ostaje mračna mrlja na savjesti države. Niko ne osporava zločine bilo đe, ali porediti kontekst agresije s kontekstom obrane – znači relativizirati istinu.
I na kraju, kada Backović poručuje da Adrijan Vuksanović i drugi „ne znaju tko su im pradjedovi“, onda time ne osporava samo pravo na identitet, već i pravo na povijesno sjećanje. Hrvati Boke Kotorske jako dobro znaju tko su im bili pradjedovi – oni koji su gradili crkve, katedrale, slikavali freske, pisali pjesme, plovili sinjim morima, obnavljali škole i mostove, a ne oni koji su huškali i dijelili.
Hrvati u Boki nisu projekt – oni su temelj Boke Kotorske, Crne Gore i Mediterana!
Njihovo prisustvo nije plod nasilne politike, već rezultat stvaranja, opstajanja i doprinosa kroz vjekove. Oni nijesu došli sa strane – oni su iz Boke. I nisu gurnuti u hrvatstvo – već su u tom identitetu rođeni i u njemu opstali, usprkos progonima, asimilaciji i političkoj represiji. Zato, kad se god neko upita „kome smetaju Hrvati u Boki Kotorskoj“, odgovor je jasan: smetaju samo onima koji žele Boku bez Boke, bez slojeva, bez različitosti, bez istine ali s četiri oscila kao jedinim prefiksom „svetog srpstva“. Ali to neće moći. Jer dok god bude pamćenja, dok god bude stihova, dok god bude istine – biće i Boke kakva jeste: hrvatske, multikulturne, mediteranske i vječne.
I neka se čuje jasno:
„Od našega mora do mora ledena,
Živit od govora dika će plemena.“
Kada predsjednik Opštine Tivat, Željko Komnenović, izjavi da „izjave poput one koju je dao tivatski paroh Mijajlo Backović nisu dobre za Tivat“, onda se ne zna da li više vrijeđa inteligenciju građana ili dostojanstvo Hrvata koji su vjekovima oblikovali lice ovog grada. Takva izjava je politička gimnastika bez kičme, pokušaj da se istovremeno ostane u milosti huškačkog narativa i da se opere lice pred javnošću.
Komnenović se trudi da sve relativizira: „nije to dobro za image grada“, „nije dobro ni za suživot“, „nije to stav lokalne vlasti“. A čiji je onda? Backovićev stav nije pao s neba on je godinama njegovan u sjenkama lokalnih vlasti koje su zatvarale oči pred rastućim nacionalizmom, sve dok im isti taj nacionalizam nije eksplodirao pred kamerama. Sad, kad treba pokazati odgovornost, Komnenović se skriva iza floskula i praznih osuda „sa svih strana“.
To što radi predsjednik Opštine Tivat nije neutralnost to je kukavičluk. Umjesto da jasno i bez ostatka stane uz napadnutu hrvatsku zajednicu, on balansira između osude i opravdanja, kao da je riječ o saobraćajnoj nezgodi, a ne o dubokoj povredi dostojanstva građana njegovog grada. Komnenovićevo pozivanje na „osobni stav“ Backovića je jeftin pokušaj „dezinfekcije“ vlastite odgovornosti. Jer Backović ne govori iz tame, nego sa „oltara“, uz blagonaklonost vlasti koje ga godinama toleriraju. Ako Backović danas sije mržnju, to je zato što su mu raznorazni Komnenovići jučer širom otvorili vrata.
Umjesto što se „ograđuje“ i „napominje“, Komnenović bi trebalo da odgovori – zašto je šutio sve ove godine? Đe je bio dok su se u Tivtu relativizirali logori, negirala kultura Hrvata, a vrijeđali potomci onih koji su gradili ovaj zaljev? Zašto se sada pravi nevješt? Jer prava odgovornost nije u riječima koje izgovaramo kad se suočimo s problemom nego u šutnji koju „njegujemo“ dok on raste. A Komnenovićeva šutnja je bila „glasnija“ od svih Backovićevih izjava.
Ne, gospodine Komnenoviću nije dovoljno reći da su izjave „loše za image grada“. One su sramota za samu funkciju koju obavljate. Ili ste predsjednik svih građana Tivta – i onih koji slave Božić, i onih koji slave Božić i Badnjak i onih koji pjevaju „Lijepa naša“, i onih koji pjevaju „Oj svijetla majska zoro“ ili niste predsjednik nikome. Između nema.
