Naša sugovornica Tia Pikija, iznimno talentirana varaždinska studentica pjevanja u Beču, već osvaja europske pozornice. U posljednjih godinu dana ostvarila je niz zapaženih nastupa u Beču, Varaždinu i šire, pokazujući vokalnu zrelost, glumačku dubinu i repertoarsku širinu koja prelazi okvire jednog žanra. Kao studentica pete godine pjevanja na prestižnoj Bečkoj akademiji sezonu je započela velikim uspjehom: Tia i njezina duo partnerica, pijanistica Francesca Orlando, u rujnu 2024. osvojile su 2. nagradu na 21. Međunarodnom natjecanju Seghizzi za komornu vokalnu glazbu u Italiji – u kategoriji Lied duo. Bio je to važan iskorak za Tiju, jer iako joj je to ukupno deseta glazbena nagrada, ova je prva u specifičnoj i zahtjevnoj potkategoriji Lied interpretacije. Evo što nam je o svojim uspjesima i planovima rekla u kraćem razgovoru za svog nedavnog boravka u Varaždinu odakle je i krenula njezina glazbena ljubav prema glazbi
– Sezonu ste započeli međunarodnim priznanjem u Italiji. Koliko vam je ta nagrada značila – osobno i profesionalno?
Nastup s Francescom u Goriziji bio je vrhunac dugog zajedničkog rada na Lied repertoaru. Seghizzi natjecanje ima dugu tradiciju i visoke umjetničke standarde, tako da nam je drugo mjesto bilo potvrda da se naš zajednički rad prepoznaje. Meni je to bila deseta nagrada u karijeri, ali prva u potkategoriji Lied, što mi osobno jako puno znači. Bila je to potvrda dobrog smjera daljnjeg glazbenog puta, jer rad u dvoje zahtijeva mnogo međusobnog razumijevanja, uvažavanja i strpljenja. Ova nagrada nam je dala dobar vjetar u leđa za sve što je uslijedilo tijekom sezone.
– Kako biste opisali kraj 2024. godine u svom umjetničkom kalendaru?
Prosinac 2024. pamtim po jednom vrlo posebnom koncertu održanom u prostorijama Nizozemskog veleposlanstva u Beču. Tamo sam s pijanisticom Avom Tehrani izvela tri ciklusa pjesama Richarda Straussa – Op. 10, Op. 22 i Op. 27. Bila je to večer posvećena emociji, suptilnosti i ekspresiji. Nizozemska ambasada nalazi se u bivšoj vili Richarda Straussa te smo izvodile njegove pjesme okružene njegovim duhom: u prostoriji gdje je skladao opere i na klaviru na kojem ih je skladao. Drago mi je što je koncert bio potpuno rasprodan, a među uzvanicima je bila i delegacija hrvatskog veleposlanstva s veleposlanikom gospodinom Danijelom Glunčićem.
– Početak 2025. obilježila je uloga Mare u praizvedbi hrvatske opere “Povratak razmetnoga sina” skladatelja Anđelka Igreca. Kakvo je to bilo iskustvo?
To je bio poseban i emotivan projekt. Libreto je napisao Miro Gavran prije deset godina, smjestivši priču u slavonsko selo krajem 19. stoljeća, dok je glazbu maestro Igrec komponirao tijekom pandemije. Iako u početku nije bilo interesa za scensku izvedbu, zahvaljujući podršci HNK Varaždin, redatelju Tari Morikawi, zboru Chorus Angelicus i entuzijazmu svih sudionika, opera je postavljena u punom obliku.
Produkcija je spojila različite dijelove Hrvatske i donijela bogatu glazbenu paletu – od folklornih motiva do jazz elemenata i suvremenih scena. Uloge su utjelovili kolege iz cijele Hrvatske, šalili smo se da nas ima od Dalmacije, Slavonije, Istre do Zagorja! Odlično smo funkcionirali kao ekipa te je okruženje bilo baš posebno. Priča opere ističe teme ljubavi, opraštanja i pomirenja, što je publika posebno emotivno prihvatila. Posebno mi je bilo izazovno i lijepo utjeloviti Mare, lik koji nosi toplinu, iskrenost i vjernost u toj složenoj obiteljskoj priči. Izuzetno sam ponosna što sam otpjevala ulogu Mare na svom materinjem jeziku i tako bila dio povijesne praizvedbe nove hrvatske opere.
– Nakon toga uslijedila je i Puccinijeva “Suor Angelica” u Schlosstheater Schönbrunn. Kako ste pristupili ulozi sestre Genovieffe?
Taj projekt je bio pravi dar. U Schlosstheateru Schönbrunn imala sam priliku nastupati već nekoliko puta – zadnji put 2023. u ulozi Marice u “Ivici i Marici”. Ulogu Genovieffe vidim kao jednu svijetlu točku vrlo tamnoj i emocionalno teškoj operi. To je časna sestra koja je jedina rijetko iskrena u samostanu u kojem se radnja odvija, nudi utjehu i suosjećanje zabrinutoj sestri Angelici. Režiju je napravila Nastasia Griese, a svirao je Webern Symphonie Orchester pod vodstvom Hartmuta Keila.
– U travnju ste se ponovno suočili s mitom Medeje – no iz dvije različite glazbene perspektive. Možete li nam reći više o tom projektu?
Projekt je bio fascinantno istraživanje kompleksnosti Medeje – žene koja je kroz povijest bila shvaćena kao nepravedno osuđena, ljuta i osvetnička figura. Kroz glazbene odlomke iz opera Cherubinija, Charpentiera i Reimanna, ali i kroz isječke iz drama i tekstova od Ovidija do moderne književnosti (Sylvia Plath), nastojalo se prikazati različite dimenzije njezina identiteta.
Kombinacija glazbe i govora, s naglim stilskim prijelazima i gotovo epizodnim izmjenama scena, stvarala je dinamičnu i slojevitu sliku Medeje. Kroz tri čina tematizirali smo identitet, ljubav i psihologiju osvete, s višestrukim tumačenjima glavne uloge koja su mijenjala perspektivu lika kroz vrijeme i prostor. Za mene je to bio izazovan, ali i iznimno inspirativan projekt, pjevački najzahtjevniji dosad. Reimannova glazba, koje je bilo najviše, potpuno je atonalna. Bio je veliki izazov uopće naučiti note, jer melodije nije bilo, a orkestar ne pomaže nego “odmaže”. Jako me se dojmilo i glumačko tumačenje same Medeje, a na određenim arijama surađivali smo i s koreografom. Neizmjerno sam zahvalna mladoj redateljici Eniji Ćosić na danom povjerenju u projektu koji se, nadam se, uskoro ponoviti.
– I onda, u svibnju, ponovno Mozart. Kako vam je bilo vratiti se klasičnom repertoaru kroz ulogu Pamine u “Čarobnoj fruli”?
Pamina mi je donijela jedan poseban mir. Nakon toliko emocionalno intenzivnih likova, vratiti se Mozartovoj jasnoći bilo je gotovo terapijski. Njezin lik, premda često doživljen kao jednostavan, zapravo nosi nevjerojatnu snagu – ali tihu, dostojanstvenu, nenametljivu. Režiju je potpisao Robert Simma s kojim sam već imala prilike raditi. Njegova nas je režija odvela u svijet lutaka i dječjeg oduševljenja, scena je bila bajkovita i šarena, kao iz dječje mašte. Za svakog pjevača pjevanje Mozartovih djela osnova je zdrave vokalne tehnike. Zbog toga se Mozartu uvijek rado vraćam.
– I na kraju, kako ste proveli ljeto? Je li bilo prilike za usporavanje?
Ne baš. (smijeh) Franz Schubert Institut jedna je od najvažnijih institucija za usavršavanje Lied interpretacije u svijetu, a smješten je u Badenu kraj Beča u Austriji. Institut stipendira dio svojih polaznika, a ove sam godine uspješno osvojila tu stipendiju s duo partnericom Francescom Orlando. Tako sam tijekom srpnja i kolovoza imala privilegiju učiti i raditi s vrhunskim mentorima. Posebno bih istaknula glazbenike kao što su Elly Ameling, Helmut Deutsch, Julius Drake, Roger Vignoles, Wolfram Rieger — imena koja su sinonim za Lied umjetnost i vokalnu pedagogiju.
Rad je bio intenzivan i vrlo personaliziran, fokusiran na detaljnu interpretaciju teksta i glazbe. Poseban naglasak bio je na njemačkom romantičarskom repertoaru, osobito Schubertovim djelima, ali i na širem spektru Lied pjesama. Svaki je mentor donio svoje bogato iskustvo i drugačiji pogled, što je značajno obogatilo moj umjetnički izraz i tehniku. U sklopu programa održali smo nekoliko koncerata u intimnim salama Franz Schubert Instituta, gdje smo prezentirali naučeno pred publikom i kolegama. Posebne su bile Schubertijade, koncerti Schubertove glazbe u dvorani samostana Heiligenkreuz.
Ovaj Institut nije samo mjesto usavršavanja, već i zajednica umjetnika koja potiče kreativnost, izražajnost i profesionalni rast, što je za mene bilo iznimno vrijedno iskustvo.
– Kakvi su vam planovi za nastavak sezone?
Planova je mnogo, već se krajem kolovoza vraćam u Beč. Sredinom rujna sudjelujem na prestižnom pjevačkom natjecanju Helmut Deutsch Competition kojem se jako veselim. Tijekom jeseni bit ću dio nekoliko Schubertijada u Beču. U ovom trenutku fokusirana sam na nove projekte koji uključuju Lied i operu. Veselim se novim suradnjama, no o tome više nekom drugom prilikom.
