Ante Gavranović
Razumno je i potpuno opravdano pitanje koliko je Hrvatska danas stvarno uključena u high-tech gospodarstvo. Pritom odmah valja naglasiti da Hrvatska neće postati razvijenija zato što će imati više high-tech kompanija. Postat će razvijenija tek kada high-tech počne povećavati produktivnost njezinih tradicionalnih sektora. Nažalost, Hrvatska je zasad više korisnik nego proizvođač visoke tehnologije.
Hrvatska ima realnu šansu napraviti ozbiljan tehnološki iskorak, ali ne tako da pokušava biti mala verzija SAD-a, Njemačke ili Južne Koreje. Njezina strategija trebala bi biti: mala zemlja → specijalizirane tehnologije → globalna tržišta. Jedno od ključnih pitanja hrvatskog razvoja u sljedećih 10–15 godina trebalo bi glasiti: hoće li Hrvatska ostati zemlja koja koristi tuđe tehnologije ili postati zemlja koja ih razvija, posjeduje i izvozi?
Hrvatska ima nekoliko vrlo zanimljivih tehnoloških niša koje nisu dostatno iskorištene. Pritom odmah moramo naglasiti potrebu racionalnog pristupa: ne mislim da bismo trebali pokušavati proizvoditi baš sve. Mnogo je racionalnije koncentrirati se na područja u kojima već imamo određenu početnu prednost. ICT sektor jedan je od najbrže rastućih dijelova gospodarstva, osobito softver, IT usluge i digitalna rješenja. Postoje uspješne tehnološke kompanije s međunarodnim poslovanjem, poput Rimac Grupe, Infobipa i Photomatha. Hrvatska ima vrlo snažnu istraživačku bazu u pojedinim područjima – posebno u prirodnim znanostima, medicini, ICT-u, energetici i robotici. EU fondovi i Nacionalni plan oporavka i otpornosti otvorili su Hrvatskoj znatno veći prostor za ulaganja u istraživanje, razvoj i digitalizaciju. Dodatno, ulazak u eurozonu i Schengen dodatno smanjuje dio transakcijskih i poslovnih prepreka.
Problem snažnije uključenosti je u strukturi hrvatskoga gospodarstva. Hrvatska još nema dovoljno snažnu industrijsku bazu koja bi povezala znanost → tehnologiju → proizvod → izvoz. Upravo je taj lanac presudan. Pokazalo se da Hrvatska može imati vrlo uspješne tehnološke tvrtke, a istodobno ostati gospodarstvo s relativno malim udjelom visokotehnološke proizvodnje. To nam vrlo jasno ukazuje na činjenicu da pojedinačni tehnološki uspjesi još nisu isto što i tehnološko gospodarstvo. U takvim okolnostima pravo je pitanje: Možemo li od high-techa napraviti jednu od glavnih poluga povećanja hrvatske produktivnosti i izvoza? Odgovor zasad – još ne u dovoljnoj mjeri.
Gdje Hrvatska ima najveću šansu?
Stručnjaci i analitičari kretanja na širem makroekonomskom području smatraju da relativno velike šanse imamo najmanje na šest područja. Taksativno, to su AI i softver, robotika i automatizacija, automobilska tehnologija, obrambene i dual-use tehnologije, biotehnologija/medtech te zelene i energetske tehnologije.
Posebno je važna AI revolucija. Ona malim državama otvara mogućnost da preskoče dio tradicionalnih razvojnih etapa. Hrvatska ne mora izgraditi vlastitu „Silicijsku dolinu”; može izgraditi specijalizirane tehnološke niše u kojima će biti međunarodno konkurentna. Hrvatska, naime, još uvijek nedovoljno povezuje sveučilišta + institute + poduzeća + kapital + državu + međunarodna tržišta. Posljedica takvog odnosa jest da se talent razvije u Hrvatskoj, kompanija naraste, a najveći dio vlasništva, kapitala ili razvoja završi izvan Hrvatske. Zato je za Hrvatsku možda važnije vlasništvo nad tehnologijom i sposobnost njezine komercijalizacije nego samo broj IT zaposlenih.
Hrvatska i visoka tehnologija – gdje smo 2026.?
Nismo više tehnološki autsajder. Najnoviji Digital Decade 2026 Europske komisije daje Hrvatskoj dosta ambivalentnu ocjenu. S jedne strane, Hrvatska ima snažne digitalne temelje i napreduje u strateškim područjima poput kvantnih komunikacija, poluvodiča, kibernetičke sigurnosti i visokoučinkovitog računarstva. S druge strane, Komisija upozorava da Hrvatska još ne uspijeva dovoljno prenijeti tehnologiju na cijelo gospodarstvo: mala i srednja poduzeća zaostaju u primjeni naprednih tehnologija, nedostaje ICT stručnjaka, a inovativne tvrtke teško prelaze iz faze rasta u fazu velikog međunarodnog širenja. To je, zapravo, ključna hrvatska tehnološka slabost. Imamo tehnološke otoke, ali još nemamo tehnološki snažno gospodarstvo.
High-tech ne povećava produktivnost automatski. OECD-ova istraživanja na razini poduzeća pokazuju čvrstu vezu između digitalizacije i produktivnosti: poduzeća koja uvode napredne digitalne tehnologije u pravilu ostvaruju veći rast produktivnosti, osobito u proizvodnji i djelatnostima s mnogo rutinskih zadataka. Učinak je veći kada su tehnologiju pratili znanje, vještine, organizacijske promjene i drugi oblici kapitala. OECD za 2024. pokazuje da je prosječna produktivnost rada malih i srednjih poduzeća u OECD-u bila samo oko 65 % produktivnosti velikih poduzeća. Istodobno velika poduzeća više ulažu u ICT i digitalizaciju. To je posebno važno za Hrvatsku jer je njezina gospodarska struktura izrazito oslonjena na mala i srednja poduzeća. Ako Hrvatska uspije digitalizirati upravo taj „srednji sloj” gospodarstva, učinak na ukupnu produktivnost mogao bi biti mnogo veći nego samo širenjem nekoliko velikih high-tech kompanija.
Prema najnovijim konačnim podacima DZS-a, Hrvatska je 2024. za istraživanje i razvoj izdvojila 1,41 % BDP-a, odnosno oko 1,2 milijarde eura. Izdvajanja su porasla 11,7 % u odnosu na prethodnu godinu. To je važan napredak, ali za tehnološki proboj nije dovoljno. OECD u svom Economic Survey Croatia 2026 upozorava da poslovna ulaganja u R&D, premda rastu, ostaju znatno ispod OECD-ova prosjeka: oko 0,8 % BDP-a prema približno 2 % OECD-ova prosjeka. Hrvatsku OECD i dalje svrstava među umjerene inovatore. Zapravo, Hrvatska povećava ulaganja u znanje, ali još nema dovoljno snažan privatni sektor koji bi to znanje pretvarao u proizvode i globalni izvoz.
ICT je naša najjača tehnološka poluga. Udio ICT stručnjaka u zaposlenosti dosegnuo je 4,9 % u 2025., prema 4,3 % u 2023., i praktično se približio prosjeku EU-a od 5,0 %. Hrvatski cilj za 2030. je 7 %. To pokazuje da imamo ljudski kapital iz kojega možemo graditi tehnološku ekonomiju. Postoji, međutim, i druga strana medalje: nedostatak stručnjaka već ograničava širenje digitalizacije i rast produktivnosti. Komisija posebno upozorava na slabiji „pipeline” ICT stručnjaka. Vratimo se opet stručnjacima koji tvrde da najveći problem nije tehnologija – nego njezina difuzija. Komisija u 2026. izrijekom navodi da hrvatske SME tvrtke zaostaju u osnovnoj digitalnoj intenzivnosti i primjeni naprednih tehnologija. Poseban problem predstavlja primjena AI-ja, clouda i podatkovne analitike. Upozorava se da je još uvijek nedostatna široka primjena tehnologije u gospodarstvu, a upravo posljednja karika određuje razinu produktivnosti.
Zašto je to presudno za hrvatski razvoj?
Hrvatska ne može dugoročno temeljiti povećanje životnog standarda samo na turizmu, potrošnji, nekretninama, javnim investicijama, kao ni na EU fondovima odnosno rastu plaća bez odgovarajućeg rasta produktivnosti. Treba joj novi izvor produktivnosti, pri čemu je tehnologija najrealniji kandidat. Zato bi hrvatsku razvojnu jednadžbu trebalo formulirati ovako: EU novac + tehnologija + znanje + industrija + izvoz = produktivnost. Ako u toj formuli nedostaju dovoljno snažna i razvijena industrija i izvoz, tehnologija ostaje prvenstveno alat za potrošnju i modernizaciju, a ne i motor razvoja.
Tu se pojavljuje i geopolitika. Ovo je posebno važno za Hrvatsku. Europska komisija danas više ne govori o tehnologiji samo kao pitanju konkurentnosti. Govori o tehnološkom suverenitetu. Za malu državu poput Hrvatske to otvara novu razvojnu mogućnost. Ne moramo biti veliki proizvođač čipova. Možemo biti specijalizirani dobavljač, razvijatelj softvera, komponenti, algoritama, sigurnosnih rješenja ili dual-use tehnologija unutar europskih lanaca vrijednosti. Najnoviji Country Report Komisije posebno upozorava na fragmentiran javni sustav istraživanja i inovacija te na problem komercijalizacije istraživanja. Više od polovice ukupnih sredstava koncentrirano je u Zagrebu: 55,9 %. Jadranska Hrvatska ima 16,3 %, Sjeverna Hrvatska 23,5 %, a Panonska samo 4,3 %. To znači da Hrvatska nema samo tehnološki problem, nego i prostorni razvojni problem.
U skladu s tim, postavlja se pitanje: može li Hrvatska high-tech pretvoriti iz nekoliko uspješnih kompanija u novu strukturu gospodarstva? Tehnologija bi mogla biti jedan od ključnih odgovora na hrvatski problem produktivnosti i približavanja europskom standardu. Praksa jasno pokazuje da Hrvatska nema problem s nedostatkom tehnologije. Ima problem s nedostatkom gospodarskog sustava koji tehnologiju pretvara u produktivnost, snažniji razvoj industrije i osjetno snaženje izvoza. Bez snažnijeg ulaska high-techa u hrvatsku industriju i usluge bit će vrlo teško dugoročno zatvoriti hrvatski jaz u produktivnosti prema razvijenijoj Europi. High-tech još nije dovoljno prodro u sektore koji čine najveći dio hrvatskog gospodarstva.
