U dvorani Knjižnice i čitaonice „Bogdana Ogrizovića“ u Zagrebu, 15. siječnja, u 18 sati, bit će predstavljena nova knjiga Dražena Stjepandića. Riječ je o svestranoj ličnosti, jer osim s novinarstvom, književnošću, bavi se i glazbom i glumom. Tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskog rata bio je iznimno aktivan, jer se njegove reportaže s prvih crta obrane pamte još i danas.
S obzirom na to da mu je iz tiska izašla šesta knjiga, opsežan roman – „Biserna dagnja“, a da oni koji su je pročitali kažu da je „rođeni pripovjedač“, ovih smo dana s njim i razgovarali, a tema je bilo ne pretek.
-A, to da me nazivaju „rođeni pripovjedač“ prvi me je tako pohvalio Ludwig Bauer, autor predgovora- rekao je te nastavio. Gospodin Bauer je na prijedlog pokojnog akademika Tonka Maroevića bio hrvatski kandidat za Nobelovu nagradu za književnost. Moj treći, a prvi ljubavni roman je nastao iz jedne priče „Imala je jedanaest mačaka“. Priča se kasnije proširila na roman, a mnoga poglavlja tijekom pisanja sam slao uvaženom Luji i on mi je strpljivo davao određene sugestije. Za razliku od mnogih književnika opsjednutih samim sobom i svojim književnim bivstvovanjem Lujo ima pedagoškog i uredničkog dara. Ovim putem mu se i javno zahvaljujem na strpljenju i razumijevanju iskazanom tijekom nastajanja ovoga romana. Pisao sam ga sedam godina. U zadnjem poglavlju „Rukopis“ navodim još neka poznata književna imena i njihove reakcije na ovo moje djelo kao primjerice profesora Ivana Aralicu, Borivoja Radakovića, Zoricu Radaković, Miljenka Jergovića, Predraga Raosa i Damira Karakaša koji me kad sam ga pitao zna li nekoga izdavača za moj rukopis čak ispred Knjižnice i čitaonice Bogdana Ogrizovića pred brojnim prisutnim ljudima htio tući. „Jesi li kad vidio šaku punu zubi, hoćeš li da vidiš?“, tako mi je zaprijetio.
Predstavit ćete je prvi puta u Zagrebu, uz Stephana Lupina. Znači li da je knjiga ljubavnog sadržaja?
-Lupina u romanu spominjem u više navrata. Drago mi je što se ponovno odazvao mojim javnim prezentacijama. Već smo mi zajedno kod Jasne, direktorice Knjižnice i čitaonice „Bogdana Ogrizovića“, skupa dva puta nastupali. Uz nas dvojicu predstavljač će biti i gospodin profesor Stjepan Blažanović. „Biserna dagnja“ nije uobičajeni ljubavni roman i nije roman izrazito ljubavne tematike. Nazvah ga neromantičnim ljubavnim romanom za muškarce. Kroz roman provlačim nekoliko tematskih strujanja uz upade u posebne misaone rukavce. Uz motiv neuspješne ljubavne veze s jednom kolegicom na poslu i peripetijama nastalim zbog toga, opisujem i druge uglavnom bizarne vlastite kombinacije s drugim ženskim bićima nakon moje pedesete godine i razvoda braka. Zatim provlačim temu mojih televizijskih pokušaja i borbi protiv otkaza na poslu. Na jedan način ovo je i roman ceste. Pišem o svojim boravcima u Neumu, Stonu, na Pelješcu, u Dubrovniku, na Šolti, Beogradu, Beču, Veneciji, Riminiju... I naravno u Zagrebu gdje živim i u romanu sam često bio na bolovanju. Provlačim i priču kako je nastajao ovaj neromantični ljubavni roman i što se događalo s rukopisom ili bolje rečeno računlaopisom. U misaonim rukavcima razmišljao sam o ljubavi, konzumerizmu kao najvećem opijumu za narod današnjice, o Bosanskim Hrvatima i indijanskim rezervatima, o hrvatstvu kao ideji slobode, o modernom ropstvu i prodaji djece, o beletristici danas... Oni koji su pročitali roman rekli su mi da u tim mojim misaonim eskapadama nisam ispao nezanimljiv.
Vi ste dugogodišnji novinar. Kako danas gledate na hrvatsko novinarstvo, a poglavito na kolege novinare? Kakav je bio vaš spisateljski put?
-Novinarstvo i književnost su za mene način života. U mome slučaju to je poziv, a ne posao. Počeo sam jako rano, objavljivao sam već u dječjoj dobi u sarajevskoj „Veseloj svesci“ i „Dečjim novinama“ iz Gornjeg Milanovca u Srbiji. Po selidbi u Zagreb već s četrnaest godina s danas poznatim filmskim redateljem Goranom Dukićem, odavno nastanjenim u SAD-u, pokrenuo sam školski list „Korak“, skupa samo prethodno kao najmlađi polaznici pohađali Poletovu novinarsku školu. Često sretnem odavno uglednog fotografskog umjetnika Ivana Posaveca čiji prvi fotoreporterski zadatak s Miom Vesovićem u „Poletu“ bio je snimanje kolportera toga nekada jako popularnog omladinskog lista, a jedan od kolportera sam bio i ja. Uslikan sam na Cvjetnom trgu kako prodajem primjerak „Poleta“ pokojnom Relji Bašiću. S petnaest godina već sam uspio objaviti i prvu vijest za „Polet“, nekako u isto vrijeme izlazili su mi aforizmi u „Sportskim novostima“. Potkraj srednje škole surađivao sam na „Omladinskom radiju“... Neki dan jedan poznanik kad me predstavljao svome ocu rekao je: “Pisao ti je on još kod Marinka Božića“. To je već bila dosta kasnija faza.
Pokojni Denis Kuljiš, moj urednik u „Globusu“ i „Nacionalu“ je svoj zadnji javni nastup imao prilikom prezentacije moje knjige priča „I Supermen je bio novinar“ (Studio moderna, Zagreb, 2019.) tom prigodom je rekao kako je vrijeme kad sam ja mogao biti stalno zaposleni novinar bilo sredinom devedesetih jer tada je s ulice trebalo u redakciju donijeti autentičnu priču. U to zadnje zlatno vrijeme za domaće pisano novinarstvo morao si imati nešto posebnije, drugačije, za razliku od danas kada gotovo svi prezentiraju isto. Čekaju pred sudovima, stanovima, javljaju s presica... Izvještavaju o istom i mahom čak u istom terminu. Cehovske organizacije se ne bave društvenim statusima novinara nego politikom. Konobari, bauštelci, čistači ulica, spremačice, strani radnici raznih profila... Za sve njih se podrazumijeva da imaju mirovinsko i zdravstveno osiguranje, dok je to kod novinara luksuz. Koliko trenutačno u cijeloj hrvatskoj medijskoj industriji ima stalno zaposlenih novinarski i novinara? Ima li ih dvjestotinjak? Novinarstvo nosi dosta adrenalina, putovanja, veza s poznatima i moćnim ljudima, ali kad oko četrdesete godine kolegice i kolege shvate da nemaju ono što imaju daleko manje obrazovaniji odustaju tražeći utočište u nečemu sigurnijem. Još je teža situacija za domoljubne novinare. U neslužbenom egzistencijalnom novinarskom poretku, hranidbenom lancu, mi najniže kotiramo. Svi nešto trabunjaju o profesionalizmu i profesiji, a ja sam u zadnjih deset godina dobio samo 100 australskih dolara honorara. Kakav je to profesionalizam? Dao mi je ih je za Božić prije nekoliko godina Marko Jurič i to nakon što mu je Marko Franović iz Australije samo te godine za rad portala i podcasta „Velebit“ dostavio sto tisuća australskih dolara. Svašta se priča o tome koliko je još dobio iz Kanade, a uz sve to brojni domoljubi mu svaki mjesec uplate oko nekadašnjih desetak tisuća kuna. I kao što sam napisao u romanu što je napravio za taj novac? Kupio je auto za sedamdeset tisuća eura i oženio je trideset godina mlađu. Stalno se priča Srbi su okupirali hrvatske medije. Jedna redakcija je skupa igračka. Mediji koštaju. Platili su. S obzirom na ulaganja pravo je čudo što uopće u samostalnoj Hrvatskoj postoji još toliko prohrvatskih portala, a postoje jer oni pravi novinari domoljubi mahom pišu besplatno.
Stalno se naglašava koliko primjerice Pupovčev Srbobran dobiva od države, a kome dijaspora daje novac za novinarstvo? Bujancu i Juriču. I kome još? A samo se od dijaspore može nešto dobiti. Možda još nekoliko imena nešto priskrbe. I onda da se kolač dalje ne dijeli ovi što dobivaju govore da nema brojnih drugih domoljubnih medija. Bujanca i Juriča spominjem i u ovome mome romanu. Može li politička situacija na desnici biti bolja bez više domoljubnih novinara i medija? Po mome mišljenju trebalo bi napraviti domoljubni medijski stožer, pozvati domoljubne političare i predstavnike domoljubnih redakcija te predstaviti situaciju, posebice financijsku. Postaviti ciljeve i iznijeti podatke tko koliko mahom iz dijaspore dobiva novaca i što domoljubna politička scena ima od financiranja svega tih par uvijek istih profesionalnih Hrvata, a ima još toliko časnijih portala, moglo bi se pokrenuti još kulturnijih, pismenijih i manje prokazanih podcasta s jasno naglašenim domoljubnim svjetonazorom. Pa sve to spojiti u svojevrsnu prohrvatsku medijsku mrežu.
Paralelno s novinarstvom stalno sam se bavio i s drugim oblicima pisanja. Pisao sam, pjevao i snimao pjesme, spomenuo sam aforizme, pokušavao napisati komedije, scenarije, još u pubertetskom dobu početnički probavao napisati roman. Novinarstvo i književnost meni nisu bili u suprotnosti kao nekima s obje strane granice pisanja. Pokojni Ivo Pukanić mi je znao govoriti: „Daj prestani snimati te svoje glupe pjesme. Kako ne kužiš da to ozbiljnom novinaru ne priliči.“ Mislim da nisam sramotio novinarsku profesiju, nego su mi moje brojne druge aktivnosti pomogle da budem bolji novinar. Gospodin Lujo Bauer je u predgovoru napisao da sam ja novinar svaštar što se možda odnosi na ovo sadašnje razdoblje, prije sam prvo pisao o filmu, pa sam se profilirao kao glazbeni, preciznije novinarski sam pratio estradu, imao sam svoj sektor i veći broj estradnih protagonista su jako cijenili što sam znao što je to ulazak u studio ili sportskim rječnikom rečeno- što sam ne samo probao šutnuti loptu. Sve što sam radio uz novinarstvo pomoglo mi je biti kreativniji i bolji novinar ne sam što se tiče informiranosti. Istodobno novinarstvo mi je pomoglo da budem bolji književnik i s ponosom izjavljujem da sam uz prethodno spomenute konstrukcijske i strukturalne osobine teksta „Biserne dagnje“ rodonačelnik žutog romana. To je još jedna od unikatnih kvalitetnih osobitosti ove moje najnovije knjige. U romanu uz spomenuta književna imena spominjem i brojne druge poznate ljude: Gorana Bregovića, Gorana Milića, Jadranku Kosor, Tomislava Karamarka, Zorana Gopca, Nenu Ninčevića, Zorana Škugora, Jasenka Houru, Boru Đorđevića, Halida Bešlića, Milomira Marića...
Opisujem što sam s njima proživio, a bez novinarstva ne bih bio u takvoj prilici i o svemu pisati iz prve ruke.
A što se to, po vama, događa s Hrvatskim društvom novinara?
- U dva navrata sam bio član HND-a. Nekada je to bila čast biti punopravnim članom te najstarije cehovske organizacije. Zgrada Novinarskog doma mi je uvijek bila draga, posebice nama novinarima čije redakcije nisu bile u Vjesnikovu neboderu ili zgradi HRT-a, pa smo se dolazeći u Novinarski dom osjećali malo važniji, ozbiljniji, mogao sam osjetiti koliko novinarstvo nije važno samo meni. Tajnice su uvijek bile ljubazne. I onda sam dobio nekoliko opomena Vijeća časti, branio sam se i jedan kolega član toga tijela mi je rekao: „Da nas ustaške portale treba sve zabraniti.“ HND je blisko surađivao i surađuje s Agencijom za elektroničke medije, posebice oko utjecaja na raspodjelu sredstava, a naš portal „Tjedno“ po tome pitanju nije nikako prolazio i kad sam tadašnjeg predsjednika Zdenka Duku otvoreno upitao možemo li nekada i mi dobiti neki novac na tim natječajima odgovorio je: „Dobit ćete kada vaši dođu na vlast.“
Otada više nisam plaćao članarinu, ali su me još neko vrijeme vodili kao punopravnog člana što se nekada postajalo ako ste bili stalno zaposleni profesionalni novinar. I onda kad smo legalno na Natječajima Grada Zagreba za proizvodnju i objavu programskih sadržaja prvi put prošli, odnosno dobili neka sredstva tim povodom tada me je Vijeću časti zbog korupcije prijavio opskurni aktivist Domagoj Margetić. „Moramo prvo počistiti u svojim redovima“, među ostalim pisalo je u prijavi. Kad ne dobijemo ništa, a tako je već desetak godina, onda nema korupcije, što je najžalosnije Možemonovci nas pozovu na natječaj, a samo papiri da predaš papire koštaju po tisuću nekadašnjih kuna.
No, ima nešto još žalosnije, sramota je da ispred HND-a neki Margetić drži lekcije, nije to bilo samo u našem slučaju, postrojavao je on kolege u više slučajeva, a u životu je pisao samo za „Imperijal“ i dva petka za „Hrvatsko slovo“. A kako je “pisao“ za „Imperijal“ opisao sam neki dan. Citiram:
„Poznajem ga još od dvijetisućite kad mu je u „Imperijalu“ Mladen Kristić pisao tekstove. Njegova prabaka, baka i moja pokojna majka su iz Bijeljine i poznavali su se mnogo dulje od nas dvojice i zato sam izbjegavao sukobe s njim premda sam davno osjetio mutnu baru oko njegovih poslova. Margetić je donosio informacije i sjedio je sa strane dok je njegove senzacionalne tvrdnje, često samo to, Mladen Kristić pretvarao u novinarske tekstove potpisujući Margetića. Već sam u onome prvom članku o Margetiću to napisao. Svašta sam se naslušao tko je kome po redakcijama pisao tekstove, a da je netko na takav način sjedio pored autora svojih tekstova to nikada nisam vidio. „
Dakle, odavno nisam s HND-om na istoj putanji, ali da će se tako politički srozati kao zadnjih godina toga nije bilo još od vremena kad su novinari bili društveno-politički radnici i kad se to zvalo Društvo novinara Hrvatske.
Nekada se iznimno cijenilo tzv. istraživačko novinarstvo. A danas?
- Ovo tzv. ispred istraživačkog ste dobro rekli. Najpoznatiji slučaj istraživačkog novinarstva je afera Watergate, o čemu je snimljen slavni film „Svi predsjednikovi ljudi.“ Imali su duboko grlo i zamislite dva novinara „The Washington Posta“ Bob Woodward i Carla Bernstein su u paru jednu jedinu, samo tu temu istraživali četiri godine. Je li kod nas tako nešto ikada bilo moguće? Zamislite koliko bih dugo radio kod pokojnog Pukija kad bi me pitao što radim? A ja nekoliko mjeseci odgovaram jedno te isto, spominjem samo jednu temu, posebice danas kada tiskovina na mnogim kioscima više ni nema? Primjerice spomenutog aktivista Margetića ovih dana se na mnogim podcastima etiketiralo „hrvatski istraživački novinar.“ Prvo ovo hrvatski uz njega ne ide ni dok bio u „Hrvatskom slovu“, dalje, u već citiranom skoro objavljenom članku „Domagoj Margetić pokrao skupocjenu Trokutovu zbirku“ još sam napisao:
„Uz sami površni pogled na njegova otkrića u samokreiranoj biografiji otkrio sam jednu veliku laž. Piše: „Prvi sam istražio kriminal oko Hrvatske poštanske banke.“ Ne da nije bio prvi nego on ništa nije istražio. Mogao je eventualno ući u poslovnicu. Dobro znam ljude iz banke koji su zasukali rukave i danima su kopali po arhivi. Margetića tamo nisam vidio. Dokumente koje su odabirali osobno sam, po radnom zadatku, vozio u USKOK u Gajevoj. Nekada i po nekoliko kombija dnevno. Na USKOK-u me dočekivao nekadašnji kolega Vuk Đuričić, probirao je po materijalima i odmah ih je slao odabranim novinarima i redakcijama. Eto kako kod nas često funkcionira tzv. istraživačko novinarstvo. Nakon prvotne medijske paljbe i osude u javnosti nakon petnaest godina suđenja optuženi u aferi Bankomat su oslobođeni. Prema tome ništa nije istražio, a kamoli da je bio prvi. Kasnije je sudski presuđeno da nije bilo ni kriminala i akteri afere Bankomat očekuju izdašnu odštetu od države.“ Istraživačko novinarstvo je kod nas priča za naivne i neupućene. Pokojna velika novinarka Jasna Babić je to nazivala „poštanski sandučić novinarstvo“, a ona se na tome području dosta istakla. No, možda nekada bude bolje kad će s ulice opet biti potrebno donijeti dobru priču.
Poznato je da se bavite i glazbom. Što kod vas ima novo po tom pitanju?
-Moja najnovija pjesma se zove „Vučiću, kučiću“ počinje s riječima: „Ima jedan vučjak/ misli da je jak/ nema jedno uho/ nema jedno oko/ na jednu nogu šepa/ nema pola repa...“ Nitko je još u Hrvatskoj nije emitirao ni na jednom mediju. Čak i ako nešto napišu ne objave samu pjesmu. Pjesmu sam napisao još prije pada nadstrešnice u Novom Sadu. Nove pjesme snimam za potrebe buduće predstave „Put do slave“ odnosno romana „To(pusko) je To(opusko)“. To je još jedna moja osobitost-songovi iz romana. Početkom prošle godine „Croatia Records“ je na svojim platformama objavila singl i spot „Teta Greta“. Spremam se za novo aktualnije izdanje monokomedije po kolumnama Zvonimira Hodaka „Žikina dinastija u Lijevoj našoj“ i uvježbavam monodramu „Pandur“ po tekstu Nikole Šimića Tonina.
Na kojim još projektima radite?
-„Biserna dagnja“ je nakon „Osamdeset godina s nogometom“ velikog Amiga Magdića druga po redu knjiga nakladnika Portal Tjedno, kako se imenujemo i pišemo. Dogovorio sam s akademikom Josipom Pečarićem izlazak njegove publicističke knjige „Kako sam branio Thompsona“. Velika mi je želja objaviti knjigu „Domovinski rat i mir“ grupe autora. U proteklih petnaest godina objavili smo više od 15 tisuća tekstova, od toga nekih pet tisuća o Domovinskom ratu, braniteljima i onima s druge strane. Sami znate koliko ste od tih tekstova potpisali Vi uvaženi kolega Pavkoviću. Premda su nas u Ministarstvu branitelja prvi put odbili „jer ne promičemo vrijednosti Domovinskog rata“ u pismu potpisanom samo s inicijalima pokušat ćemo ponovno i na drugim mjestima. Mislim da će ta monografija biti vrijedan dokument vremena – istaknuo je na kraju svestrani Dražen Stjepandić.
Razgovarao: Mladen Pavković
