Ante Gavranović
Nikad Hrvatska nije imala takve realne mogućnosti da pokrene ukupan gospodarski i društveni napredak kao što je ima u ovom trenutku i narednih deset godina. Tu šansu pružaju obilata sredstva koja nam stavlja na raspolaganje Europska unija. Na ispitu su realne sposobnosti Vlade (ali i društva u cjelini) da pokrene ne samo potreban gospodarski zamah, nego kroz realan rast gospodarstva proširi mogućnosti na svim drugim područjima: zdravstvu, obrazovanju, teritorijalnom ustrojstvu, pravosuđu, na području mirovina i socijalne skrbi. U konačnici sva ta nastojanja trebala bi rezultirati ukupnim blagostanjem cijeloga društva. Jer, samo to je ono što osjeća običan građanin i što priznaje kao napredak.
Najvažniji je pri tome svakako što brži povratak cijeloga društva prema realnoj ekonomiji, bez virtualnog blagostanja zasnovanog na prevelikom zaduživanju stanovništva i prevelikom oslanjanju na rezultate turističke sezone. Sve je jasnije da bez konsenzusa svih političkih snaga i opcija i uključivanja cjelokupnoga stanovništva u provođenje potrebnih reformi (predviđeno ih je 76) Hrvatska nema realnih izgleda da riješimo ozbiljne strukturne privredne probleme i ostvarimo konkurentnost koja će nas približiti izvoznim tržištima i smanjite postojeće razlike između Hrvatske i drugih tranzicijskih zemalja unutar EU-a. Hrvatska svakako može (i mora) bolje! Bez provođenja reformi gubimo i pravo na korištenje nepovratnih sredstava.
- Ispit društvene odgovornosti
Nakon što je prihvaćen Program oporavka I otpornosti, težak oko 47,5 milijardi kuna, gotovo više nitko razuman ne dovodi u pitanje opravdanost I korist koju Hrvatska ima od pristupanja Europskoj uniji. Istini, ima I dalje zanovijetala koji upozoravaju na gubitak ili bitno smanjivanje suvereniteta, ali oni su (ipak) velika manjina. Upravo Program oporavka I otpornosti posljednjih je tjedana u nas na neki način proširio (ponešto zakašnjelo) raspravu o stvarnoj spremnosti hrvatskoga gospodarstva da prati kretanja u Europskoj uniji. Konačno, realizacija ambicioznog Programa oporavka I otpornosti dat će konkretan odgovor na istinsku spremnost Hrvatske da odgovori zahtjevima za reformama. Drugim riječim,a Vlada na ovom Programu prolazi ili – pada!
Tri pokazatelja, vrlo različita ali međusobno povezana, određuju našu gospodarsku i ukupnu budućnost. Jedan je da smo, osim Bugarske, najsiromašnija zemlja unutar EU, i to po recentnim podacima Eurostata. Drugi, puno optimističniji, MMF nam predviđa već u ovoj godini visoku stopu rasta (do 6 posto). Pritom nam poručuju da „iskoristimo priliku, jer mnogi nisu bili sreće kao Hrvatska. Novac je Hrvatskoj na raspolaganju, ali treba ga učinkovito i pravovremeno povući i popratiti potrebnim reformama“ Pritom misle na Plan oporavka i otpornosti. Treći, svakako najzanimljiviji, odnosi se na tehnološke inovacije kojima je Hrvatska obogatila svijet. Poruke su kroz sva tri pokazatelja vrlo jasne .
To je samo potvrda stava kako samo jačanje hrvatskoga gospodarstva i jačanje svijesti da treba razvijati domaću proizvodnju, na njoj graditi suvisli školski, zdravstveni i mirovinski sustav, može Hrvatsku izvući iz debeloga kala u kojem se nalazi. To je zaista problem, koji se može rješavati isključivo novim zapošljavanjem, povećanim izvozom, osmišljenom politikom razvoja prerađivačke industrije s dodanom vrijednosti, turizma i drugih usluga. Ukratko, jačanjem poslovne aktivnosti cijeloga društva. Očito je da ukupni naš gospodarski model mora ići na generalni remont, jer (još uvijek) zapostavlja upravo ove čimbenike.
Izgubljene poluge industrijskoga razvoja
Tu dolazimo do ključnog pitanja. Osnovni cilj ekonomske politike je povećanje proizvodnosti rada i učinkovitosti te njezine međunarodne konkurentnosti. Temeljno pitanje koje se u takvim uvjetima nameće jest: ZAŠTO na tim područjima kaskamo za drugim tranzicijskim zemljama?
Mali uvid u strukturu hrvatske industrije pokazuje da smo u tijeku posljednjih dvadesetak godina izgubili snažne poluge industrijskog razvoja, pa time i smanjili ulogu industrije u stvaranju BDP-a. Ili, u prerađivačkoj industriji Hrvatska je izgubila od 1990. godine na ovamo više radnih mjesta no što ih danas uopće ima u tom dijelu proizvodnje. Razvili smo do besmisla ideju kako se u Hrvatskoj gotovo ništa više ne isplati proizvoditi, zapostavljajući pri tome vlastitu pamet, vlastiti razvoj, a onda – kao logična posljedica takvih razmišljanja – i vlastiti proizvod. Perjanice hrvatske industrije u izvozu ostale su bez perja, a nove nismo ni stvarali niti imamo ideju kako ih stvarati.
No, da bi se industrija neke zemlje mogla zaista izrazito izvozno orijentirati. tj. da postane istinski međunarodno konkurentna, potrebna joj je i međunarodno konkurentna ekonomska politika. Drugim riječima, potrebno je stvoriti povoljno gospodarsko-poduzetničko okruženje i uvjete slične onima koji vladaju u gospodarstvima konkurentskih zemalja.
Svjetska iskustva govore da su upravo znanje, tehnika i tehnologija oni čimbenici koji odlučuju o sudbini svake zemlje. Zanemariti ljudski potencijal označava svjesni ulazak u tromi, slabo pokretni sustav kojega karakterizira izrazito slabašan proces stalnih inovacija i znanstveno-tehnološkoga napretka. Hrvatska je upravo u tom položaju.
- Zašto ne koristimo 'njemački poučak'?
Pokazalo se da se stvarni oporavak gospodarstva može postići samo uz dva uvjeta: povećanjem proizvodnje i snažnim rastom izvoza, usklađenog s primjerenim rastom uvoza. Sve ostale mjere, radikalne ili ne, bolne ili manje bolne, donose sa sobom samo nove probleme i nesporazuma, ali u suštini ne rješavaju ništa.
U tom smislu poučan je 'njemački poučak': snažan rast izvoza , zasnovan na pojačanoj proizvodnji, ubrzao je rast BDP-a iznad očekivanja stručnjaka, predstavio se kao lokomotiva ukupnog rasta unutar Europske unije i brzim koracima kroči izvan krize, recesije, otvarajući nova radna mjesta.
Nažalost, mi ne slijedimo taj primjer i taj poučak. No, ako hoćemo da izgubimo status “crvenoga fenjera” i drukčiju Hrvatsku, uljuđenu i razvijenu, onda moramo konačno krenuti tim putom.
