Izložba slika „Relacije“, u Muzeju Mimara, od 10. do 22. rujna, zagrebačkoj će publici predstaviti slikarstvo Marija Tomasa. Slikara koji već četrdesetak godina djeluje na hrvatskoj i europskoj likovnoj sceni nesebično pronoseći unutarnja stanja svoje umjetničke osobnosti i propitkujući svoje mogućnosti i težnje da ovjekovječi neponovljivost trenutka i vlastitu „radost stvaranja„. Kako i sam voli istaknuti: Slikanje se ne može naučiti, ali za stvaranje treba biti rođen, jer stvaranje počinje kad zanatu udahnemo ono nešto što zovemo duhovnost ili…
Tomas, je predan slikarstvu, a kao stvaralac i kao učitelj nesebično je prenosio svoje znanje mladima na Academie Royale des Beaux Arts u Liegeu u Belgiji na kojoj je i diplomirao. Prvi je hrvatski slikar koji je predstavio svoja umjetnička djela u jednoj od vodećih svjetskih aukcijskih kuća Doroteum u Beču gdje je 2017. godine sudjelovao na skupnoj izložbi.
Tomas umjetnik naširoko je poznat i po svojoj „dobroj ruci“. Naime, nebrojeno puta odazivao se pozivima humanitarnih akcija a zasigurno najveći učinak polučila je dobrotvorna izložba održana u Liegeu za „olovnih“ vremena Domovinskog rata. Znao je Tomas, slikajući na ulici i ponekoj trudnici pokloniti pokoju minijaturu.
Više od stotinu samostalnih i oko tristo skupnih izložbi u desetak europskih zemalja i SAD-u bila je prigoda i brojnim likovnim kritičarima da upoznaju Tomasov rad. Tako je renomirani talijanski likovni kritičar Achille Bonito Oliva, umjetnički direktor Venecijanskog bijenala 1993. godine, naglasio ljepotu lirike Tomasovog likovnog izričaja. Za ovu prigodu izbor od tridesetak radova umjetnikovog djelovanja posljednjih nekoliko godina, napravio je prof. Stanko Špoljarić koji je i autor teksta kataloga izložbe. Sve navedeno više je no dovoljan razlog je da popričamo o slikarevim umjetničkim dosezima, promišljanjima i budućim nastojanjima.
Predgovor mu pisala i Vesna Parun
- U Mimari izlažete 29 pastela i tri akrilika. Zašto „Relacije“?
- Na ovoj izložbi predstavljam opus modernističkih kompozicija kojima treba nadjenuti imena. To, zapravo i ne volim. Smatram da bi bilo najpoštenije da svatko tko se zagleda u sliku i nadjene joj ime prema svome viđenju. Tako sam ciklus za ovu prigodu nazvao „Relacije“, što ne znači ništa posebno, već samo jedan od načina mojeg slikarskog izričaja.
- U ovim prostorima zadnji put ste izlagali 1996. a predgovor Vam je napisala Vesna Parun.
- Točno, bila je moja velika prijateljica, još čuvam njezine originalne rukopise. U Mimari je govorila dva i pol sata. O meni je govorila pet minuta sve ostalo bila su razmišljanja o umjetnosti, politici o lošem odnosu države prema umjetnicima, kako nije podložna politici i politikantstvu kao i da stoga nije postala akademkinja što je, smatram, zapravo sramno… No, kao velika pjesnikinja moj rad je sublimirala u nekoliko riječi, a moje slikarstvo opisala: „Tomas, tvoje te slikarstvo ne, zarobljuje nečim konačnim, zadanim; naprotiv, ostavlja ti drugu iluziju slobode. Dopušta i nemoguće…“.
- U šali znate reći da ste egoist duha, pa koja je onda odlika vašeg slikarstva?
- Teško pitanje. No, možda malo tko, ili gotovo nitko ne zna gdje umjetnost počinje i gdje završava. Što je to umjetnost i koliko ona doista vrijedi. Možda je umjetnost utoliko iskrena ako je ona iskonska potraga autora osobnim ili pak univerzalnim istinama. Proizašla iz nekih podsvjesnih dubina, bez potrebe da bude dopadljiva, bez prilagodbe već usvojenim normama i etabliranim formama. Smatram da je umjetnost kao čista, prava i nepatvorena ljubav. Bezuvjetno odaslana energija. Njen jezik je univerzalan, a njena prava vrijednost – trenutak kad se zanos autora osjeti i osvijesti u oku promatrača. Moji umjetnički pokušaji baziraju se na svjesnim, podsvjesnim i nadsvjesnim potrebama za stvaranjem, izraženim likovnim oblicima i koloritom ozvučenim unutarnjim osobnim ritmom. Na sreću jedan sam od onih koje boje naprosto obožavaju.
Veliki humanitarac, ali i izabrani slikar aukcije u Doroteumu
- Sudjelovali ste u mnogobrojnim humanitarnim akcijama, koja vam je ostala u najdražem sjećanju?
- Točno, rado se odazivam na pozive kada mogu kao čovjek i umjetnik biti od korist. Bezbroj je bilo takvih manifestacija, no, jedna mi je ostala u sred srca. Radi se o Dobrotvornoj izložbi u Liegeu na kojoj smo sudjelovali uz mene moja supruga Žana, također slikarica i liješki slikar Yvesa Balhanta, a donacija je bila namijenjena kao pomoć izbjeglicama iz Hrvatske i BiH. Bila su to olovna vremena o kojima je Europa i svijet, u to vrijeme, malo znao. Prodajna izložba je bila vrlo uspješna a održala se u prestižnom Kulturnom centru „Chiroux“ u Liegeu.
Izložbu je trebala otvoriti belgijska kraljica Fabiola de Mora y Aragon, no, nažalost bila je spriječena pa je izložbu otvorio gradonačelnik Liegea, a prodana su 32 umjetnička djela. Ma nije čak ni bitno koliko se novaca prikupilo već spoznaja da su Belgijanci, a preko njih i svi ostali Europljani iz prve ruke mogli saznati što se doista zbiva u našoj napaćenoj zemlji.
- Doroteum - jedan od Vaših najvećih izazova i dosega.
- Svakako da sam bio počašćen pozivom na prodajnu izložbu u jednu od vodećih i najstarijih aukcijskih kuća na svijetu. Tvrtku je 1707. godine u Beču osnovao Josip I., car Svetog Rimskog Carstva. Ljubitelji umjetnosti i kolekcionari iz čitavog svijeta u Doroteum prisustvuju na oko 600 aukcija godišnje. Raskošan ambijent palače Doroteum u najužoj jezgri Beča pruža pravo okruženje za ugledne aukcije umjetnina i antikviteta. Sam poziv i prisustvovanje na izložbi značio mi je puno, značilo mi je i potvrdu mojeg dugogodišnjeg nastojanje da svojim likovnim djelovanjem ostavim poneki tračak bivstvovanja na kulturnoj sceni Hrvatske pa i šire.
U Doroteum sam zakoračio kao prvi hrvatski slikar i naravno da ta spoznaja u meni budi osjećaj ponosa, nakon mojih slika, koji mjesec kasnije bila je ponuđena i jedna slika Julija Knifera jednog od najvećih hrvatskih slikara 20. stoljeća. S tim da sam ja još uvijek živ (smijeh), pa tko zna možda jednoga dana…
- Rođeni ste 1943. u Marinama u BiH i imali ne baš lagodno djetinjstvo.
- Iz svog sela otišao sam s 13 godina. Djetinjstvo prebogato, puno boja, oblika i mirisa ali premalo hrane. Mislio sam da su svi gladni pa se time nisam opterećivao. Moje selo nalazilo se u dolini i imalo je, ipak, malo bolji kukuruz od susjeda na brijegu. Nisam moga slikati na papiru, jer ga nije bilo pa sam u početku od gline izrađivao figurice. Kako me je crtanje privlačilo, počeo sam po krečom premazanim kućama, na svu tugu susjeda, prenašati svoje likovne impresije, stoga mislim da sam preteča grafitera (smijeh). Zbog umjetnosti trpio sam velike kazne.
Prva dva razreda osnovne škole sjedio sam na tronošcu i po kamenoj tabli pisao kamenom, kao u Altamiri (smijeh). Kasnije su napravili školu s klupama do koje sam pješačio osam kilometara.
Znatiželja kroz život pretvarala Vas je u pilota, baletana, plesača folklora, fizičkog radnika…Gdje je tu slikarstvo?
Slikarstvo je vjerojatno genetski poremećaj jer je oduvijek u meni a opsjednutost bojama je lijek, a sve što ste naveli samo je nadopuna ili vitamini potrebni mom likovnom izričaju. Točno, s obzirom na to da nisam imao love, doku se druga djeca kupala na moru ja sam sa 16 godina počeo baviti jedriličarstvom. Zašto?
Pa, bilo je besplatno, danas to košta 15 tisuća eura, a kasnije sam položio i motornu pilotažu. Došavši u Zagreb paralelno sa školovanjem radio sam kao fizikaner na zagrebačkim ulicama tako da sam upoznao i njegov underground ha-ha. Nadalje, proveo sam dvije godine u Školi za suvremeni balet u HNK-u, tada muških baletana baš i nije bilo (smijeh), potom sam plesao folklor u „Koledu“ i „Ladu“. Kad sam trebao potpisati baletanski Ugovor, otišao sam na Pravni fakultet u Zagrebu, kao dijete sa sela tražio sam sigurnu budućnost.
- Imali ste i nasvakidašnjih kupaca, prodali ste slike Richardu Burtonu, Elizabethi Taylor pa i samom Rockefelleru.
- Ma ne, sve je to bila igra slučaja povezana s čarobnim Dubrovnikom! Burtona i Elizabeth Taylor upoznao sam, kao mladi slikar, kad su snimali film „Bitka na Neretvi“. Imao sam izložbu u hotelu Libertas, u kojemu je slavni par odsjeo. Popili smo zajedno u baru piće i glumci su kupili par slika. Poznati bogataš Rockefeller kupio je moje slike kada se vraćao s plaže s obitelji. Rekao mi je da mu spakiram tri slike jer mu se jako žuri i da ga čeka pilot na aerodromu. Nisam ni skužio da je to Rockefeller dok mi recepcionar nije to obznanio. Suflirao mi je da ga „opalim“. Ma nisam ja takav čovjek, a nije ni on slučajno bogataš, možda se je prije raspitao koliko koštaju moje slike. Cijena je bila realna, za tri slike 800 dolara.
- Što očekujete od ove izložbe?
Želim da posjetitelji uživaju u mojim djelima, da im pogledi na slike osvježe i pojačaju serotonin, hormon sreće i zadovoljstva.
Koja Vam je od nebrojenih izložbi do sada najviše prirasla srcu?
Sljedeća.
