Najveći dio života provela je uz svog supruga, i utemeljitelja RH i prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Sudjelovala je i u relativno mnogim njegovim aktivnostima, pratila ga do smrti, do zadnjih dana. Na veliku povijesnu ulogu svoga supruga sačuvala je uspomenu i uređenjem, pisanjem i objavljivanjem knjiga o njegovu djelu.
Svojedobno su je (što je neoprostivo) i sramotno izbacili i iz HDZ-a, koji je stvarala zajedno i s drugim članovima te stranke, a u toj žalosnoj priči poglavito su se isticali Ivo Sanader i Stjepan Mesić.
Godinama se borila, zajedno s ostalim članovima obitelji, da dr. Tuđman u Zagrebu dobije dostojno spomen obilježje, ali i da se na Černomercu makne ono ruglo od tzv. Trga dr. Franje Tuđmana. Ovo drugo joj nažalost nije uspjelo. Njezina je želja bila da spomenik prvom hrvatskom predsjedniku bude postavljen na zagrebačkom Rooseveltovu trgu, a ne tamo gdje ga je „sebi“ postavio bivši gradonačelnik Milan Bandić.
Inače, ova žena je osnovala i godinama uspješno vodila Zakladu „I jednom kunom možemo pomoći“, koja je od 1991. prvo pomagala djecu poginulih i ranjenih hrvatskih branitelja Domovinskog rata, dok je kasnije i na tisuće druge djece diljem Hrvatske od ove institucije redovno mjesečno primalo pomoć, poglavito u svezi stipendija.
Zaklada je pomagala i pomaže (jer je nastavila raditi i dalje) bolnicama, dječjim vrtićima, školama i drugima.
Gospođa Ankica je imala dva sina Miroslava (1946.-2021.) i Stjepana i kćer Nevenku.
Bila je neumoran borac za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu.
Uz ostalo, stoga, predlažemo da se jedna humanitarna ustanova nazove njezinim imenom – da se ne zaboravi!
